Kad je Isus otišao iz Jairovog doma, iza njega je bio doista ispunjen dan — doplovio je iz Dekapolisa, izliječio ženu koja je patila od krvarenja i uskrsnuo Jairovu kćer. No dan još nije bio gotov. Dok je odlazio iz Jairove kuće, dva slijepca slijedila su ga vičući: “Smiluj nam se, Sine Davidov!” (Matej 9:27).

Nazvavši Isusa Sinom Davidovim, ti su ljudi pokazali da vjeruju da je on nasljednik Davidovog prijestolja i, prema tome, obećani Mesija. Izgleda da se Isus isprva nije obazirao na njihove vapaje, možda zato da vidi hoće li biti ustrajni. Ali oni nisu odustajali. Kad je ušao u neku kuću, i oni su ušli za njim. Isus ih je upitao: “Vjerujete li da to mogu učiniti?” Oni su mu odlučno odgovorili: “Da, Gospodine.” Potom im je Isus dotaknuo oči i rekao: “Neka vam bude po vjeri vašoj!” (Matej 9:28, 29).

I odjednom su progledali! Kao što je to i ranije činio, Isus im je zapovjedio da ne govore drugima što se dogodilo. No oni su bili toliko ushićeni da su ipak posvuda govorili o njemu.

Čim su njih dvojica otišla, ljudi su doveli Isusu nijemog čovjeka opsjednutog demonom. Isus je istjerao demona i čovjek je odmah progovorio. Mnoštvo se divilo tim čudima i govorilo je: “Nikada se takvo što nije vidjelo u Izraelu.” Među mnoštvom su bili i farizeji. Kako nisu mogli zanijekati njegova čuda, pribjegli su staroj optužbi: “Istjeruje demone uz pomoć vladara demonâ!” (Matej 9:33, 34).

Ubrzo nakon toga Isus je ponovno posjetio svoj grad Nazaret, ali ovoga puta u pratnji učenika. Kad je bio ondje oko godinu dana ranije, poučavao je ljude u sinagogi. Iako su se mještani u početku divili njegovim riječima, kasnije su se razljutili zbog onoga što im je rekao i htjeli ga ubiti. No Isus je ponovno pokušao pomoći svojim nekadašnjim sugrađanima.

U subotu je otišao u sinagogu i počeo poučavati ljude. Mnogi koji su ga slušali bili su zapanjeni. “Odakle ovome mudrost i moć da čini takva djela?” pitali su. “Nije li ovo tesarov sin? Ne zove li se majka njegova Marija i braća njegova Jakov, Josip, Šimun i Juda? I nisu li sve sestre njegove s nama? Odakle mu onda sve to?” (Matej 13:54-56).

Isus je u njihovim očima bio tek običan čovjek iz njihovog kraja. “Znamo ga od malih nogu”, razmišljali su. “Zar je moguće da je baš on Mesija?” Stoga unatoč svim dokazima — njegovoj velikoj mudrosti i čudima — nisu povjerovali u njega. Čak ni njegovi rođaci nisu htjeli vjerovati budući da su ga dobro poznavali. Zato je on rekao: “Prorok nije bez časti nigdje osim u svojem zavičaju i u svojem domu” (Matej 13:57).

Takvo pomanjkanje vjere začudilo je i samog Isusa pa “ondje nije učinio nikakvo silno djelo osim što je položio ruke na nekoliko bolesnih i izliječio ih” (Marko 6:5, 6).