Godine 1933. Frank Rice pozvao je Theodorusa (Thea) Ratua, rodom sa sjevernog dijela otoka Sulawesija, da mu pomogne u obavljanju potrebnih poslova u skladištu literature u Jakarti. “Veoma sam se zainteresirao za djelo Kraljevstva jer sam smatrao da je plemenito tako pomagati ljudima. Stoga sam počeo propovijedati s bratom Riceom”, rekao je Theo. “Kasnije sam se pridružio Billu Hunteru na njegovom propovjedničkom putovanju po Javi, a potom sam s posadom jedrilice Lightbearer bio na Sumatri.” Theo je bio prvi Indonežanin koji je prihvatio istinu. On je više desetaka godina služio kao pionir na Javi, Sulawesiju i Sumatri.

Iduće godine Bill Hunter svjedočio je Felixu Tanu, koji je u to vrijeme studirao u Jakarti, te mu je dao brošuricu Gdje su mrtvi? Kad se Felix vratio u svoj obiteljski dom u gradu Bandungu, na zapadu Jave, pokazao je brošuricu svome mlađem bratu, koji se zvao Dodo. Obojica su se oduševila kad su u brošurici pročitala da prvi čovjek, Adam, nije imao besmrtnu dušu, nego da je on sam bio duša (1. Mojs. 2:7). Felix i Dodo željeli su saznati više o tome, pa su obišli sve antikvarijate u Bandungu tražeći publikacije Jehovinih svjedoka. Počeli su i članovima svoje obitelji govoriti o onome što su saznali. Nakon što su u jednom dahu pročitali sve knjige i brošurice koje su uspjeli pronaći, uputili su pismo skladištu literature u Jakarti. Iznenadili su se kad ih je nedugo zatim posjetio Frank Rice kako bi ih ohrabrio i donio im novu literaturu.

 Ubrzo nakon što se brat Rice vratio u Jakartu, u Bandung su došli propovijedati Clem i Jean Deschamp, koji su se kratko prije toga vjenčali. Ostali su ondje 15 dana te su posjetili i Felixovu obitelj. “Brat Deschamp upitao nas je želimo li se krstiti”, ispričao je Felix. “Četiri člana moje obitelji — Dodo, moja mlađa sestra Josephine (Pin Nio), moja majka (Kang Nio) i ja — tom smo se prilikom krstili i tako pokazali da svoj život želimo posvetiti služenju Jehovi.” * Nakon što su se krstili, članovi obitelji Tan pridružili su se Clemu i Jean u devetodnevnoj propovjedničkoj akciji. Clem im je pokazao kako mogu svjedočiti pomoću kartica na kojima je bila napisana jednostavna biblijska poruka na tri jezika. Od male grupe objavitelja u Bandungu ubrzo je nastala skupština. Bila je to druga skupština koja je osnovana u Indoneziji.

Budući da je djelo propovijedanja sve više napredovalo, svećenici su počeli obraćati više pažnje na Jehovine svjedoke. Oni i njihovi pristaše počeli su objavljivati članke u novinama u kojima su napadali vjerovanja i djelovanje Jehovinih svjedoka. Ti su članci naveli dužnosnike Ministarstva za vjerska pitanja da pozovu Franka Ricea na obavijesni razgovor. Bili su zadovoljni onim što su od njega saznali, pa su dopustili Jehovinim svjedocima da nastave sa svojim aktivnostima. *

Početkom 1930-ih većina predstavnika kolonijalne vlasti nije obraćala pažnju na našu propovjedničku aktivnost ili ju je jednostavno tolerirala. No kad se na europskoj političkoj sceni počela uzdizati nacistička Njemačka, neki službenici okrenuli su ploču. Posebno su nam se protivili oni koji su bili zadrti katolici. “Jedan carinik koji je bio katolik zaplijenio je pošiljku naših knjiga pod izlikom da se u njima na pogrdan način govori o nacizmu”, kazao je Clem Deschamp. “Kad sam nazvao carinsku upravu s namjerom da uložim žalbu, saznao sam da je taj neugodni carinik otišao na godišnji odmor. Mijenjao ga je jedan simpatičan službenik koji nije bio katolik. On je bio vrlo susretljiv i dao nam je da istog časa uzmemo knjige. Rekao je: ‘Uzmite sve što možete dok se ne vrati čovjek koji tu inače radi!’”

“Jednom drugom prilikom državni dužnosnici naredili su nam da cenzuriramo dvije slike u knjizi Neprijatelji”, rekla je Jean Deschamp. “Nisu im se svidjeli crteži velike zmije, koja je predočavala Sotonu, i pijane bludnice, koja je predočavala krivu religiju. Smetalo im je to što oboje na glavi imaju papinsku kapu (mitru). * No mi smo žarko željeli da ta knjiga dođe do ljudi. Zato smo nas troje lijepo sjeli na mol i uhvatili se posla. Unatoč nesnosnoj vrućini otvarali smo  knjigu za knjigom i u svakoj od njih prešarali papinsku kapu! Tako smo ‘sredili’ nekoliko tisuća knjiga.”

U vrijeme kad je Europa bila na rubu rata naše su publikacije hrabro razotkrivale licemjerje crkava kršćanstva i njihovo uplitanje u politiku. Svećenstvo je zbog toga počelo vršiti pritisak na vlasti kako bi one što više ograničile naše djelovanje. Uspjeli su postići da vlasti zabrane neke naše publikacije.

No braća nisu dopustila da ih išta zaustavi u propovijedanju. Sami su tiskali naše publikacije na tiskarskom stroju koji su dobili iz Australije (Djela 4:20). Opisujući jednu od taktika kojima su se služili, Jean Deschamp je rekla: “Kad bismo tiskali neku novu brošuricu ili časopis, jedan smo primjerak trebali dostaviti vlastima kako bismo dobili njihovo dopuštenje za umnožavanje i dijeljenje te publikacije. Početkom tjedna tiskali bismo publikaciju i poslali je braći u skupštinama. A onda bismo krajem tjedna odnijeli jedan primjerak u ured državnog odvjetnika. Kad bi nam rekli da nismo  dobili dopuštenje za umnožavanje publikacije, mi bismo tužno pognuli glave, a potom žurno otišli natrag u tiskaru kako bismo na vrijeme tiskali sljedeći časopis ili brošuricu.”

Braća i sestre koji su u službi dijelili zabranjene publikacije često su se morali skrivati i bježati od policije. To se jednom dogodilo i Charlesu Harrisu kad je propovijedao u gradu Kediri, na istoku Jave. Slučajno je pozvonio na vrata jednog tamošnjeg policijskog inspektora.

“Cijeli dan vas tražim”, kazao mu je inspektor. “Pričekajte me na trenutak. Idem po popis vaših knjiga koje su vlasti zabranile.”

Brat Charles ispričao je što se zatim dogodilo: “Dok je inspektor po kući tražio taj popis, ja sam brže-bolje nagurao sve zabranjene publikacije u skrivene džepove svog kaputa. Kad se inspektor pojavio na vratima, dao sam mu 15 brošurica koje nisu bile zabranjene. On je u prvi mah bio zatečen. No uzeo je brošurice i još mi je nevoljko dao prilog za njih. Ja sam potom nastavio propovijedati u njegovoj ulici i dijeliti ljudima zabranjene publikacije.”

Kad je u Europi buknuo Drugi svjetski rat, u Indoneziju su prestale stizati pošiljke literature iz Nizozemske. No braća su vidjela da su na pomolu teška vremena, pa su počela unaprijed razmišljati o tome kako doći do literature. Stoga su postupili mudro i dogovorili se s ljudima iz jedne privatne tiskare da naše časopise tiskaju u Jakarti. Prvo indonezijsko izdanje časopisa Utjeha (danas Probudite se!) izašlo je u siječnju 1939, a nedugo zatim počela se tiskati i Stražarska kula na indonezijskom. Braća su potom kupila mali tiskarski stroj i počela sama tiskati časopise. Godine 1940. iz Australije su dobili veći stroj za ofsetni tisak na kojem su tiskali brošurice i časopise na indonezijskom i nizozemskom jeziku. Troškove tiskanja podmirivali su iz vlastitog džepa.

A onda su 28. srpnja 1941. vlasti zabranile sve publikacije Jehovinih svjedoka. Jean Deschamp ispričala je: “Kad  sam jednog jutra nešto tipkala u svom uredu, najednom su se otvorila vrata i unutra su banula trojica policajaca u pratnji jednog nizozemskog visokog dužnosnika u svečanoj vojničkoj uniformi okićenoj mnoštvom medalja. Oko struka mu je bio opasan mač, na rukama je imao bijele rukavice, a na glavi kapu ukrašenu perjem. Njihov posjet nije nas nimalo iznenadio. Tri dana ranije iz povjerljivih smo izvora doznali da će naše publikacije uskoro biti zabranjene. Taj je gizdavi dužnosnik naglas pročitao dugačak proglas o zabrani naše literature i zatražio da ga odvedemo do tiskare kako bi zapečatio tiskarski stroj. No moj muž rekao mu je da je došao prekasno. Dan ranije prodali smo stroj!”

Međutim, Biblija se nije našla na popisu zabranjenih knjiga. Stoga su braća i sestre nastavili propovijedati od kuće do kuće služeći se samo Biblijom. Vodili su i biblijske tečajeve sa zainteresiranim osobama. No kako je i u Aziji rat bio na pomolu, pioniri iz stranih zemalja bili su zamoljeni da otputuju u Australiju.