1, 2. (Uključujući uvod.) (a) Zašto mnogi odbijaju prihvatiti Bibliju kao Riječ Božju? (b) Koje se vrijedno djelo vršilo tokom prvog i drugog stoljeća, ali koji je opasan razvoj događaja bio u toku?

KRAJEM prvoga stoljeća bilo je završeno pisanje svih biblijskih knjiga. Otada su kršćani neumorno izrađivali i širili prijepise kompletne Biblije. Istovremeno su se trudili prevesti je na tada uobičajene jezike. Međutim, dok je kršćanska skupština bila zaposlena tim divljenja vrijednim djelom, počeo se ocrtavati razvoj događaja  koji će se pokazati kao velika opasnost za preživljavanje Biblije.

² U samoj Bibliji bio je prorečen ovaj razvoj događaja. Isus je jednom ispričao usporedbu o čovjeku koji je svoje polje zasijao dobrim pšeničnim sjemenom. Ali, dok je spavao, neprijatelj je posijao sjeme iz kojeg je trebao izrasti korov. Obje vrste sjemena su niknule, i korov je za jedno vrijeme prekrio pšenicu. Ovom usporedbom Isus je pokazao da će kao plod njegova rada proizići pravi kršćani, ali da će se nakon njegove smrti u skupštinu uvući lažni kršćani. Konačno će biti teško razlučiti prave od lažnih (Matej 13:24-30, 36-43).

3. Kako će, prema riječima apostola Petra, s korovom usporedivi “kršćani” utjecati na vjerovanje Bibliji?

³ Apostol Petar je upozoravajuće i neuvijeno govorio o tome da će korovu slični “kršćani” imati utjecaj na stav ljudi prema kršćanstvu i Bibliji. Upozorio je: “I među vama [će] biti lažnih učitelja. Upravo oni će neprimjetno unijeti razorne sekte i, niječući čak gospodara koji ih je otkupio, navući na se brzu propast. Osim toga, mnogi će poći za njihovom razuzdanošću i zbog njih će se pogrdno govoriti o putu istine” (2. Petrova 2:1, 2).

4. Kako su se već u prvom stoljeću ispunile proročanske riječi Isusa i Petra?

 ⁴ Proročanske riječi Isusa i Petra ispunile su se već u prvom stoljeću. Častoljubivi ljudi uvukli su se u kršćansku skupštinu i sijali nejedinstvo (2. Timoteju 2:16-18; 2. Petrova 2:21, 22; 3. Ivanova 9, 10). U slijedeća dva stoljeća čista biblijska istina bila je iskvarena gledištima grčkih filozofa i mnogi su konačno učinili grešku da prihvate poganske nauke kao biblijsku istinu.

5. Do kakvog je preokreta doveo Konstantin početkom četvrtog stoljeća?

⁵ U četvrtom stoljeću rimski car Konstantin prihvatio je “kršćanstvo” kao službenu religiju Rimskog Carstva. Ali, “kršćanstvo” kakvo je on poznavao bilo je nešto sasvim drugo od religije koju je propovijedao Isus. U međuvremenu je uspijevao, “korov” baš kao što je prorekao Isus. Unatoč tome, možemo biti sigurni da je uvijek bilo nekih koji su zastupali pravo kršćanstvo, trudeći se postupati po Bibliji kao nadahnutoj Riječi Božjoj (Matej 28:19, 20).

6. Kada je nastalo tzv. kršćanstvo, i po čemu se između ostalog razlikovala njihova religija od kršćanstva Biblije?

⁶ Kršćanstvo kakvo danas poznajemo nastalo je u vrijeme Konstantina. Od tada iskvareno kršćanstvo, koje je već pustilo korijenje, nije više tvorilo čisto religioznu organizaciju, već je bilo dio države, a njegovi vođe igrali su važnu ulogu u politici. Konačno je otpala crkva upotrijebila svoju političku moć na način potpuno suprotan biblijskom kršćanstvu, izazvavši za Bibliju krajnje opasnu situaciju. Kako?

7, 8. Kada se papa izjasnio protiv prevođenja Biblije, i zbog čega?

 ⁷ Izumiranjem latinskog kao narodnog jezika javila se potreba za novim biblijskim prijevodima. Ali, s time Katolička crkva nije bila sporazumna. Vratislav, koji je kasnije postao češki kralj, zamolio je 1079. papu Grgura VII za dozvolu prevođenja Biblije na jezik njegovih podanika. No, papin odgovor bio je niječan. Objasnio je: “Onome tko često o tome razmišlja, jasno je da se Bogu, Svemogućem, nije bez razloga svidjelo da Sveto pismo ponegdje ostane tajnom — da ne bi, ako bi svim ljudima bilo lako dostupno, bilo podcijenjeno ili čak postalo predmetom prezira, ili da ga prosječno obrazovani ne bi pogrešno razumjeli, unapređujući zabludu.”¹

⁸ Papi je bilo do toga da Biblija ostane na sada mrtvom latinskom jeziku. Njen sadržaj je trebao ostati “tajnim” i nije se trebao prevoditi na jezike običnoga naroda. * Vulgata, latinski prijevod kojeg je načinio Jeronim u 5. stoljeću da bi učinio Bibliju svima dostupnom, postao je sada predmet skrivanja.

9, 10. (a) Kako se očitovao daljnji otpor Rimokatoličke crkve prevođenju Biblije? (b) Koju namjeru je slijedila crkva svojim otporom Bibliji?

⁹ Tokom srednjeg vijeka crkva je postajala sve okorjelija u svom odbojnom stavu prema Biblijama na narodnom jeziku. Godine 1199. papa Inocenc III napisao je nadbiskupu od Metza  toliko strogo pismo, da je ovaj dao zapaliti sve njemačke Biblije do kojih je mogao doći.³ Godine 1229. sinod u Toulouseu (Francuska) odlučio je da “laici” ne smiju posjedovati nikakve biblijske knjige na narodnom jeziku.⁴ Godine 1233. provincijalni sinod u Tarragoni (Španjolska) zapovijedio je da se sve knjige “Staroga ili Novoga zavjeta” moraju izručiti na spaljivanje.⁵ Godine 1407. svećenički sinod u Oxfordu sazvan od nadbiskupa Thomasa Arundela izričito je zabranio prevođenje Biblije na engleski ili na bilo koji drugi suvremeni jezik.⁶ Godine 1431, također u Engleskoj, biskup Stafford od Wellsa zabranio je, kako prevođenje Biblije na engleski, tako i posjedovanje takvih prijevoda.⁷

¹⁰ Cilj ovih crkvenih dostojanstvenika nije bilo uništavanje Biblije, već su je pokušali fosilizirati, tj. ostaviti na jeziku kojeg je mogla čitati samo nekolicina. Nadali su se da će na taj način suzbiti ono što su označavali herezom, ali što je zapravo značilo napad na njihov autoritet. Da su imali uspjeha, Biblija bi postala samo predmet intelektualne radoznalosti, imajući mali ili nikakav utjecaj na život običnoga naroda.

11. Do čega je dovelo krijumčarenje španjolskih Biblija u Španjolsku od strane Juliána Hernándeza?

¹¹ Srećom, mnogi iskreni ljudi odbijali su pridržavati se ovih edikata. Ali, takvo odbijanje bilo je krajnje opasno. Neki su zbog “zločina”, posjedovanja Biblije, morali strahovito patiti. Kao primjer neka posluži slučaj Španjolca imenom Julián Hernández. Prema djelu History of Christian Martyrdom od Johna Foxa, Julián (ili Juliano) “poduzeo je prenošenje ovećeg broja Biblija, sakrivenih u bačvama i spremljenih kao rajnsko vino, iz Njemačke u svoju zemlju”. Bio je izdan i uhvaćen od rimokatoličke Inkvizicije. Oni kojima su Biblije bile namijenjene “bili su bez iznimke mučeni, a većina njih bila je osuđena na razne kazne. Juliano je bio spaljen, dvadesetoro drugih bilo je pečeno na ražnju, neki su osuđeni na doživotnu robiju, neki javno bičevani, mnogi poslani na galije”.⁸

12. Kako znamo da crkveni dostojanstvenici srednjega vijeka nisu zastupali biblijsko kršćanstvo?

¹² Kakva strašna zloupotreba moći! Ne može postojati ni najmanja sumnja da odgovorni religiozni dostojanstvenici nisu zastupali biblijsko kršćanstvo! Sama Biblija otkriva kome pripadaju, kada kaže: “Po tome se poznaju djeca Božja i djeca Đavolja: Tko god ne vrši pravednost ne potječe od Boga, a tako ni onaj tko ne ljubi brata svojega. Jer ovo je poruka koju ste čuli od početka: da trebamo ljubiti jedan drugoga. Ne kao Kajin, koji je potjecao od zloga, i ubio brata svojega” (1. Ivanova 3:10-12).

13, 14. (a) Koja začuđujuća činjenica u vezi Biblije tokom srednjega vijeka pokazuje njeno božansko porijeklo? (b) Koja je promjena u vezi s Biblijom nastupila u Evropi?

 ¹³ Kako je začuđujuće što su ljudi i žene spremno preuzimali rizik tako stravičnog tretmana samo da bi posjedovali Bibliju! A ovi slučajevi ponavljali su se nebrojeno puta sve do u naše vrijeme. Duboka boguodanost koju je Biblija ulila ljudima, spremnost da strpljivo pate i bez pritužbe na stravičan način umru ne uzvraćajući svojim mučiteljima, siguran je dokaz toga da ona jest Riječ Božja (1. Petrova 2:21).

¹⁴ Nakon pobune protestantizma protiv rimokatoličke vlasti u 16. stoljeću, bila je sama Rimokatolička crkva primorana izdati biblijske prijevode na svakodnevnim evropskim jezicima. Ali, čak i tada se Biblija više dovodila u vezu s protestantizmom nego s katoličanstvom. Katolički svećenik Edward J. Ciuba pisao je: “Treba pošteno priznati da se jedna od tragičnijih posljedica protestantske reformacije sastojala u zapostavljanju Biblije među katoličkim vjernicima. Istina, Biblija nikada nije potpuno zapala u zaborav, ali za većinu katolika bila je zatvorena knjiga.”⁹

15, 16. Zašto protestantizam nije bez krivice što se tiče protivljenja Bibliji?

¹⁵ Međutim, protestantske crkve nisu bez krivice što se tiče protivljenja Bibliji. Tokom vremena izvjesni protestantski izučavatelji inscenirali su drugačiju vrst napada na ovu knjigu — intelektualni napad. U 18. i 19. stoljeću razvili  su metodu proučavanja Biblije poznatu kao viši kriticizam. Njeni pobornici su naučavali da se glavnina Biblije sastoji od legendi i mitova. Neki su čak tvrdili da Isus nikada nije postojao. Po shvaćanju ovih protestantskih izučavatelja, Bibliju ne treba označavati Riječju Božjom, nego čovječjom, a uz to još i jako zbrkanom.

¹⁶ Ekstremnije od ovih predodžbi se, istina, više ne zastupaju, ali u sjemeništima još se uvijek naučava viši kriticizam, i nije ništa neobično čuti nekog protestantskog svećenika kako pred čitavom javnošću ne priznaje velike dijelove Biblije. Kao što su izvijestile jedne australske novine, jedan anglikanski svećenik je, naprimjer, tvrdio da je mnogo toga u Bibliji “jednostavno pogrešno. Povijesno nešto nije točno. Neki detalji su očigledno bili pobrkani.” Ovo shvaćanje valja pripisati višem kriticizmu.

17, 18. Kako je ponašanje tzv. kršćanstva nanijelo sramotu Bibliji?

¹⁷ Ipak, najveća zapreka, kad se radi o tome da se prihvati Biblija kao Riječ Božja, izgleda da je ponašanje tzv. kršćanstva. Ono tvrdi da postupa po Bibliji. Međutim, svojim ponašanjem nanijelo je veliku sramotu Bibliji kao i kršćanskom imenu. Kao što je apostol Petar prorekao, o putu istine će se “pogrdno govoriti” (2. Petrova 2:2).

¹⁸ Primjerice, dok je crkva zabranjivala prevođenje Biblije, papa je podupirao masovne militarističke napore protiv muslimana na Bliskom istoku. Ovi poduhvati su se, doduše, označavali  “svetim” križarskim ratovima, ali s njima u vezi nije bilo ništa sveto. Prvi — takozvani “narodni križarski rat” — dao je ton onome što je trebalo slijediti. Prije napuštanja Evrope, razularena vojska nahuškana od svećenika, napala je Židove u Njemačkoj i od jednog grada do drugog vršila pokolj među njima. Zbog čega? Povjesničar Hans Eberhard Mayer piše: “Argument da Židovi kao Kristovi neprijatelji zaslužuju kaznu bio je slaba izlika, koja je samo nedostatno prikrila stvarni motiv: pohlepu.”¹⁰

19-21. Kako se Tridesetogodišnjim ratom, evropskim misionarskim težnjama i kolonijalizmom gomilala sramota na Bibliju?

¹⁹ Protestantskom pobunom u 16. stoljeću katoličanstvu u mnogim evropskim zemljama oduzeta je vlast. Posljedica toga bio je tridesetogodišnji rat (1618-1648), “jedan od najstrašnijih ratova evropske povijesti”, kako ga naziva jedno  povijesno djelo. Što je bio stvarni uzrok ovog rata? “Katolici su mrzili protestante, a protestanti katolike.”¹¹

²⁰ U to vrijeme kršćanstvo se počelo širiti izvan Evrope, tako što je nosilo “kršćansku” kulturu u druge dijelove svijeta. Ova militarizmom poduprta ekspanzija bila je u znaku okrutnosti i pohlepe. Španjolski konkvistadori su u najkraćem vremenu uništili urođeničke kulture na američkom kontinentu. U jednoj povijesnoj knjizi je s tim u vezi zabilježeno: “Obično su španjolski moćnici uništavali urođeničku kulturu, a da nisu uvodili evropsku. Ono što ih je u prvom redu vuklo u Novi Svijet bila je pohlepna žudnja za zlatom.”¹²

²¹ Protestantski misionari iz Evrope također su se uputili na druge kontinente. Njihovo djelovanje je između ostalog znatno pridonijelo unapređenju kolonijalizma. Ono što se danas u širokim krugovima drži o protestantskom misionarenju pokazuje slijedeća tvrdnja: “U mnogo slučajeva misija je služila kao opravdanje i paravan za gospodarenje narodom. Uzajamna veza između misije, tehnologije i imperijalizma dobro je poznata.”¹³

22. Kako je tzv. kršćanstvo u 20. stoljeću nanijelo sramotu kršćanskom imenu?

²² Još uvijek između crkvi tzv. kršćanstva i države postoje bliske veze. U oba svjetska rata  sudjelovale su u prvom redu “kršćanske” nacije. Svećenici na obje strane poticali su mlade ljude da se bore i ubijaju neprijatelja — koji je često puta pripadao istoj religiji kao i oni. Odgovarajuće se u jednom djelu kaže: “Sigurno [crkvama] ne služi na čast da je današnji ratni sistem dozrio i izvršio najveća razaranja u državama predanim stvari kršćanstva.”¹⁴

23. Kako povijest tzv. kršćanstva pokazuje da je Biblija Riječ Božja?

²³ Pri ovom osvrtu na dugačku, žalosnu povijest kršćanstva, vrijedno je izdvojiti dvije stvari. Prvo: takvi događaji predstavljaju ispunjenje biblijskog proročanstva; bilo je prorečeno da će  mnogi tobožnji kršćani nanijeti sramotu Bibliji i kršćanstvu, a činjenica da se to dogodilo potvrđuje istinitost Biblije. Ipak, ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da ponašanje tzv. kršćanstva nema nikakve veze s kršćanstvom Biblije.

24. Po čemu se prepoznaje prave kršćane, što istovremeno jasno osuđuje tzv. kršćanstvo kao nekršćansko?

²⁴ Sam Isus je objasnio po čemu se mogu prepoznati pravi kršćani kad je rekao: “Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako imate ljubav među sobom” (Ivan 13:35). Nadalje, Isus je rekao: “Oni nisu dio svijeta, kao što ni ja nisam dio svijeta” (Ivan 17:16). U obje točke tzv. kršćanstvo odaje da ne zastupa kršćanstvo Biblije. Ono, istina, tvrdi da je prijatelj Biblije, ali pokazalo se lažnim prijateljem.

25. Zašto je Biblija do danas preživjela sve napade?

²⁵ Drugo: Ako pomislimo koliko je tzv. kršćanstvo kao cjelina djelovalo protiv interesa Biblije, onda je doista pažnje vrijedno da je ta knjiga do danas preživjela i da još uvijek vrši dobar utjecaj na živote mnogih ljudi. Biblija je preživjela žestoko protivljenje na koje su nailazili njeni prevodioci, i napade modernističkih izučavatelja i nekršćansko ponašanje svog lažnog prijatelja, tzv. kršćanstva. Zašto? Zato što se Biblija ne može usporediti ni sa kojim drugim djelom. Biblija je neprolazna. Ona je Riječ Božja, i ona sama kaže: “Sahne trava, vene cvijet, ali riječ Boga našeg ostaje dovijeka” (Izaija 40:8, Stvarnost).