1, 2. (a) Što su vjerski vođe učinili kako bi zaustavili propovijedanje, no kako su apostoli reagirali? (b) Zašto se apostoli nisu htjeli pokoriti zabrani propovijedanja?

 NEDUGO nakon Pedesetnice 33. godine Sotona je očito zaključio da je pravi trenutak da napadne kršćansku skupštinu u Jeruzalemu. Kako je postojala svega nekoliko tjedana, odlučio ju je zatrti što prije, da ne bi ojačala i narasla. Stoga se pobrinuo da vjerski vođe kršćanima zabrane objavljivanje dobre vijesti o Kraljevstvu. No apostoli su unatoč tome hrabro nastavili propovijedati i “pridruživalo im se sve više vjernika u Gospodinu” (Djela 4:18, 33; 5:14).

² Gnjevni protivnici nisu odustali, već su krenuli u novi napad, ovaj put tako što su sve apostole bacili u zatvor. Međutim, Jehovin je anđeo noću otvorio vrata tamnice, te su apostoli već u zoru ponovno bili među narodom i propovijedali. Poglavari su ih opet dali uhititi. Sudbeno vijeće optužilo ih je da su prekršili naredbu koju su dobili. No apostoli su im odvažno odgovorili: “Moramo se pokoravati Bogu, a ne ljudima!” Tada su se poglavari toliko razgnjevili da su ih htjeli ubiti. U tom prijelomnom trenutku uvaženi učitelj Zakona po imenu Gamalijel ustao je i kazao im: “Dobro razmislite što ćete učiniti s tim ljudima! (...) Ne dirajte te ljude, nego ih pustite.” Začudo, vjerski su vođe poslušali njegov savjet i apostole pustili na slobodu. A oni su neustrašivo nastavili bez prestanka poučavati i objavljivati “dobru vijest o Kristu, Isusu” (Djela 5:17-21, 27-42; Izr. 21:1, 30).

3, 4. (a) Kojom se metodom Sotona već stoljećima služi da bi naudio Božjim slugama? (b) O čemu će biti riječi u ovom i iduća dva poglavlja?

³ Taj sudski spor iz davne prošlosti bio je prvi slučaj da su se vlasti usprotivile kršćanskoj skupštini, no nipošto ne i posljednji (Djela 4:5-8; 16:20; 17:6, 7). Sotona i u naše vrijeme potiče protivnike prave religije da vrše utjecaj na vlasti kako bi nam zabranile propovijedanje. Protivnici nas optužuju za različite nezakonite aktivnosti. Naprimjer, tvrde da remetimo javni red i mir, da se bunimo protiv vlasti ili da naše propovijedanje nije ništa drugo nego obično trgovanje. Naša braća su, kad bi zaključila da je to prikladno, pokretala sudske parnice kako bi dokazala da su takve optužbe  lažne. Kakav je bio ishod takvih parnica? Kako presude donesene prije više desetljeća utječu na nas danas? Razmotrimo nekoliko sudskih slučajeva da bismo vidjeli kako su doprinijeli “obrani i zakonskom potvrđivanju prava na propovijedanje dobre vijesti” (Filip. 1:7).

⁴ U ovom ćemo poglavlju vidjeti kako smo branili svoje pravo da slobodno propovijedamo dobru vijest. U iduća dva poglavlja osvrnut ćemo se na pravne bitke koje smo vodili zato što smo željeli ostati odijeljeni od svijeta i živjeti po zakonima i načelima Kraljevstva.

5. Zašto su potkraj 1930-ih objavitelji dobre vijesti često završavali u zatvoru i što su u vezi s tim namjeravala poduzeti odgovorna braća?

⁵ Potkraj 1930-ih diljem Sjedinjenih Američkih Država gradske i državne vlasti zahtijevale su da Jehovini svjedoci moraju imati službenu dozvolu da bi mogli propovijedati. No naša braća nisu željela predavati zahtjev za takvu dozvolu. Dozvola se u bilo kojem trenutku može poništiti, a braća su smatrala da niti jedna ljudska vlast nema pravo sprečavati propovijedanje vijesti o Kraljevstvu jer je to zapovijed koju je kršćanima dao sam Isus (Mar. 13:10). Zbog toga je na stotine objavitelja bilo uhićeno. To je odgovornu braću potaknulo da pokušaju taj problem riješiti sudskim putem. Nadali su se da će uspjeti dokazati kako je država Jehovinim svjedocima nezakonito uskratila pravo da slobodno ispovijedaju svoju vjeru. A onda se 1938. zbio incident koji je vodio do parnice čiji je ishod postao značajan presedan. Što se dogodilo?

6, 7. Što se dogodilo obitelji Cantwell?

⁶ U utorak ujutro, 26. travnja 1938, 60-godišnji brat Newton Cantwell, njegova supruga Esther i njihovi sinovi Henry, Russell i Jesse krenuli su u službu. Svi petero bili su specijalni pioniri i planirali su cijeli dan propovijedati u New Havenu, gradu u saveznoj državi Connecticutu. Ustvari, bili su spremni na mogućnost da se zadrže ondje i dulje od jednog dana. Zašto? Zato što su već nekoliko puta bili uhićeni, pa su znali da bi se to opet moglo dogoditi. No njihova gorljiva želja da propovijedaju vijest o Kraljevstvu nije zbog toga splasnula. U New Haven došli su s dva automobila. Brat Newton je vozio obiteljski automobil, u koji su nakrcali biblijsku literaturu i prijenosne gramofone, a 22-godišnji Henry vozio je automobil sa zvučnicima. Kao što su i očekivali, u roku od svega nekoliko sati zaustavila ih je policija.

⁷ Najprije je bio uhićen 18-godišnji Russell, a potom i Newton i Esther. Jesse, koji je tada imao svega 16 godina, promatrao je iz daljine kako policija odvodi njegove roditelje i brata. Henry je propovijedao u drugom dijelu grada,  pa je mladi Jesse ostao sam. Unatoč tome uzeo je svoj gramofon i nastavio propovijedati. Dvojica katolika dozvolila su mu da im pusti predavanje brata Rutherforda s naslovom “Neprijatelji”. No dok su slušali snimku, toliko su se razljutili da su Jesseja htjeli udariti. On je mirno otišao, ali ubrzo ga je zaustavio policajac. Tako je i on završio u pritvoru. Policija je sestru Cantwell pustila, ali protiv njenog supruga i sinova podigla je optužnicu, iako su istog dana oslobođeni uz jamčevinu.

8. Zašto je sud Jesseja Cantwella osudio za narušavanje javnog reda i mira?

⁸ Nekoliko mjeseci kasnije, u rujnu 1938, obitelj Cantwell izašla je pred prvostupanjski sud u New Havenu. Newton, Russell i Jesse bili su osuđeni za sakupljanje priloga bez dozvole i remećenje javnog reda i mira. Kad su se žalili Vrhovnom sudu Connecticuta, Newton i Russell bili su oslobođeni optužbe da narušavaju javni red i mir, ali Jesse je proglašen krivim. Zašto je donesena takva presuda? Zato što su ona dvojica katolika na sudu rekla da su predavanje koje im je Jesse pustio shvatila kao provokaciju i vrijeđanje njihove religije. Da bi osporila nepravednu presudu, braća koja su predvodila organizaciju uložila su žalbu Vrhovnom sudu Sjedinjenih Država, najvišoj sudskoj instanci u toj zemlji.

9, 10. (a) Koju je odluku donio američki Vrhovni sud u slučaju obitelji Cantwell? (b) Zašto je ta presuda značajna još i dan-danas?

 ⁹ Suđenje je započelo 29. ožujka 1940. Predsjednik suda Charles Hughes i još osmorica sudaca saslušali su argumente koje je iznio brat Hayden Covington, odvjetnik Jehovinih svjedoka. a Kad je odvjetnik koji je zastupao državu Connecticut iznio svoje argumente kako bi dokazao da Jehovini svjedoci narušavaju javni red, jedan od sudaca upitao ga je: “Nije li i poruka koju je objavljivao Isus Krist izazivala negodovanje ljudi?” Državni je odvjetnik odgovorio: “Istina! A ako me pamćenje dobro služi, Biblija kaže i što se na kraju dogodilo Isusu zato što je objavljivao tu poruku.” Time je zapravo sve rekao! Premda toga uopće nije bio svjestan, Jehovine svjedoke poistovjetio je s Isusom, a državu s ljudima koji su ga osudili. Sud je 20. svibnja 1940. jednoglasno donio odluku u korist Jehovinih svjedoka.

¹⁰ Zašto je ta presuda bila toliko važna? Njome je zaštićeno pravo na slobodu vjeroispovijedi kako niti jedna vlast, bilo mjesna bilo državna, ne bi mogla zakonski ograničavati vjerske slobode. Osim toga, Sud je ustvrdio da Jesse svojom vjerskom službom “nije ugrožavao javni red i mir”. Stoga je tom presudom jasno utvrđeno da Jehovini svjedoci nisu prijetnja javnom redu. Bila je to velika pobjeda Božjeg naroda! Zašto je ona značajna i za nas danas? Jedan brat koji je odvjetnik kazao je: “Pravo da slobodno i bez nepravednih ograničenja ispovijedamo svoju vjeru omogućava nam da prenosimo ljudima utješnu biblijsku poruku u području u kojem živimo.”

11. Koju su akciju pokrenula naša braća u Kanadi i zašto su se odlučila na to?

¹¹ Tijekom 1940-ih Jehovini svjedoci u Kanadi suočavali su se sa žestokim protivljenjem. Da bi javnosti skrenula pažnju na to kako vlast krši vjerske slobode, braća su 1946. pokrenula 16-dnevnu akciju s traktatom koji je nosio naslov Kvebečka goruća mržnja prema Bogu i Kristu i slobodi sramota je za cijelu Kanadu. Traktat je imao četiri stranice i razotkrio je pojedinosti o izgredima iza kojih su stajali svećenici, o brutalnosti policije te o napadima svjetine na našu braću u pokrajini Quebecu. “Protuzakonita uhićenja Jehovinih svjedoka i dalje se nastavljaju”, pisalo je u traktatu. “Trenutno je na širem području Montreala protiv njih podignuto oko 800 optužnica.”

12. (a) Kako su protivnici reagirali na našu akciju s traktatom? (b) Za koji su zločin bila optužena naša braća? (Vidi i bilješku.)

¹² Maurice Duplessis, kvebečki premijer koji je blisko surađivao s katoličkim kardinalom Villeneuveom, odgovorio je na tu akciju tako što je Jehovinim svjedocima objavio “rat bez milosti”. Broj tužbi u kratkom roku udvostručio se sa 800 na 1 600. “Policija nas je toliko puta uhitila da smo prestali  brojati”, rekla je jedna pionirka. Braća koju bi se uhvatilo kako dijele traktate bila su optužena za pobunu protiv vlasti, odnosno “klevetu kojom se ugrožava državna sigurnost”. b

13. Tko su bili prvi Jehovini svjedoci kojima se sudilo zbog pobune protiv vlasti i kakva je presuda donesena?

¹³ Godine 1947. na sudu su se našli brat Aimé Boucher i njegove kćeri Gisèle i Lucille, u dobi od 18 odnosno 11 godina. Oni su bili prvi Jehovini svjedoci kojima se sudilo zbog pobune protiv vlasti. Obitelj Boucher je sporne traktate dijelila u okolici svoje farme, u brdskom kraju južno od grada Quebeca. Bilo je vrlo teško zamisliti da bi njih troje mogli biti buntovnici ili zločinci. Brat Boucher bio je ponizan, blag i miroljubiv čovjek, koji je vodio brigu o svojoj maloj farmi i povremeno konjskim kolima odlazio u grad. Unatoč tome njegova je obitelj doživjela zlostavljanja kakva su opisana u traktatu. Sudac prvostupanjskog suda, koji nije mogao smisliti Jehovine svjedoke, odbio je razmotriti dokaze koji su jasno pokazivali da je obitelj Boucher nedužna. Dapače, prihvatio je tvrdnju tužitelja da se dijeljenjem traktata promiče mržnja i da stoga optuženike treba proglasiti krivima. Time je građanima zapravo poručio da je zločin reći istinu! Aimé i Gisèle bili su osuđeni za pobunu protiv vlasti, a čak je i malena Lucille dva dana provela u zatvoru. Braća su nato uložila žalbu Vrhovnom sudu Kanade, koji je pristao razmotriti slučaj.

14. Što su braća u Quebecu ustrajno činila unatoč višegodišnjem progonu?

¹⁴ Za to su vrijeme naša hrabra braća i sestre u Quebecu, usprkos žestokim napadima koji nisu jenjavali, nastavili propovijedati dobru vijest — često s izvanrednim rezultatima. U samo četiri godine nakon akcije s traktatima, koja je započela 1946, broj Jehovinih svjedoka u toj kanadskoj pokrajini porastao je sa 300 na 1 000! c

15, 16. (a) Kako je kanadski Vrhovni sud presudio u slučaju obitelji Boucher? (b) Kako se ta pobjeda odrazila na našu braću, a i na druge ljude?

¹⁵ U lipnju 1950. svih devet sudaca kanadskog Vrhovnog suda razmotrilo je slučaj Aiméa Bouchera. Šest mjeseci kasnije, 18. prosinca 1950, presudili su u našu korist. Zašto su donijeli takvu presudu? Brat Glen How, odvjetnik Jehovinih svjedoka, objasnio je da se Sud složio s argumentima obrane, koja je istaknula da “pobuna” podrazumijeva poticanje na nasilje i ustanak protiv vlasti. No traktat “ne sadrži takve ideje te stoga predstavlja zakonito očitovanje slobode govora”. Brat How je dodao: “Na svoje sam oči vidio kako nam je Jehova podario pobjedu.” d

¹⁶ Ta odluka Vrhovnog suda bila je velika pobjeda Božjeg Kraljevstva. Zahvaljujući njoj odbačena su i preostala 122 neriješena slučaja u kojima se Jehovine svjedoke u Quebecu teretilo za pobunu protiv vlasti. Osim toga, ova presuda značila je da ubuduće svi državljani Kanade i drugih članica  Commonwealtha imaju slobodu javno izraziti svoje mišljenje o načinu na koji se provodi vlast. Ujedno je osujetila napad kojim su Crkva i političari u Quebecu udruženim snagama pokušali Jehovinim svjedocima oduzeti njihova prava i slobode. e

17. Kako vlasti u nekim zemljama pokušavaju ograničiti naše djelo propovijedanja?

¹⁷ Kao ni prvi kršćani, današnji Jehovini sluge ne “trguju riječju Božjom”. (Pročitaj 2. Korinćanima 2:17.) Ipak, u nekim zemljama vlast pokušava ograničiti naše djelo propovijedanja primjenjujući na nas zakone o trgovini. Razmotrimo dva sudska slučaja koja su imala presudnu ulogu u rješavanju pitanja jesu li Jehovini svjedoci trgovci ili propovjednici.

18, 19. Kako su vlasti u Danskoj pokušale ograničiti djelo propovijedanja?

¹⁸ Danska. Prvog listopada 1932. stupio je na snagu zakon prema kojemu je prodavanje tiskanog materijala bez odgovarajuće dozvole bilo protuzakonito. No naša braća nisu tražila takve dozvole. Sljedećeg je dana pet objavitelja propovijedalo u Roskildeu, gradiću koji je smješten oko 30 kilometara zapadno od glavnog grada Kopenhagena. Na kraju dana braća su ustanovila da jedan objavitelj nedostaje. Bio je to August Lehmann, koji je bio uhićen i optužen da je prodavao literaturu bez dozvole.

¹⁹ Njegovo suđenje održalo se 19. prosinca 1932. Brat Lehmann priznao je da je posjećivao ljude i nudio im biblijsku literaturu, ali ne kao trgovac. Prvostupanjski sud prihvatio je njegove argumente te je svoju odluku ovako obrazložio: “Optuženik (...) je u stanju samostalno se uzdržavati, a posjećivanje ljudi nije mu donijelo nikakvu financijsku korist niti mu je takvo što bio cilj. Baš naprotiv, bio je na gubitku.” Stajući na stranu Jehovinih svjedoka, sud je zaključio da se vjerska služba brata Lehmanna “ne može smatrati trgovanjem”. Međutim, neprijatelji Božjeg naroda željeli su po svaku cijenu u cijeloj Danskoj ograničiti naše pravo da propovijedamo (Psal. 94:20). Javni tužitelj žalio se na svim instancama sve dok slučaj nije dospio na Vrhovni sud. Kako je to djelovalo na našu braću?

20. Koju je odluku donio danski Vrhovni sud i kako su braća na to reagirala?

²⁰ Tjedan dana prije rasprave Vrhovnog suda objavitelji u cijeloj Danskoj počeli su vrlo intenzivno propovijedati. U utorak 3. listopada 1933. Vrhovni sud izrekao je svoju presudu. Potvrdio je odluku nižeg suda da August Lehmann nije prekršio zakon. Zahvaljujući takvoj presudi Jehovini svjedoci mogli su nastaviti slobodno propovijedati. Da bi izrazili svoju zahvalnost Jehovi što im je omogućio tu pravnu pobjedu, braća i sestre počeli su još gorljivije objavljivati dobru  vijest. Otkako je donesena ta sudska odluka, naša braća u Danskoj nesmetano izvršavaju svoju službu.

21, 22. Što je američki Vrhovni sud zaključio u slučaju brata Murdocka?

²¹ Sjedinjene Države. U nedjelju 25. veljače 1940. pionir Robert Murdock i još sedmero Jehovinih svjedoka bili su uhićeni dok su propovijedali u pensilvanijskom gradu Jeannette, nedaleko od Pittsburgha. Bili su osuđeni zato što nisu kupili dozvolu za raspačavanje literature. Braća su se žalila američkom Vrhovnom sudu, koji je pristao razmotriti slučaj.

²² Trećeg svibnja 1943. Vrhovni sud presudio je u korist Jehovinih svjedoka. Ustvrdio je da vlasti ne mogu od njih zahtijevati da kupuju dozvolu jer bi na taj način “naplaćivale pristojbu za uživanje prava zajamčenog Saveznim ustavom”. Sud je poništio gradsku odredbu uz obrazloženje da se njome “ograničava sloboda tiska i pravo na ispovijedanje vjere”. Sudac William Douglas je, iznoseći mišljenje većine članova Suda, kazao sljedeće: “Ovdje nije riječ samo o propovijedanju niti o pukom raspačavanju vjerske literature. Djelo Jehovinih svjedoka obuhvaća i jedno i drugo.” Potom je dodao: “Ovaj oblik vjerske službe zaštićen je Prvim amandmanom jednako kao i crkvena bogoslužja i propovijedi.”

23. Zašto su pravne pobjede iz 1943. važne za nas danas?

 ²³ Ta je odluka bila značajna pravna pobjeda Božjeg naroda. Ona je potvrdila da smo mi doista kršćanski propovjednici, a ne trgovci. Tog nezaboravnog dana 1943. Jehovini svjedoci dobili su na Vrhovnom sudu 12 od ukupno 13 slučajeva, među kojima je i slučaj Murdock. Donesene odluke služile su kao važni presedani u novijim slučajevima u kojima su nam protivnici ponovno pokušali osporiti pravo da na javnim mjestima i od kuće do kuće propovijedamo vijest o Kraljevstvu.

24. Što Božji sluge čine kad im vlasti zabrane da propovijedaju?

²⁴ Jehovini sluge sretni su kad u svojoj zemlji mogu slobodno objavljivati dobru vijest i istinski to cijene. No kad nam vlasti zabrane da propovijedamo, mi naprosto promijenimo svoje metode i nastavljamo svjedočiti na bilo koji mogući način. I mi se, kao i apostoli, moramo “pokoravati Bogu, a ne ljudima” (Djela 5:29; Mat. 28:19, 20). Međutim, istovremeno se obraćamo sudovima kako bismo se izborili za ukidanje zabrane našeg djelovanja. Navest ćemo dva primjera.

25, 26. Kako su Jehovini svjedoci u Nikaragvi dospjeli na Vrhovni sud i kakav je bio ishod te parnice?

²⁵ Nikaragva. Donovan Munsterman, misionar i nadglednik nikaragvanske podružnice, došao je 19. studenoga 1952. u Ured za useljenike u glavnom gradu Managui. Dobio je poziv da dođe na razgovor s kapetanom Arnoldom Garcíom, koji je bio šef tog ureda. Kapetan je izvijestio brata Donovana da je svim Jehovinim svjedocima u Nikaragvi “zabranjeno širiti svoja učenja i propagirati svoju vjeru”. Kad ga je brat Donovan upitao zašto je donesena takva odluka, kapetan je objasnio da Jehovini svjedoci za izvršavanje  svoje vjerske službe nemaju dozvolu državnog ministarstva te da ih se sumnjiči da su komunisti. Odakle je potekla takva optužba? Od rimokatoličkih svećenika!

²⁶ Brat Donovan odmah je uložio žalbu Ministarstvu za unutarnje poslove i vjerska pitanja te predsjedniku Anastasiju Somozi Garcíji, ali sve je bilo uzalud. Zato su braća odlučila svoje metode propovijedanja prilagoditi novim okolnostima. Zatvorili su dvoranu, sastajali se u manjim grupama i prestali propovijedati na ulici, ali i dalje su objavljivali dobru vijest. Također su Vrhovnom sudu Nikaragve podnijeli peticiju kojom su tražili ukidanje zabrane, a Sud je odlučio prihvatiti slučaj. U novinama se puno pisalo o zabrani kao i o sadržaju naše peticije. Kakav je bio ishod? Sud je 19. lipnja 1953. jednoglasno presudio u korist Jehovinih svjedoka. Zaključio je da se tom zabranom krši ustavom zajamčena sloboda govora, savjesti i vjeroispovijedi. Također je odredio da nikaragvanska vlada mora Jehovinim svjedocima vratiti prvobitni status.

27. Zašto je odluka Vrhovnog suda iznenadila građane Nikaragve i kako su braća gledala na tu pobjedu?

²⁷ Građani Nikaragve bili su jako iznenađeni što je Vrhovni sud stao na stranu Jehovinih svjedoka. Dotada je utjecaj svećenstva bio toliko snažan da je Sud izbjegavao sukobe s njima. A i političari su bili vrlo moćni pa su se suci rijetko kad suprotstavljali njihovim odlukama. Naša su braća bila uvjerena da su ovu pobjedu izvojevala samo zato što ih je zaštitio njihov Kralj i zato što su nastavila propovijedati (Djela 1:8).

28, 29. Do kakvog je preokreta došlo u Zairu sredinom 1980-ih?

²⁸ Zair. Sredinom 1980-ih u Zairu (današnjoj Demokratskoj Republici Kongu) bilo je oko 35 000 Jehovinih svjedoka. Budući da je djelo propovijedanja stalno napredovalo, gradila se nova podružnica. U prosincu 1985. u glavnom gradu Kinshasi održao se međunarodni kongres kojemu je prisustvovalo 32 000 delegata iz mnogih zemalja. No tada se situacija iznenada počela mijenjati. Što se dogodilo?

²⁹ U Zairu je u to vrijeme služio brat Marcel Filteau, kanadski misionar iz Quebeca koji je doživio progonstva pod režimom premijera Duplessisa. On je ispričao što se dogodilo: “Odgovorna su braća 12. ožujka 1986. primila pismo kojim su obaviještena da je zajednica Jehovinih svjedoka u Zairu proglašena ilegalnom.” Proglas o zabrani potpisao je predsjednik države Mobutu Sese Seko.

30. Koju je tešku odluku morao donijeti Odbor podružnice i do kakvog je zaključka došao?

³⁰ Sljedećeg je dana državni radio objavio: “Odsada u [Zairu] više nikada nećemo čuti za Jehovine svjedoke.” Gotovo istog trena uslijedio je žestoki progon. Naše su dvorane bile uništene, a braću se pljačkalo, zatvaralo i tuklo. Čak su i njihova djeca završavala u zatvoru. Potom su 12. listopada 1988.  vlasti zaplijenile imovinu Zajednice, a Civilna garda zauzela je podružnicu. Odgovorna braća uložila su žalbu predsjedniku Mobutuu, ali nisu dobila nikakav odgovor. Odbor podružnice morao je donijeti tešku odluku — uložiti žalbu Vrhovnom sudu ili pričekati. Timothy Holmes, misionar koji je tada služio kao koordinator Odbora podružnice, rekao je: “Molili smo Jehovu za vodstvo i mudrost.” Nakon što su pod molitvom temeljito razmotrili to pitanje, došli su do zaključka da nije pravi trenutak za poduzimanje pravnih koraka. Stoga su se usredotočili na brigu o braći i pronalaženje načina da se propovijedanje nastavi.

31, 32. Koju je neočekivanu odluku donio zairski Vrhovni sud i kako je to djelovalo na našu braću?

³¹ Prošlo je nekoliko godina. Željezni stisak vlasti počeo je popuštati, a u zemlji se sve više pažnje pridavalo ljudskim pravima. Odbor podružnice tada je zaključio da je došlo vrijeme da se uloži žalba zairskom Vrhovnom sudu pravde kako bi se ukinula zabrana. Braća su se iznenadila kad je Sud pristao razmotriti slučaj. Potom je 8. siječnja 1993, gotovo sedam godina nakon što je predsjednik izdao zabranu, Sud objavio da su državne mjere protiv Jehovinih svjedoka nezakonite te je zabrana ukinuta. Zamisli samo što je to značilo! Stavljajući na kocku vlastiti život, suci su poništili odluku samog predsjednika države! Brat Holmes je rekao: “Dok je trajala ta parnica, uvjerili smo se da Jehova može promijeniti bilo koju situaciju” (Dan. 2:21). Ta je pobjeda ojačala vjeru naše braće. Bili su uvjereni da je Kralj, Isus Krist, vodio svoje podanike da bi znali kada i kako poduzeti potrebne korake.

 ³² Nakon ukidanja zabrane misionari su ponovno mogli ući u zemlju, sagrađena je nova podružnica te se opet mogla uvoziti biblijska literatura. f Svi Jehovini sluge silno se raduju kada vide kako on pruža duhovnu zaštitu svom narodu! (Iza. 52:10).

33. Što učimo iz sudskih slučajeva koje smo razmotrili u ovom poglavlju?

³³ Ovaj osvrt na neke pravne bitke koje smo vodili u prošlosti dokazuje da je Isus održao svoje obećanje: “Ja ću vam dati riječi i mudrost kojima se svi vaši protivnici zajedno neće moći suprotstaviti niti će ih moći osporiti.” (Pročitaj Luku 21:12-15.) Jehova se i u suvremeno doba očito služio ljudima koji su nalik Gamalijelu da bi zaštitio svoj narod te je poticao hrabre suce i odvjetnike da se bore za pravdu. Naš je Bog doista onesposobio oružje svojih protivnika! (Pročitaj Izaiju 54:17.) Njegovo djelo ništa ne može zaustaviti!

34. Zašto su naše pravne pobjede tako posebne i što one nepobitno dokazuju? (Vidi i okvir  “Značajne presude vrhovnih sudova u korist propovijedanja o Kraljevstvu”.)

³⁴ Zašto su pravne pobjede koje smo izvojevali toliko zadivljujuće? Pa razmisli o sljedećem: Jehovini svjedoci nisu neka istaknuta ili utjecajna religija. Mi ne glasamo, ne podupiremo političke kampanje niti lobiranjem pokušavamo pridobiti političare na svoju stranu. Osim toga, Jehovini svjedoci koji se nađu pred visokim sudovima često su u očima svijeta “neuki i obični” (Djela 4:13). Stoga, gledano iz ljudske perspektive, sudovima baš i nije u interesu zamjeriti se našim moćnim vjerskim i političkim protivnicima samo da bi nama pomogli. Usprkos tome u brojnim slučajevima presudili su u našu korist! Naše pravne pobjede nepobitan su dokaz da je Bog s nama i da smo “u zajedništvu s Kristom” (2. Kor. 2:17). Poput apostola Pavla, i mi s čvrstim pouzdanjem kažemo: “Jehova je pomoćnik moj, neću se bojati” (Hebr. 13:6).