JEHOVINI sluge u Gruziji predano propovijedaju dobru vijest, a Jehova blagoslivlja njihovu marljivost. Zahvaljujući tome vijest o Kraljevstvu doprla je do gotovo svakog kutka te zemlje.

No posljednjih godina revni objavitelji i pioniri posvećuju više pažnje potrebama ljudi na područjima koja se rijetko obrađuju. Do nekih sela i zaselaka  u planinskim krajevima može se doći samo terenskim vozilom ili žičarom.

Od 2009. gruzijska podružnica svake godine svim skupštinama šalje popis neobrađenih područja i potiče objavitelje da ondje propovijedaju. Mnogi su morali napraviti velike žrtve kako bi sudjelovali u tome.

Temuri i Ana Bliadze bili su vrlo kratko u braku kad su saznali da postoji velika potreba za objaviteljima u Adžariji, republici koja je smještena u pretežno planinskom području. Oni su upravo bili kupili zemljište na kojem su namjeravali sagraditi novu kuću. Ali sada im se pružila prilika da prošire svoju službu.

Najprije su u Adžariju otišli na tjedan dana. Opisujući svoje prve utiske, Temuri kaže: “Tamošnji objavitelji morali su puno pješačiti da bi došli do malih sela. Mi smo imali terensko vozilo i odmah sam pomislio kako bi nam ondje bilo vrlo korisno.”

Ana je ispričala: “Stvarno nam nije bilo lako preseliti se jer smo bili jako vezani za skupštinu i obitelj. Ali osjećali smo da nas Jehova blagoslivlja.” Temuri i Ana već preko tri godine podupiru grupu u adžarskom gradu Kedi.

Dragocjen doprinos propovijedanju u zabačenim krajevima dali su privremeni specijalni pioniri. Po isteku imenovanja mnogi su pioniri odlučili ostati na području na koje su bili poslani kako bi se nastavili brinuti za osobe s kojima su počeli proučavati Bibliju.

Dvije pionirke koje se obje zovu Hatuna bile su poslane u živopisan gradić Manglisi. Ondje nije bilo  Jehovinih svjedoka, no ljudi su pozitivno reagirali na dobru vijest. Već prvog mjeseca vodile su 9 biblijskih tečajeva, drugog 12, sljedećeg 15 i na koncu čak 18! Zato su sestre odlučile ostati u Manglisiju kako bi i dalje pomagale tim interesentima.

No da bi se mogle uzdržavati, morale su biti vrlo snalažljive. Mnogi posjetitelji Manglisija rado kupuju čuveni lokalni specijalitet — džem od češera, koji je poznat po svojim ljekovitim svojstvima. Zato su sestre skupljale zelene češere i od njih pravile džem, koji su potom prodavale na tržnici. A onda im se neočekivano pojavio još jedan izvor prihoda.

Jedna interesentica donijela im je nekoliko pilića. Objasnila im je da je njena kokoš snijela jaja na nekom skrivenom mjestu te je dovela kući tek izlegle piliće.  Žena je te neočekivane nove stanare svog kokošinjca željela pokloniti svojim učiteljicama. Jedna od pionirki imala je iskustva s uzgojem kokoši, pa su odlučile otvoriti malu peradarsku farmu i od toga živjeti.

Jedna od njih rekla je: “Uz pomoć Jehove, svoje braće i interesenata uspjele smo ostati u Manglisiju pet godina.” Sada u tom gradu djeluje revna grupa braće i sestara.

U novije vrijeme u Gruziju se doselilo puno stranaca. Mnogi pioniri uvidjeli su da im se time otvorilo novo područje za propovijedanje. Zato su počeli učiti jezike kao što su arapski, azerbajdžanski, engleski, kineski, perzijski i turski.

Mnogi su se pioniri pridružili grupama i skupštinama koje djeluju na stranim jezicima, a neki su se čak preselili u inozemstvo, na područja na kojima je još veća potreba za propovjednicima. Giorgi i Gela imali su dvadesetak godina kad su se preselili u jednu susjednu zemlju. “Željeli smo Jehovi dati najbolje od sebe i zaključili smo da je preseljenje odlična prilika da mu to i pokažemo”, rekao je Giorgi.

Prisjećajući se vremena koje je proveo u stranoj zemlji, Gela je ispričao: “Puno sam naučio služeći kao starješina na takvom području. Divan je osjećaj kad te Jehova koristi da bi pomagao svojim ovčicama” (Ivan 21:17).

“Bilo je izazova”, dodao je Giorgi, “ali mi smo se usredotočili na službu i nismo se premišljali. Smatrali smo da naprosto radimo ono što i trebamo raditi.”

 Jedan drugi brat, koji se također zove Gela, nekoliko je godina služio u Turskoj. On je ispričao: “U početku sam se mučio s jezikom i bilo mi je teško sačuvati radost. Ali kad sam konačno mogao komunicirati s braćom i sestrama te s ljudima na području, mojoj sreći nije bilo kraja.”

Nino, koja već preko deset godina služi kao pionirka u Istanbulu, rekla je: “Osjećam Jehovinu podršku još od prvog dana otkako sam došla ovamo. Kad si pionir na stranom području, skoro svaki dan doživiš iskustva poput onih iz Godišnjaka.”