U PETAK poslijepodne Isusovo beživotno tijelo još je uvijek visjelo na stupu. Zalaskom sunca trebao je započeti 15. nisana, subotnji dan počinka. Petak poslijepodne nazivao se Priprema zato što su ljudi tada pripremali hranu za subotu i završavali sve poslove koje nisu mogli odgoditi do nedjelje.

Subota koja je ubrzo trebala početi nije bila uobičajeni dan počinka, kao svaki sedmi dan u tjednu, već je bila dvostruki, takozvani “veliki”, dan počinka. Nazivala se tako zato što je ta subota ujedno bila i 15. nisana, prvi dan sedmodnevnog Blagdana beskvasnih kruhova koji je uvijek bio dan počinka, o kojem god da se danu u tjednu radilo.

Prema Božjem Zakonu, tijela pogubljenih nisu smjela preko noći ostati na stupu. Zato su Židovi zatražili od Pilata da se trojici osuđenika polome noge kako bi brže umrli. Budući da su razbojnici još uvijek bili živi, vojnici su im polomili noge. No Isusu to nisu učinili jer su vidjeli da je već mrtav. Time su se ispunile proročanske riječi: “Nijedna kost neće mu biti slomljena.”

Ipak, da bi otklonili svaku sumnju u to da je Isus doista mrtav, jedan ga je vojnik kopljem ubo u bok. Koplje mu je probolo predio oko srca i “odmah je izašla krv i voda”. Apostol Ivan, koji je bio očevidac toga, napisao je da se time ispunilo jedno drugo proročanstvo: “Gledat će u onoga kojega su proboli.”

Pogubljenju je prisustvovao i Josip iz Arimateje, ugledan član Sudbenog vijeća. On nije bio dao svoj glas kad je Vijeće donijelo nepravednu odluku o Isusovoj smrti. Josip je zapravo bio njegov učenik premda se bojao to javno priznati. Ali sada je smogao hrabrosti i otišao k Pilatu zatražiti Isusovo tijelo. Pilat je pozvao nadležnog stotnika i, nakon što mu je ovaj potvrdio da je Isus mrtav, tijelo je predao Josipu.

On ga je uzeo i omotao u čisto platno kako bi ga pripremio za sahranu. U tome mu je pomogao jedan drugi član Sudbenog vijeća, Nikodem, koji se također ustručavao priznati da vjeruje u Isusa jer se bojao za svoj položaj. On je donio oko stotinu libara smirne i skupocjene aloje. Tako su, prema židovskom pogrebnom običaju, Isusovo tijelo premazali mirisnim tvarima i omotali povojima.

Potom su ga položili u Josipov novi grob isklesan u stijeni, koji se nalazio u vrtu nedaleko od mjesta gdje je Isus bio pogubljen. Na kraju su na ulaz u grob navaljali velik kamen. Pripremanje Isusovog tijela bilo je obavljeno vrlo žurno jer je morao biti sahranjen prije zalaska sunca. Zato su Marija Magdalena i Marija, majka Jakova Manjeg, koje su vjerojatno pomagale prilikom pripreme tijela, požurile kući da pribave još mirisnih tvari i ulja. Planirale su nakon subote dovršiti pripremu Isusovog tijela kako bi se što dulje očuvalo.

Sljedećeg dana, u subotu, svećenički glavari i farizeji otišli su Pilatu i rekli: “Gospodine, sjetili smo se da je taj varalica rekao još dok je bio živ: ‘Nakon tri dana uskrsnut ću.’ Zato zapovjedi da se grob osigura do trećega dana, da ne bi došli učenici njegovi i ukrali ga pa rekli narodu: ‘Ustao je iz mrtvih!’ Tako bi ta posljednja prijevara bila gora od prve.”

A Pilat im je odgovorio: “Imate stražu! Idite i osigurajte ga kako znate!” Tada su otišli i zapečatili kamen te su postavili rimske vojnike da čuvaju grob.

U nedjelju rano ujutro Marija Magdalena i Jakovljeva majka Marija te Saloma, Ivana i druge žene došle su do Isusovog groba noseći miomirise koje su pripremile. Putem su se pitale: “Tko će nam odvaljati kamen s ulaza u grob?” Ali kad su stigle, vidjele su da se zbio potres i da je Jehovin anđeo odvaljao kamen. Stražara nije bilo, a grob je bio prazan! Matej 27:57–28:2; Marko 15:42–16:4; Luka 23:50–24:3, 10; Ivan 19:14, 31–20:1; 12:42; 3. Mojsijeva 23:5-7; 5. Mojsijeva 21:22, 23; Psalam 34:20; Zaharija 12:10