Za vrijeme zabrane većina skupština nastavila je održavati sastanke u domovima braće. U mnogim skupštinama braća nisu pjevala teokratske pjesme kako ne bi privlačila pažnju susjeda. Policija je nekoliko puta izvršila pretres kuća u kojima su se održavali sastanci, ali braća su u većini slučajeva ostala prisebna i nisu dala da ih to pokoleba.

Braća su često znala iskoristiti obiteljska okupljanja ili svadbe kao priliku za održavanje većih skupova. “Mladenka i mladoženja sklopili bi brak kod matičara te bi od policije ishodili dozvolu za organiziranje velike svadbe”, ispričao je Tagor Hutasoit. “Za vrijeme svadbene svečanosti mladenci bi s roditeljima i pratnjom sjedili na pozornici dok bi braća držala jedan biblijski govor za drugim.”

Na jednom takvom skupu neki je policajac prišao Tagoru kako bi nasamo popričao s njim.

“Vjenčanja obično traju samo dva-tri sata. Zašto onda vaša vjenčanja traju od jutra do večeri?” upitao ga je.

“Neki mladenci imaju mnogo problema i treba im dati puno dobrih savjeta iz Božje Riječi”, odgovorio je Tagor.

“Ima logike”, rekao je policajac.

 Godine 1983. braća su pod izlikom zajedničke svadbe većeg broja parova organizirala veliki skup na stadionu u Jakarti. Tom je prigodom bio iznesen dio programa oblasnog kongresa “Jedinstvo Kraljevstva”. Skupu je prisustvovalo gotovo 4 000 braće i zainteresiranih osoba. Prije početka programa 125 osoba krstilo se na tajnim lokacijama. Kad policija više nije tako strogo provodila odredbu o zabrani našeg djelovanja, braća su počela organizirati još veće kongrese. Jednom od njih prisustvovalo je više od 15 000 ljudi.

Tijekom 1980-ih i 1990-ih podružnica je u više navrata tražila od vlasti da ukinu zabranu djelovanja Jehovinih svjedoka. Čak su i braća iz drugih zemalja pisala indonezijskim državnim dužnosnicima i veleposlanicima, tražeći od njih da im objasne zašto je u Indoneziji zabranjeno djelovanje Jehovinih svjedoka. Mnogi državni dužnosnici bili su skloni ukidanju zabrane, no iznimno utjecajna Uprava za kršćanske vjerske zajednice uvijek je našla načina da to onemogući.

Godine 1990. braća su zaključila da bi se na nekom neupadljivom mjestu mogla izgraditi nova podružnica. Iste godine Vodeće tijelo odobrilo je kupnju zemljišta u blizini grada Bogora, koji je smješten 40-ak kilometara južno od Jakarte. No problem je bio u tome što je malo tko od domaće braće bio vješt u obavljanju građevinskih poslova. Kako su onda mogli sagraditi novu podružnicu?

Braći iz Indonezije u pomoć su priskočila braća iz drugih zemalja. Bruklinski Odjel za gradnju i australski Regionalni projektni ured izradili su projektne nacrte. Iz raznih zemalja došlo je stotinjak volontera koji su imali potrebno znanje i iskustvo. Oni su pomagali domaćoj braći da obave sve potrebne radove. Gradnja podružnice trajala je dvije godine.

Hosea Mansur, brat iz Indonezije koji je tijekom gradnje kontaktirao s lokalnim državnim službenicima, prisjeća se: “Kad su službenici muslimanske vjeroispovijedi na kacigi vidjeli moje inicijale, H. M., zaključili su da slovo H znači ‘hadžija’, što je počasna titula za one koji su išli na hodočašće u Meku. Zbog toga su se sa mnom ophodili s puno poštovanja. Zanimljivo je kako nam je jedna obična zabuna uvelike olakšala organiziranje posla.”

 Nova podružnica bila je svečano otvorena 19. srpnja 1996. Prigodni govor održao je brat John Barr, član Vodećeg tijela. Otvorenju je prisustvovalo 285 braće i sestara, među kojima je bilo 118 betelskih radnika, specijalnih pionira i misionara iz mnogih zemalja te 59 članova indonezijske betelske obitelji. Naredna dva dana braća koja su prisustvovala otvorenju podružnice pridružila su se delegatima na oblasnom kongresu “Glasnici božanskog mira”, koji se održavao u Jakarti. Na tom se kongresu okupilo 8 793 braće i sestara.

Godine 1998. dugogodišnji indonezijski predsjednik Suharto dao je ostavku, pa se formiranjem nove vlasti  promijenila politička klima u zemlji. Stoga su braća počela još intenzivnije raditi na tome da se ukine zabrana našeg djelovanja.

Godine 2001. indonezijski ministar vanjskih poslova, Djohan Effendi, posjetio je New York te je tom prilikom razgledao bruklinski Betel i sastao se s tri člana Vodećeg tijela. Duboko ga se dojmilo ono što je vidio. Kazao je da su Jehovini svjedoci na dobrom glasu diljem svijeta. Taj je čovjek bio sklon ukidanju zabrane, ali rekao je da konačnu odluku o tome treba donijeti indonezijski državni odvjetnik, Marzuki Darusman.

Državni odvjetnik također je bio za to da se zabrana ukine, no neki njegovi kolege koji su bili neprijateljski raspoloženi prema Jehovinim svjedocima odugovlačili su s donošenjem te odluke u nadi da će državni odvjetnik uskoro otići s dužnosti. A onda je 1. lipnja 2001. Tagor Hutasoit najzad dobio poziv da dođe u ured državnog odvjetnika. “Otprilike 25 godina ranije u istom tom uredu bio mi je uručen dokument u kojem je stajalo da je djelovanje Jehovinih svjedoka zabranjeno”, ispričao je Tagor. “No ovaj me put državni odvjetnik dočekao s lijepim vijestima. Posljednjeg dana koji je proveo na dužnosti uručio mi je dokument u kojem je pisalo da je zabrana ukinuta.”

Dana 22. ožujka 2002. Ministarstvo za vjerska pitanja zakonski je registriralo vjersku zajednicu Jehovinih svjedoka u Indoneziji. Ravnatelj tog ministarstva rekao je predstavnicima podružnice: “Ova isprava ne daje vam pravo na slobodu vjeroispovijedi. To pravo daje vam Bog. Ovaj dokument potvrđuje da je država zakonski priznala vašu vjersku zajednicu. Sada imate ista prava kao i ostale religije. Slobodno nam se obratite ako vam što zatreba.”