Devetog srpnja 1964. indonezijsko Ministarstvo pravosuđa zakonski je priznalo Udruženje Istraživača Biblije, jedno od pravnih tijela kojima se služe Jehovini svjedoci. No da bi braća dobila potpunu vjersku slobodu, Ministarstvo za vjerska pitanja trebalo je registrirati našu vjersku zajednicu. To je ministarstvo uvažavalo preporuke Uprave za kršćanske vjerske zajednice, čiji su članovi bili zagriženi protestanti koji su se neumoljivo protivili Jehovinim svjedocima.

Jednoga dana jedan je naš brat upoznao nekog visokog državnog dužnosnika koji je blisko surađivao s ministrom za vjerska pitanja. Njih su dvojica otkrila da su iz istog sela, pa su počeli živo razgovarati na dijalektu kojim se govori u njihovom zavičaju. Kad je brat rekao dužnosniku za probleme koje Jehovini svjedoci imaju s Upravom za kršćanske vjerske zajednice, on mu je odlučio pomoći. Dogovorio je da se trojica naše braće sastanu izravno s ministrom, susretljivim i simpatičnim čovjekom koji je bio muslimanske  vjeroispovijedi. Potom je 11. svibnja 1968. ministar izdao službeno priopćenje u kojem je stajalo da su Jehovini svjedoci zakonski priznati kao vjerska zajednica i da imaju pravo vršiti svoje vjerske aktivnosti u Indoneziji.

Spomenuti državni dužnosnik ujedno je bio spreman zanemariti preporuke Uprave za kršćanske vjerske zajednice kako bi pomogao Jehovinim svjedocima iz stranih zemalja da kao misionari dobiju vize za ulazak u Indoneziju. Zahvaljujući pomoći tog poštenog i nepristranog dužnosnika u idućih nekoliko godina čak je 64 misionara dobilo dopuštenje za ulazak u zemlju.

Tako je 1968. u Indoneziji bilo već oko 300 misionara i specijalnih pionira koji su zajedno s preko 1 200 objavitelja pronosili dobru vijest do najudaljenijih krajeva zemlje. Domaćoj braći puno je značilo to što su ih misionari poučavali kako da što kvalitetnije propovijedaju i služe Bogu. To im je pomoglo da brže duhovno napreduju. Te su dragocjene pouke dobili u pravom trenutku jer su se na obzoru već nazirali olujni oblaci koji su nagovještavali nove kušnje i nevolje.

Godine 1974. Uprava za kršćanske vjerske zajednice nastavila je intenzivno raditi na tome da se zabrani djelovanje Jehovinih svjedoka, što je već godinama bio njezin cilj. Glavni ravnatelj Uprave poslao je dopis svim regionalnim uredima Ministarstva za vjerska pitanja. U dopisu je krivo ustvrdio da Jehovini svjedoci nisu zakonski priznati. Osim toga, pozvao je službenike u regionalnim uredima da poduzmu odgovarajuće mjere protiv Jehovinih svjedoka svaki put kad im budu pravili “probleme”. Iako to nije otvoreno rekao, svima je bilo jasno da su njegove riječi bile poziv na progon Jehovinog naroda. Većina službenika oglušila se na tu uputu glavnog ravnatelja. No neki su iskoristili priliku da Jehovinim svjedocima zabrane održavanje sastanaka i propovijedanje od kuće do kuće.

 Otprilike u to vrijeme Ekumensko vijeće crkava planiralo je održati svoj međunarodni skup u Jakarti. Muslimani su potez te udruge kršćanskih crkava smatrali provokativnim i nasrtljivim. Budući da je netrpeljivost među pripadnicima različitih religija sve više rasla, Ekumensko vijeće crkava otkazalo je svoj skup. Međutim, u javnosti su se pojavile polemike oko toga imaju li kršćani pravo propagirati svoju vjeru. Zbog svega toga mnogi su političari počeli gubiti strpljenje. Kao što se moglo i očekivati, svećenstvo je nastojalo svaliti krivnju na Jehovine svjedoke, podižući glas protiv njihove propovjedničke aktivnosti. Stoga je još više državnih dužnosnika steklo ružnu sliku o Jehovinim svjedocima.

U prosincu 1975, u vrijeme kad je među pripadnicima različitih religija vladala velika netrpeljivost, Indonezija je napala bivšu portugalsku koloniju na istočnom dijelu otoka Timora (danas samostalna država Istočni Timor). Sedam mjeseci kasnije Indonezija je pripojila to područje, što je diljem zemlje dovelo do raspirivanja domoljubnog žara. No braća se nisu miješala u politiku i nisu htjela služiti vojsku niti pozdravljati zastavu, čime su izazvala bijes visokih vojnih zapovjednika (Mat. 4:10; Ivan 18:36). Želeći dokrajčiti svoje neprijatelje, svećenici su bučno prosvjedovali protiv Jehovinih svjedoka i uporno zahtijevali od vlasti da zabrane njihovo djelovanje. A onda su sredinom prosinca 1976. najzad dobili “božićni poklon” koji su toliko priželjkivali — vlasti su objavile da su zabranile djelovanje Jehovinih svjedoka.