Početkom 1942. moćna japanska vojska zauzela je Indoneziju. Mnoga braća bila su prisiljena na težak fizički rad — gradnju cesta i čišćenje odvodnih kanala. Drugi su završili u kažnjeničkim logorima u kojima su vladali užasni uvjeti. Ondje su trpjeli strašno zlostavljanje zato što nisu htjeli ni na koji način podupirati rat. Najmanje tri brata umrla su u zatvoru.

Sestra Johanna Harp, koja je bila porijeklom iz Nizozemske te je živjela u jednom zabačenom planinskom selu na istoku Jave, uspjela je prve dvije godine rata izbjeći uhićenje. Dok su bili na slobodi, ona i njeno troje djece tinejdžerske dobi preveli su knjigu Spasenje. Osim toga,  prevodili su Stražarsku kulu s engleskog na nizozemski. * Prevedene publikacije zatim su se umnožavale i krišom slale braći diljem Jave.

Ono malo Jehovinih svjedoka koji su još uvijek bili na slobodi sastajalo se u malim grupama i oprezno propovijedalo dobru vijest. “Uvijek sam tražila prilike da s nekim neformalno razgovaram o istini”, ispričala je Josephine Elias (djevojački Tan). “Kad sam posjećivala zainteresirane osobe u njihovim domovima, sa sobom sam uvijek nosila šahovsku ploču kako bi njihovi susjedi mislili da idem kod njih igrati šah.” Felix Tan i njegova žena Bola propovijedali su od kuće do kuće glumeći da prodaju sapun. “Često su nas pratili špijuni Kempeitaija, zloglasne japanske vojne policije”, rekao je Felix. “Osobe s kojima smo proučavali Bibliju uvijek smo posjećivali u različito vrijeme kako nikome ne bismo bili sumnjivi. Šest osoba dobro je duhovno napredovalo i krstilo se za vrijeme rata.”

Braća su se polako naviknula na probleme koje je sa sobom donio rat, ali uskoro su se suočila s još jednim teškim ispitom vjere. Japanske vlasti naredile su svim strancima, pa tako i Indonežanima kineskog porijekla, da se prijave vlastima kako bi ih upisali u evidenciju i da sa sobom uvijek nose identifikacijsku iskaznicu na kojoj piše da se zaklinju na odanost Japanskom Carstvu i njegovoj vojsci. Mnoga su se braća pitala: “Što da radimo? Da li da se potpišemo na tu iskaznicu ili da odbijemo to učiniti?”

Felix Tan ispričao je: “Braća iz Jakarte govorila su nama koji smo živjeli u Sukabumiju da se ne potpišemo na identifikacijsku iskaznicu. No mi smo razgovarali s predstavnicima vlasti i pitali ih možemo li malo izmijeniti tekst na iskaznici, tako da na njoj ne piše ‘dolje potpisani zaklinje se  na odanost japanskoj vojsci’, nego ‘dolje potpisani zaklinje se da neće ometati aktivnosti japanske vojske’. Na naše iznenađenje, oni su pristali na to, pa smo se mi potpisali na iskaznicu. Kad su braća u Jakarti čula što smo učinili, nazvali su nas otpadnicima i prekinuli su svaki kontakt s nama.”

Nažalost, gotovo sva braća iz Jakarte koja su se kruto držala svog stava završila su u zatvoru te su se odrekla svoje vjere. Jedan brat koji nije htio potpisati identifikacijsku iskaznicu našao se u zatvoru s Andréom Eliasom. “Puno sam razgovarao s njim o tom pitanju i pomogao mu da stekne uravnotežen stav”, rekao je André. “On je ponizno zamolio da mu oprostimo što je naprasno bio prekinuo sve veze s nama. Nas dvojica sprijateljili smo se u tim teškim okolnostima. Bilo nam je jako drago što možemo hrabriti jedan drugoga da ostanemo jaki u vjeri. Žao mi je što je taj brat umro uslijed surovih uvjeta koji su vladali u zatvoru.”

Kad je 1945. završio rat, braća i sestre jedva su čekali da ponovno počnu slobodno propovijedati. Jedan brat koji je bio u zatvoru i ondje pretrpio strašno zlostavljanje napisao je podružnici u Australiji: “Nakon četiri duge i mučne godine,  napokon sam slobodan. Nisam se dao pokolebati i još uvijek čvrsto zastupam ono u što vjerujem. Proživio sam mnoge nevolje, ali nikad nisam zaboravio svoju braću. Molim vas, možete li mi poslati nešto knjiga?”

U zemlju je ubrzo počela stizati literatura koju su braća tako željno očekivala. U početku su pošiljke bile male, a kasnije su počele stizati veće količine literature. Desetero braće i sestara iz Jakarte nastavilo je prevoditi naše publikacije na indonezijski jezik.

Sedamnaestog kolovoza 1945. vođe pokreta koji se zalagao za neovisnost Indonezije proglasile su zemlju samostalnom republikom. To je dovelo do pobune protiv nizozemske kolonijalne vlasti. Sukobi u Indoneziji potrajali su četiri godine. U zemlji je zavladao opći kaos. Deseci tisuća ljudi izgubili su život, a više od sedam milijuna ljudi moralo je napustiti svoje domove.

Tijekom tih sukoba braća su nastavila propovijedati od kuće do kuće. Josephine Elias ispričala je: “Domoljubi su nas htjeli prisiliti da uzvikujemo njihov ratni poklič — merdeka (što znači ‘sloboda’). No mi smo im rekli da ne stajemo ni na čiju stranu u političkim zbivanjima.” Godine 1949. Nizozemska se odrekla vlasti nad svojim dugogodišnjim kolonijama te priznala neovisnost Ujedinjenih Država Indonezije (današnje Republike Indonezije). *

U tom je ozračju osvanula 1950. Braća u Indoneziji hrabro su se nosila s nedaćama tijekom gotovo deset godina koje su bile ispunjene oružanim sukobima. No sada je pred njima bilo puno posla. Kako će propovijedati dobru vijest milijunima ljudi na prenapučenim indonezijskim otocima? S ljudskog gledišta činilo se da je to nemoguće. No braća su se uzdala u Jehovu i bila su uvjerena da će on poslati radnike “u žetvu svoju” (Mat. 9:38). Jehova je to i učinio.