NOA i njegova obitelj u polutami su, šćućureni jedni pored drugih, slušali kišu kako pljušti po krovu arke. Pod blijedom svjetlošću uljanice jasno su se ocrtavala samo njihova lica. Zvukovi koji su dopirali izvana stvarali su zlokoban ugođaj. Iako su znali da su na sigurnom, Noi i njegovoj obitelji nije bilo svejedno jer je vani bjesnjelo strašno nevrijeme.

Promatrajući svoje najmilije — svoju bogobojaznu ženu, koja mu je u svemu bila podrška, te sinove i snahe, bez kojih bi gradnju arke bilo teško privesti kraju — pomislio je koliko može biti zahvalan svom Bogu, Jehovi. Na svijet se sručila nevolja kakve dotad nije bilo, ali on je duboko u srcu osjećao radost zato što su njegovi voljeni bili s njim na sigurnom. Svoju zahvalnost naprosto je morao izraziti riječima i zato se naglas pomolio Jehovi, a njegova je obitelj pomno slušala svaku riječ.

Nou je doista krasila snažna vjera u Boga. Bog je njega i njegovu obitelj spasio upravo zbog njegove vjere (Hebrejima 11:7). Ta osobina bila mu je prijeko potrebna i nakon što je s obitelji ušao u arku jer su pred njima stajale još mnoge poteškoće. Vjera u Boga ni danas nije ništa manje važna jer živimo u burnim vremenima. Zato je za sve nas vrijedno razmotriti kako je Noa uspio steći tako čvrstu vjeru.

Kiša nije prestala padati “četrdeset dana i četrdeset noći” (1. Mojsijeva 7:4, 11, 12). Voda je prekrila i najviše planinske vrhove. Razmišljajući o kazni koja je snašla zle, Noa je uvidio da Jehova ne sudi svima jednako. On štiti pravedne, ne dopuštajući da budu pogubljeni zajedno s nepravednima.

Potop koji je Bog pustio na Zemlju zlim je anđelima jasno pokazao da ne mogu raditi što im god padne na pamet. Pod utjecajem Sotone, čije je srce zatrovano sebičnošću, mnogi od njih napustili su nebo, “svoje pravo obitavalište”, i spustili se na Zemlju kako bi “općili s kćerima ljudskim, pa su im one rađale sinove na zemlji, koji su se zvali nefili” (Juda 6; 1. Mojsijeva 6:4). Sotona je bez sumnje likovao kad je vidio koliko je utjecaj zlih anđela izopačio ljudski rod, remek-djelo Božjeg stvaralaštva na Zemlji.

Kako se razina vode sve više dizala, zlim je anđelima postalo jasno da će potop preživjeti jedino ako napuste Zemlju i vrate se u duhovno područje. Nakon toga život u ljudskom obličju za njih je bio prošlost. Otišli su, ne mareći što će njihove žene i potomci poginuti u potopu s ostalim zlim ljudima.

Jehova je još preko Henoka, koji je živio gotovo 700 godina ranije, dao upozorenje da će uništiti zao, bezbožan ljudski rod (1. Mojsijeva 5:24; Juda 14, 15). Jesu li ljudi uzeli k srcu to Božje upozorenje? Nisu, naprotiv. Postali su toliko zli da su posve iskvarili Zemlju i napunili je nasiljem. Na sebe su navukli Božji gnjev i svojim postupcima sebi potpisali smrtnu presudu.

Ipak, Noa i njegova obitelj nisu se radovali uništenju bezbožnih, a tome se nije radovao ni njihov milosrdni Bog (Ezekijel 33:11). On je učinio sve kako bi se spasilo što više ljudi. Po njegovoj je riječi Henok objavljivao upozorenje, a Noa gradio arku. Noina je obitelj desetljećima podizala to ogromno zdanje, pred očima svih ljudi. Pored toga Božja Riječ Nou naziva propovjednikom pravednosti, što očigledno znači da je ljudima objavljivao što ih čeka  ako se ne promijene (2. Petrova 2:5). I on je, baš kao i Henok, upozoravao svoje suvremenike govoreći o presudi koja slijedi. Kako su oni reagirali? Isus, koji je sve to promatrao s neba, kasnije je o ljudima Noinog doba rekao: “Nisu obraćali pažnju dok nije došao potop i sve ih odnio” (Matej 24:39).

Kako je izgledao život Noine obitelji nakon što je Jehova zatvorio vrata arke, a kiša počela padati? Imali su pune ruke posla — činili su sve što je bilo u njihovoj moći da im boravak u arki bude što udobniji, čistili su i uređivali svoj neobičan dom i redovito obilazili sve one silne životinje. Dani su im polako prolazili, a onda su se nenadano svi našli u čudu kad se uz škripu dasaka golemo zdanje zatreslo i zaljuljalo. Na trenutak su uzdrhtali pitajući se što se događa, a onda su shvatili da se arka pomaknula. Vode su je podignule i ponijele, “tako da je plutala visoko iznad zemlje” (1. Mojsijeva 7:17). U tom su trenutku još jednom osjetili koliko je moćan Bog kojem služe.

Noa je bio zahvalan Jehovi, ne samo zato što je zaštitio njega i njegovu obitelj nego nesumnjivo i zato što im je milosrdno povjerio zadatak da ljudima prenose upozorenje o predstojećem potopu. Katkad im se možda činilo da gradnja arke i upozoravanje ljudi nemaju smisla zato što ih nitko nije želio slušati. Noa je sigurno imao braću, sestre, nećake i nećakinje, ali nitko od njih nije preživio potop (1. Mojsijeva 5:30). No kad su on i njegova obitelj na svoje oči vidjeli kako se ispunjava Jehovina riječ, bili su uvjereni da nisu protratili vrijeme i da nemaju za čim žaliti jer su dali sve od sebe kako bi pomogli drugima da se spase.

Jehova se nije promijenio (Malahija 3:6). On i danas ljudima pokazuje milosrđe. Zašto to možemo reći? Isus Krist rekao je da vrijeme u kojem živimo nalikuje “Noinim danima” (Matej 24:37). Ono se nipošto ne može nazvati običnim jer je kraj ovog zlog svijeta sve bliže. Jehova je i u današnje vrijeme svojim slugama dao zadatak da objavljuju upozorenje svima koji žele slušati. Svatko se treba zapitati hoće li tu poruku uzeti k srcu i hoće li je prenositi drugima, shvaćajući da im može spasiti život. Noa i njegova obitelj u tome su nam pravi uzor.

Noa i njegova obitelj sigurno su se nakon nekog vremena naviknuli na pomisao da plutaju na  površini vode. Dani u arki bili su popraćeni škripom drvenih greda koje su odolijevale kiši, vjetru i valovima. Da li se Noa bojao da će se arka slomiti pod silinom valova? Nije. On nije sumnjao u Jehovu, nije nalikovao mnogim ljudima današnjeg vremena koji dovode u pitanje svaku njegovu riječ. Biblija kaže: “Vjerom je Noa (...) sagradio arku” (Hebrejima 11:7). Zašto je taj patrijarh imao tako čvrstu vjeru? Jehova je s njim sklopio savez, odnosno obavezao se da će njega i sve koji s njim uđu u arku sačuvati na životu (1. Mojsijeva 6:18, 19). Je li Stvoritelju neba i Zemlje bilo teško pobrinuti se da arka ostane čitava? Naravno da nije. Noa je očito imao razloga vjerovati da će Jehova održati svoje obećanje. I održao ga je. Noa i njegova obitelj spasili su se “prošavši kroz vodu” (1. Petrova 3:20).

Nakon 40 dana i 40 noći dugih kao vječnost kiša je napokon prestala padati. To se, po današnjem kalendaru, dogodilo tijekom prosinca 2370. pr. n. e. Ali Noa i njegova obitelj nisu mogli naprosto išetati iz arke čim je kiša stala. Svuda oko njih prostiralo se nepregledno plavetnilo. Njihov privremeni dom prepun raznoraznih životinja još je uvijek plutao na površini voda koje su prekrile i najviše planine (1. Mojsijeva 7:19, 20). Život u arki i dalje je tekao svojim tokom. Noa je vjerojatno sa svojim sinovima, Šemom, Hamom i Jafetom, obavljao teže fizičke poslove. Brinuli su se da životinje budu site, čiste i zdrave. Dakako, Bogu koji je na neki način pripitomio sve te divlje životinje i tako omogućio da neko vrijeme žive zajedno nije bilo nemoguće pobrinuti se da u tom skučenom prostoru budu miroljubive. a

Noa je, po svoj prilici, pomno bilježio događaje tijekom potopa. Iz biblijskog izvještaja saznajemo kada je kiša počela padati i kada je prestala te da su vode prekrivale zemlju 150 dana. Nakon toga vode su počele opadati. Arka se naposljetku “zaustavila na brdima Ararata”, planine u današnjoj Turskoj. To se dogodilo u travnju 2369. pr. n. e. Nešto više od dva mjeseca kasnije, točnije nakon 73 dana, “pokazali su se planinski vrhovi”. Tri mjeseca poslije toga, u rujnu, Noa je otkrio krov arke. Kad je danja svjetlost obasjala unutrašnjost arke i kad su Noa i njegova obitelj na licu osjetili svjež zrak, sigurno su bili presretni. Noa je ranije nekoliko puta provjeravao jesu li se vode povukle da bi vidio može li sa svojom obitelji i životinjama izaći iz arke. Najprije je pustio gavrana, ali on je samo odlijetao i dolijetao jer je arka očito bila jedino mjesto na kojem se mogao odmoriti. Potom je pustio golubicu koja mu se vraćala dok konačno nije pronašla mjesto za život (1. Mojsijeva 7:24–8:13).

Premda je u arki bilo puno posla, Noa nije zaboravio duhovnost svoje obitelji. Redovito su se zajedno molili i razgovarali o svom nebeskom Ocu, koji ih je s puno ljubavi zaštitio u toj nevolji. Noa se oslanjao na Jehovu prilikom donošenja svih važnih odluka. Čak ni kad je vidio da je zemlja posve suha — nakon što su u arki proveli više od godinu dana — nije po svom nahođenju otvorio vrata i brže-bolje izveo životinje iz arke (1. Mojsijeva 8:14). Čekao je da mu Jehova kaže kad je vrijeme za izlazak.

Kršćani koji imaju obitelj mogu izvući mnoge vrijedne pouke iz Noinog postupanja. On je savjesno izvršavao svoje dužnosti, bio je marljiv i strpljiv te je vodio računa o svojoj obitelji i životinjama koje mu je Jehova povjerio na brigu. Što je još važnije, u svemu se pokoravao Jehovinoj volji. Budemo li se ugledali na Nou i pokazivali vjeru nalik njegovoj, moći ćemo svojim najmilijima pomoći da izgrade prisan odnos s Bogom.

Jehova je na koncu rekao Noi što mu je činiti. “Izađi iz arke”, zapovjedio mu je, “ti i žena tvoja i sinovi tvoji i žene sinova tvojih s tobom.” Njih osmero istog je časa poslušalo Božji nalog, a životinje su počele izlaziti za njima. Jesu li bezglavo nagrnule na vrata arke i izjurile van? Biblijski izvještaj kaže da su životinje izašle iz arke “po vrstama svojim” (1. Mojsijeva 8:15-19). Možemo samo zamisliti kako su se Noa i njegova obitelj osjećali kad su nakon godinu dana stali na čvrsto tlo i udahnuli svjež zrak. Nije bilo ni traga nefilima, zlim ljudima ni anđelima koji su se pobunili protiv Boga. Kratko rečeno, iskvareno, nasilno društvo u kojem su živjeli prije potopa nestalo je. b Bio je to početak novog doba u ljudskoj povijesti.

 Noa nije dvojio što najprije učiniti — sagradio je žrtvenik i Jehovi prinio žrtvu paljenicu, nekoliko životinja koje su u Božjim očima bile čiste. Prije potopa Bog mu je zapovjedio da od čistih životinja sa sobom u arku uzme po sedmero (1. Mojsijeva 7:2; 8:20). Je li ta žrtva bila ugodna Jehovi?

Božja Riječ odgovara: “Jehova je omirisao umirujući miris.” Zli koji su Zemlju prije potopa napunili nasiljem žalostili su Jehovino srce. Međutim Noa i njegova obitelj pokazali su da žele vršiti njegovu volju, što ga je nesumnjivo ispunilo radošću. Naravno, on nije očekivao savršenstvo od njih jer je bio svjestan da je “srce čovječje sklono zlu od mladosti njegove” (1. Mojsijeva 8:21). Svoju ljubav prema ljudskom rodu ubrzo je pokazao na upečatljiv način.

Ako se vratimo u prošlost, sjetit ćemo se da je Bog nakon pobune Adama i Eve prokleo zemlju, zbog čega ju je bilo izuzetno naporno obrađivati. To je prokletstvo Bog nakon potopa poništio. Noin otac, Lamek, svom je sinu dao ime Noa, što vjerojatno znači “počinak, odmor” ili “utjeha”, i za njega prorekao: “Ovaj će nam donijeti odmor od posla našega i od muke ruku naših što nam ih zadaje zemlja koju je Jehova prokleo.” Noa je zacijelo bio sretan kad je shvatio da će se to proročanstvo ispuniti pred njegovim očima i da će otada zemlju biti puno lakše obrađivati. Nije ni čudo što je kratko nakon izlaska iz arke “postao zemljoradnik” (1. Mojsijeva 3:17, 18; 5:28, 29; 9:20).

Ubrzo nakon potopa Jehova je svim Noinim potomcima dao nekoliko jasnih, jednostavnih odredbi kojih su se trebali držati, naprimjer zabranio je ubojstvo i zloupotrebu krvi. Osim toga Jehova Bog sklopio je savez s čitavim čovječanstvom i obećao da nikad više neće potopom uništiti život na Zemlji. Svoje obećanje potvrdio je kad je prouzročio da se na nebu prvi put pojavi duga. I mi se danas, kad god vidimo dugu, možemo prisjetiti tog obećanja, koje je Jehova dao iz ljubavi prema ljudima (1. Mojsijeva 9:1-17).

Da je priča o Noi samo plod ljudske mašte, pojavljivanje duge u oblacima bio bi savršen završetak opisa njegovih dogodovština. Ali Noa nije lik iz priče. On je uistinu postojao, a njegov život nakon potopa nije bio kao iz bajke. U to je doba životni vijek čovjeka bio puno duži nego danas. Nakon potopa Noa je poživio još 350 godina i tijekom tog vremena vjerojatno doživio mnoge probleme. Iz Biblije saznajemo da se jednom opio i da je taj njegov nepriličan postupak doveo do teškoga grijeha koji je počinio njegov unuk Kanaan, što se loše odrazilo čak i na Kanaanove potomke. Noa je tijekom svog života vidio kako su se ljudi u Nimrodovo vrijeme odali idolopoklonstvu i nasilju. Ipak, ne može se reći da su Noin život obilježili samo ružni događaji. Njegov sin Šem izgradio je snažnu vjeru u Boga i svojoj je obitelji bio pravi primjer u tome (1. Mojsijeva 9:21-28; 10:8-11; 11:1-11).

Noin život pokazuje nam koliko je važno sačuvati nepokolebljivu vjeru u Boga. Dobro je da se ugledamo na Nou jer je vrijeme u kojem živimo slično njegovom — mnogo ljudi ne mari za Boga, a neki koji su mu služili okrenuli su mu leđa. Nemojmo zaboraviti da će nas Jehova Bog nagraditi zbog toga što mu vjerno i ustrajno služimo. Svakome od nas snage mogu dati Kristove riječi: “Tko ustraje do kraja, taj će biti spašen” (Matej 24:13).