Idi na sadržaj

Idi na kazalo

DEVETO POGLAVLJE

“Idite i činite učenike”

“Idite i činite učenike”

Što može ratar učiniti ako je urod toliko velik da ga ne može sakupiti sam?

1–3. (a) Što čini ratar kada vidi da je urod prevelik da bi ga sam sakupio? (b) U kakvoj se situaciji našao Isus u proljeće 33. n. e. i što je poduzeo?

 RATAR ima ozbiljan problem. Prije nekoliko mjeseci izorao je svoja polja i posijao sjeme. Pažljivo je nadzirao polja dok nisu iznikle prve mladice, a potom se radovao promatrajući kako biljke sazrijevaju. Sada je njegov naporan rad urodio plodom jer je došlo vrijeme za žetvu. Ali problem je u tome što je urod toliko velik da ga ne može sakupiti sam. Da bi riješio taj problem, on mudro odluči unajmiti radnike i poslati ih na svoja polja. Na koncu, vremena za sakupljanje tog vrijednog uroda ima malo.

2 U proljeće 33. n. e. uskrsnuli Isus nalazio se u sličnoj situaciji. Tijekom svoje službe na Zemlji on je sijao sjeme istine. Sada je bilo vrijeme za žetvu i urod je bio obilan. Mnogo se ljudi odazvalo na njegovu poruku i trebalo ih je sakupiti i poučiti (Ivan 4:35–38). Što je Isus poduzeo? Na jednoj gori u Galileji, malo prije nego što je uzašao na nebo, dao je svojim učenicima zapovijed da pronađu još radnika. Rekao je: “Idite i činite učenike od ljudi iz svih naroda. Krstite ih (...) i učite ih da se drže svega što sam vam zapovjedio” (Matej 28:19, 20).

3 Samo se za onoga tko izvršava tu zapovijed može reći da je pravi Kristov sljedbenik. Zato razmotrimo tri pitanja: Zašto je Isus zapovjedio da se pronađe više radnika? Kako je poučio učenike za izvršavanje tog zadatka? Kako se ta zapovijed tiče nas?

Zašto je bilo potrebno više radnika

4, 5. Zašto Isus nije mogao završiti djelo koje je započeo i tko ga je trebao nastaviti nakon što se on vrati na nebo?

4 Kada je Isus 29. n. e. započeo svoju službu, znao je da započinje nešto što neće moći sam završiti. U kratkom vremenu koje mu je bilo preostalo na Zemlji on nije mogao propovijedati posvuda i poruku o Kraljevstvu prenijeti svim ljudima, već samo ograničenom broju njih. Istina, on je svoje propovijedanje ograničio uglavnom na Židove i obraćenike na židovstvo – na “izgubljene ovce izraelskog naroda” (Matej 15:24). No te su “izgubljene ovce” bile rasijane po cijelom Izraelu, koji je obuhvaćao na tisuće kvadratnih kilometara. Osim toga, s vremenom je dobru vijest trebalo prenijeti i ostatku svijeta (Matej 13:38; 24:14).

5 Isus je znao da će nakon njegove smrti biti potrebno obaviti još puno posla. Jedanaestorici svojih vjernih apostola rekao je: “Zaista, zaista vam kažem, tko vjeruje u mene, činit će djela kakva i ja činim. Činit će i veća djela od ovih jer ja odlazim k Ocu” (Ivan 14:12). Budući da se Sin trebao vratiti na nebo, njegovi sljedbenici – ne samo apostoli već i svi ostali koji budu postali njegovi učenici – trebali su nastaviti propovijedanje i poučavanje ljudi (Ivan 17:20). Isus je ponizno priznao da će oni činiti “veća djela” od njegovih. U kom smislu?

6, 7. (a) U kom su smislu djela Isusovih sljedbenika veća od njegovih? (b) Kako možemo opravdati Isusovo povjerenje u njegove sljedbenike?

6 Kao prvo, Isus je znao da će njegovi sljedbenici svojim propovijedanjem obuhvatiti veće područje. Danas oni svjedoče u svim krajevima svijeta, daleko izvan granica zemlje u kojoj je sam Isus propovijedao. Kao drugo, znao je da će propovijedati većem broju ljudi. Male grupe učenika koje je Isus ostavio za sobom ubrzo su narasle na tisuće njegovih sljedbenika (Djela apostolska 2:41; 4:4). Danas ih ima više milijuna, a stotine tisuća novih učenika krsti se svake godine. Kao treće, Isus je znao da će njegovi učenici propovijedati tijekom dužeg vremena – sve do danas, gotovo 2000 godina nakon što je završila Isusova troipolgodišnja služba.

7 Kad je rekao da će njegovi sljedbenici činiti veća djela od njegovih, Isus je pokazao da ima povjerenja u njih. Povjerio im je zadatak koji je za njega bio izuzetno važan – propovijedanje i poučavanje o “dobroj vijesti o Božjem kraljevstvu” (Luka 4:43). Bio je uvjeren da će oni savjesno izvršiti taj zadatak. Što to znači za nas danas? Mi svojim revnim i svesrdnim propovijedanjem opravdavamo povjerenje koje je Isus ukazao svojim sljedbenicima. Nije li to doista jedinstvena čast? (Luka 13:24).

Poučeni za svjedočenje

Ljubav nas potiče da propovijedamo gdje god ima ljudi

8, 9. Kakav nam je primjer Isus pružio u propovijedanju i kako možemo oponašati njegov primjer?

8 Isus je svoje učenike na najbolji mogući način poučio za propovijedanje. Prije svega, dao im je savršeni primjer (Luka 6:40). U prethodnom smo poglavlju vidjeli kakav je stav imao prema propovijedanju. Razmisli malo koliko je to moralo utjecati na učenike koji su ga pratili na njegovim propovjedničkim putovanjima. Oni su vidjeli da je Isus propovijedao gdje god je bilo ljudi – na obalama jezera i na obroncima gora, u gradovima, na tržnicama i po kućama (Matej 5:1, 2; Luka 5:1–3; 8:1; 19:5, 6). Vidjeli su da je naporno radio, dizao se rano ujutro i propovijedao sve do kasno navečer. Za njega propovijedanje nije bilo tek usputna razbibriga! (Luka 21:37, 38; Ivan 5:17). Nesumnjivo su osjetili da je sve to činio iz duboke ljubavi prema ljudima. Možda mu se na licu ocrtavalo suosjećanje koje je osjećao u srcu (Marko 6:34). Što misliš, kako je Isusov primjer djelovao na njegove učenike? Kako bi djelovao na tebe?

9 Mi kao Kristovi sljedbenici propovijedamo po uzoru na njega. Stoga koristimo svaku priliku da “temeljito svjedočimo” (Djela apostolska 10:42). Poput Isusa, posjećujemo ljude u njihovim domovima (Djela apostolska 5:42). Ako je potrebno, prilagođavamo svoj vremenski plan kako bismo došli u vrijeme kada je vjerojatnije da ćemo ih pronaći kod kuće. Osim toga, tražimo ljude na javnim mjestima – na ulicama, u parkovima, trgovinama i na radnom mjestu – i taktično im propovijedamo. “Naporno radimo i naprežemo se” u službi propovijedanja zato što je smatramo vrlo važnom (1. Timoteju 4:10). Duboka, iskrena ljubav prema ljudima potiče nas da tražimo prilike kako bismo im propovijedali gdje god i kad god ih možemo naći (1. Solunjanima 2:8).

Sedamdesetorica su se vratila radosna

10–12. Koje je važne pouke Isus dao svojim učenicima prije nego što ih je poslao da propovijedaju?

10 Osim toga, Isus je svoje učenike poučio tako što im je dao podrobne upute. Prije nego što je poslao učenike da propovijedaju – najprije 12 apostola, a kasnije i 70 drugih učenika – održao je s njima sastanak na kojem im je dao detaljne upute o tome kako da to čine (Matej 10:1–15; Luka 10:1–12). To je donijelo dobre rezultate jer se u Luki 10:17 navodi da su se “sedamdesetorica vratila radosna”. Razmotrimo pobliže dvije važne pouke koje im je Isus dao, imajući na umu da su dane u kontekstu židovskih običaja u biblijska vremena.

11 Isus je poučio svoje učenike da se uzdaju u Jehovu. Rekao im je: “Ne stavljajte u svoje pojaseve ni zlatni, ni srebrni, ni bakreni novac, ne nosite na put ni torbu, a ni dodatnu haljinu, sandale ni štap, jer radnik zaslužuje svoju plaću” (Matej 10:9, 10). U to je vrijeme bilo uobičajeno da netko tko putuje ponese sa sobom novac, putnu torbu s hranom i rezervni par sandala. Uputivši učenike da se ne brinu za takve stvari, Isus im je ustvari htio reći: “Potpuno se oslonite na Jehovu jer će se on pobrinuti za vaše potrebe.” Znao je da će se Jehova pobrinuti za njih tako što će potaknuti ljude koji prihvate dobru vijest da ih gostoljubivo prime, što je bio običaj u Izraelu (Luka 22:35).

12 Osim toga, Isus je poučio svoje učenike da izbjegavaju sve što bi im moglo bespotrebno odvratiti pažnju od propovijedanja. Rekao je: “Nemojte putem nikoga nadugo pozdravljati” (Luka 10:4). Je li im time želio reći da budu neljubazni prema ljudima ili da se drže na distanci? Nipošto. Međutim, u biblijska je vremena pozdravljanje često uključivalo puno više od izgovaranja kratkog pozdrava. Bilo je uobičajeno da se prilikom pozdravljanja poštuju različite formalnosti i da se ljudi upuste u poduže razgovore. Jedan bibličar navodi: “Na Orijentu se pozdravljanje nije sastojalo samo od kratkog naklona ili rukovanja, kao kod nas, već su se ljudi pozdravljali višestrukim zagrljajima, dubokim naklonima ili su se čak do zemlje klanjali jedni drugima. Za sve to trebalo je puno vremena.” Kad je svojim učenicima rekao da se ne upuštaju u pozdravljanje kakvo je bilo uobičajeno u to vrijeme, Isus im je zapravo htio reći: “Iskoristite svoje vrijeme na najdjelotvorniji način jer je poruka koju nosite hitna.” a

13. Kako možemo pokazati da ozbiljno shvaćamo upute koje je Isus dao svojim učenicima u prvom stoljeću?

13 Upute koje je Isus dao svojim učenicima u prvom stoljeću i za nas su vrlo važne. Dok izvršavamo svoju službu, mi se u potpunosti oslanjamo na Jehovu (Mudre izreke 3:5, 6). Uvjereni smo da će naše osnovne životne potrebe uvijek biti zadovoljene ako nam “u životu najvažnije bude Kraljevstvo” (Matej 6:33). Punovremeni propovjednici iz cijelog svijeta mogu posvjedočiti da Jehovina ruka nikada nije prekratka, čak ni u teška vremena (Psalam 37:25). Isto tako, svjesni smo da moramo izbjegavati sve što bi nam moglo odvlačiti pažnju od propovijedanja. Ako nismo oprezni, ovaj bi nas svijet lako mogao odvući u pogrešnom smjeru (Luka 21:34–36). Ali sada nije vrijeme da se zaokupimo nečim drugim. U pitanju su životi ljudi i naša se poruka treba objavljivati bez odgađanja (Rimljanima 10:13–15). Budemo li tu činjenicu uvijek imali na umu, to će nam pomoći da ne dozvolimo ovom svijetu da nas zaokupi aktivnostima koje bi nam oduzimale vrijeme i snagu koju bismo mogli korisnije uložiti u propovijedanje. Nemojmo zaboraviti da vremena ima još malo, a žetva je velika (Matej 9:37, 38).

Zapovijed koja se tiče i nas

14. Po čemu možemo zaključiti da se zapovijed iz Mateja 28:18–20 odnosi na sve Kristove sljedbenike? (Vidi i bilješku.)

14 Kad je uskrsnuli Isus svojim učenicima rekao: “Idite i činite učenike”, povjerio im je veliku odgovornost. No on nije mislio samo na učenike koji su se tog proljetnog dana nalazili ondje na gori u Galileji. b Zadatak koji im je povjerio uključivao je propovijedanje “ljudima iz svih naroda” i trebao se izvršavati “do svršetka ovog poretka”. Stoga je očito da se Kristova zapovijed odnosi na sve njegove sljedbenike, a to znači i na nas danas. Razmotrimo pobliže Isusove riječi iz Mateja 28:18–20.

15. Zašto je mudro poslušati Isusovu zapovijed o činjenju učenika?

15 Prije nego što im je dao zapovijed, Isus je rekao: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji” (18. redak). Da li Isus zaista posjeduje tako veliku vlast? Itekako. On je arkanđeo i zapovijeda ogromnom mnoštvu anđela (1. Solunjanima 4:16; Otkrivenje 12:7). Kao “glava skupštini”, on ima vlast nad svojim sljedbenicima na Zemlji (Efežanima 5:23). Od 1914. vlada kao Mesijanski Kralj na nebu (Otkrivenje 11:15). Čak je i grob u njegovoj vlasti, jer Isusu je dano da uskrsava mrtve (Ivan 5:26–28). Time što je najprije ukazao na svoju veliku vlast, Isus je želio istaknuti da riječi koje slijede nisu tek neki prijedlog, već zapovijed. Mudro činimo ako slušamo tu zapovijed, jer Krist tu vlast nije sam sebi prisvojio, već ju je dobio od Boga (1. Korinćanima 15:27).

16. Na što nas je Isus potaknuo kad nam je zapovjedio: “Idite”, i kako možemo ispuniti taj dio zapovijedi?

16 Isus je potom dao zapovijed, koja započinje jednom riječju: “Idite” (19. redak). Time nam je ustvari zapovjedio da preuzimamo inicijativu kako bismo drugima prenijeli poruku o Kraljevstvu. U tome se možemo služiti različitim metodama. Propovijedanje od kuće do kuće najdjelotvorniji je način da stupimo u kontakt s ljudima (Djela apostolska 20:20). No isto tako, mi tražimo prilike za neformalno svjedočenje. Trudimo se započeti razgovor o dobroj vijesti kad god nam se u svakodnevnom životu pruži prikladna prilika za to. Metode kojima se služimo mogu biti različite, ovisno o aktualnim potrebama i okolnostima. No jedno uvijek vrijedi: Mi “idemo” i tražimo “ljude koji su dostojni poruke” koju objavljujemo (Matej 10:11).

17. Kako “činimo učenike”?

17 Isus je zatim objasnio cilj te zapovijedi, a to je “činiti učenike od ljudi iz svih naroda” (19. redak). Kako mi “činimo učenike”? Činiti učenike ne znači samo prenositi znanje. Kada proučavamo Bibliju sa zainteresiranom osobom, cilj nam je pomoći toj osobi da postane Kristov sljedbenik. Kad god se ukaže prilika za to, ukazujemo osobi na primjer Isusa Krista kako bi ga ona naučila oponašati kao svog učitelja i uzora, živjeti kako je on živio i izvršavati službu koju je on izvršavao (Ivan 13:15).

18. Zašto je krštenje najvažniji korak u životu Kristovih učenika?

18 Vrlo važan dio Kristove zapovijedi sadržan je u njegovim daljnjim riječima: “Krstite ih u ime Oca i Sina i svetog duha” (19. redak). Krštenje je najvažniji korak u životu učenika jer ono je prikladan simbol njegovog svesrdnog predanja Bogu. Stoga je krštenje presudno za spasenje (1. Petrova 3:21). Ako nastavi davati sve od sebe u službi Jehovi, kršteni učenik može se nadati beskrajnim blagoslovima u novom svijetu koji će uskoro doći. Jesi li ti pomogao nekome da postane kršteni učenik Isusa Krista? U našoj kršćanskoj službi nema veće radosti od toga (3. Ivanova 4).

19. Čemu poučavamo zainteresirane osobe i zašto se ponekad poučavanje nastavlja i nakon što se krste?

19 Isus je zatim naveo što još trebaju činiti njegovi učenici: “Učite ih da se drže svega što sam vam zapovjedio” (20. redak). Zainteresirane osobe moramo poučiti da drže Isusove zapovijedi, između ostaloga zapovijedi da vole Boga i svoje bližnje te da i sami čine učenike (Matej 22:37–39). Postupno im pomažemo da nauče objasniti biblijska učenja i braniti svoju vjeru, koja s vremenom biva sve jača. Kada steknu preduvjete za sudjelovanje u organiziranom propovijedanju, surađujemo s njima, poučavajući ih riječima i primjerom da kvalitetno izvršavaju tu službu. Poučavanje novih ne mora nužno završiti prije krštenja. Ponekad je novokrštenim osobama potrebna daljnja pouka kako bi uspjele svladavati poteškoće s kojima se Kristovi sljedbenici suočavaju (Luka 9:23, 24).

“Znajte da ću biti s vama sve dane”

20, 21. (a) Zašto nemamo razloga za strah dok izvršavamo Isusovu zapovijed? (b) Zašto sada nije vrijeme da posustanemo i što bismo trebali odlučno činiti?

20 Zaključne riječi Isusove zapovijedi vrlo su ohrabrujuće: “Znajte da ću biti s vama sve dane do svršetka ovog poretka” (Matej 28:20). Isus je znao da je zadatak koji je povjerio svojim sljedbenicima vrlo važan. Znao je i da će izvršavanje tog zadatka ponekad izazvati neprijateljske reakcije protivnika (Luka 21:12). No nemamo razloga bojati se. Naš vođa ne očekuje od nas da taj zadatak izvršavamo sami, bez ičije pomoći. Nije li utješno znati da je uz nas onaj tko ima “svu vlast na nebu i na zemlji” i da nas podupire u izvršavanju tog zadatka?

21 Isus je zajamčio svojim učenicima da će cijelo vrijeme, sve do “svršetka ovog poretka”, biti uz njih u njihovoj službi. Moramo nastaviti izvršavati Isusovu zapovijed sve dok ne dođe kraj. Sada nije vrijeme da posustanemo. U tijeku je obilna duhovna žetva! Ljudi koji se odazivaju na biblijsku poruku sakupljaju se u velikom broju. Kao Kristovi sljedbenici, dajmo sve od sebe kako bismo izvršili važan zadatak koji nam je povjeren! Odlučno ulažimo svoje vrijeme, trud i materijalna sredstva kako bismo izvršili Kristovu zapovijed: “Idite i činite učenike”!

a Prorok Elizej jednom je prilikom dao sličnu uputu. Kad je poslao svog slugu Gehazija da ode u dom žene kojoj je umro sin, rekao je: “Ako koga sretneš, nemoj ga pozdravljati” (2. Kraljevima 4:29). Zadatak koji je sluga trebao izvršiti bio je hitan i stoga nije bilo vremena za bespotrebno odugovlačenje.

b Budući da je većina njegovih sljedbenika bila iz Galileje, kada se uskrsnuli Isus, prema izvještaju iz Mateja 28:16–20, pojavio pred učenicima, moguće je da ih je bilo “više od 500” (1. Korinćanima 15:6). Stoga postoji mogućnost da su stotine njih bile prisutne kada je Isus dao zapovijed o stvaranju učenika.