STOLJEĆIMA su se te i slične izjave filozofa i drugih učenih ljudi koristile kao izlika za loše postupanje prema ženama. I dan-danas neki se pozivaju na vjerske tekstove kako bi opravdali mišljenje da muškarac ima vlast nad ženom, tvrdeći da je žena kriva za zlo koje pogađa ljudski rod. Podupire li Biblija takvo gledište? Je li Bog doista naumio da muškarci preziru i zlostavljaju žene?

Je li Bog prokleo žene?

Kad je u edenskom vrtu Eva uzela zabranjeni plod, Bog nije prokleo nju, već Sotonu Đavla, za kojeg Biblija kaže da je “prazmija” (Otkrivenje 12:9; 1. Mojsijeva 3:14). Istina, Bog je rekao da će Adam “gospodariti” nad svojom ženom, ali time nije odobrio takvo postupanje (1. Mojsijeva 3:16). On je naprosto otvoreno rekao koje će posljedice prvi grijeh ostaviti na Adama i Evu te na njihov odnos.

Božja volja nipošto nije bila da žene trpe zlostavljanje. Do toga je dovela nesavršenost, koju je čitav ljudski rod naslijedio od svojih praroditelja. Misao da žena mora biti pod vlašću muškarca kako bi okajala prvi grijeh nije biblijska (Rimljanima 5:12).

Je li Bog stvorio ženu tako da bude podređena muškarcu?

Kratko rečeno, nije. U 1. Mojsijevoj 1:27 piše: “Bog je tada stvorio čovjeka na sliku svoju, na Božju ga je sliku stvorio — stvorio ih je muško i žensko.” Te riječi pokazuju da je Bog i muškarca i ženu stvorio “na sliku svoju”, to jest tako da mogu odražavati njegove osobine. Premda su se Adam i Eva razlikovali po fizičkoj građi i bili jedinstveni po svojoj osobnosti, oboje su od Boga dobili isti zadatak. Njih su dvoje u Božjim očima imali jednaka prava (1. Mojsijeva 1:28-31).

Prije nego što je stvorio Evu, Bog je rekao: “Načinit ću mu [Adamu] pomoćnicu, kao njegovu nadopunu” (1. Mojsijeva 2:18). Što znači riječ “nadopuna”? Pokazuje li ona da su žene podređene muškarcima? Ne, zato što se hebrejska riječ prevedena izrazom “nadopuna” može prevesti i izrazom “pomoć kao što je on”. Dakle Bog je zamislio da muž i žena surađuju jedno s drugim, da se međusobno nadopunjuju, a ne da muž gospodari nad ženom (1. Mojsijeva 2:24). Njihovu suradnju možemo usporediti sa suradnjom kirurga i anesteziologa tijekom operacije. Iako samu operaciju  vrši kirurg, ona ne bi uspjela bez suradnje s anesteziologom. Ima li onda uopće smisla raspravljati o tome tko je važniji? Biblija jasno pokazuje da su u Božjim očima muškarac i žena jednako vrijedni.

Kako znamo da je Bogu stalo do žena?

Bog je znao kako će se muškarci, koji su nakon prvog grijeha naslijedili nesavršenost, ophoditi sa ženama. Zato je izraelskom narodu još u drevno doba dao zakon koji je štitio žene. Govoreći o Mojsijevom zakonu, koji je stupio na snagu u 16. stoljeću pr. n. e., spisateljica Laure Aynard u svojoj knjizi La Bible au féminin (Biblija iz ženske perspektive) kaže: “Najveći dio odredbi Mojsijevog zakona koje se tiču žena dan je s ciljem da se zaštite njihova prava.”

Naprimjer Mojsijev zakon zahtijevao je da se čast iskazuje i ocu i majci (2. Mojsijeva 20:12; 21:15, 17). Zakon je nalagao i da Izraelci budu obzirni prema trudnicama (2. Mojsijeva 21:22). Za razliku od mnogih zemalja u kojima su u današnje vrijeme ženama uskraćena najosnovnija prava, u Izraelu su ženama još u davna vremena prava bila zajamčena zakonom.

Zakon koji je Jehova Bog dao izraelskom narodu štitio je i muškarce i žene, pomagao im da usvoje Božja moralna mjerila i budu u prisnom odnosu s njim. Jehova je svom narodu obećao da će ga uzvisiti “iznad svih drugih naroda na zemlji” ako se bude držao njegovog zakona (5. Mojsijeva 28:1, 2). Koja je prava taj zakon jamčio ženama? Navest ćemo samo nekoliko primjera.

1. Osobne slobode i prava: Položaj žena u starom Izraelu uvelike se razlikovao od položaja koji su žene imale u mnogim drugim drevnim narodima. Izraelkama su zakonom bila zajamčena mnoga prava. Iako je muž bio glava obitelji, žena je uz puno povjerenje svog muža mogla primjerice kupiti polje, saditi vinograd, a ako je znala tkati i presti, mogla je imati svoj  obrt (Mudre izreke 31:11, 16-19). Očito je da pod Mojsijevim zakonom žene nisu bile obespravljene, nego su bile punopravne članice društva.

Smatralo se normalnim da žena ima blizak osobni odnos s Bogom, sama mu upućuje molitve i brine se za svoju duhovnost. Biblija spominje Hanu, ženu koja je jedan svoj problem povjerila Bogu u molitvi i dala mu zavjet za koji nije tražila privolu svog muža (1. Samuelova 1:11, 24-28). Jedna žena iz grada Šunama imala je običaj na dan počinka odlaziti proroku Elizeju i razgovarati s njim (2. Kraljevima 4:22-25). U starom Izraelu žene su vršile i neke odgovorne službe. Bog je neke Izraelke, primjerice Deboru i Huldu, odabrao da narodu objavljuju njegovu volju. Valja zapaziti da se svećenici i drugi muškarci koji su imali određenu vlast nisu ustezali tražiti savjet od njih (Suci 4:4-8; 2. Kraljevima 22:14-16, 20).

2. Obrazovanje: Budući da je Bog sklopio savez sa svim Izraelcima, i žene su prisustvovale prigodama u kojima se čitao Božji zakon, što im je nesumnjivo bila prilika da slušaju i uče (5. Mojsijeva 31:12; Nehemija 8:2, 8). Pojedine su žene primale pouku kako bi mogle sudjelovati u bogoslužju. Tako su neke “prema svome redu služile na ulazu u šator sastanka”, a neke su pjevale u raznim prigodama (2. Mojsijeva 38:8; 1. Ljetopisa 25:5, 6).

Mnoge su žene imale znanje i sposobnosti koje su im omogućavale da vode svoj obrt (Mudre izreke 31:24). Za razliku od drugih naroda, u kojima su samo očevi poučavali svoje sinove, u Izraelu su i otac i majka poučavali sinove dok oni ne bi odrasli (Mudre izreke 31:1). Iz svega toga jasno se vidi da Izraelke nisu bile priproste, neuke žene.

3. Čast i poštovanje: Jedna od Deset zapovijedi nedvosmisleno nalaže: “Poštuj oca svojega i majku svoju” (2. Mojsijeva 20:12). Mudri kralj Salamun napisao je: “Slušaj, sine moj, pouku oca svojega i ne ostavljaj upute majke svoje” (Mudre izreke 1:8).

 Prema Mojsijevom zakonu, muškarci su se trebali s poštovanjem odnositi prema ženama s kojima nisu bili u braku (3. Mojsijeva 18:6, 9; 5. Mojsijeva 22:25, 26). Muževi koji su bili pod tim zakonom morali su biti obzirni prema svojoj ženi zbog njene građe, naročito onda kad je imala mjesečnicu (3. Mojsijeva 18:19).

4. Zaštita: Jehova Bog u svojoj Riječi za sebe kaže da je “otac (...) djeci bez oca i sudac udovicama”. Drugim riječima, on se obavezao štititi udovice i siročad, koji nisu imali zaštitu u obitelji (Psalam 68:5; 5. Mojsijeva 10:17, 18). Biblija govori o udovici jednog proroka kojoj je vjerovnik htio nepravedno uzeti sinove za robove. Jehova se na čudesan način pobrinuo da udovica podmiri dugove i tako je sačuvao njeno dostojanstvo (2. Kraljevima 4:1-7).

U Bibliji je zapisano i što se dogodilo s kćerima Izraelca koji se zvao Selofhad. Prije nego što je izraelski narod ušao u Obećanu zemlju, Selofhad je umro, a da nije imao sinova. Njegovih pet kćeri zatražilo je od Mojsija da im da nasljedstvo u Obećanoj zemlji. Kako je Jehova reagirao kad je to čuo? Učinio je i više nego što su te žene tražile. Rekao je Mojsiju: “Daj im svakako posjed koji će biti njihovo nasljedstvo među braćom njihova oca i prenesi na njih nasljedstvo njihova oca.” Otada je u Izraelu vrijedio zakon: “Kad tko umre a nema sina, prenesite njegovo nasljedstvo na njegovu kćer” (4. Mojsijeva 27:1-8).

Pod Mojsijevim zakonom žene su bile cijenjene, a njihova su se prava poštovala. Ali od 4. stoljeća pr. n. e. na židovsku je religiju počeo utjecati svjetonazor starih Grka, koji su ženu smatrali manje vrijednom od muškarca. (Vidi okvir “Diskriminacija žena u drevnim spisima”.)

Na temelju nekoliko primjera prikazat ćemo kakvo je gledište o ženama bilo uobičajeno u drevno doba. Grčki pjesnik Hesiod (8. stoljeće pr. n. e.) smatrao je da su žene odgovorne za sve zlo koje je zadesilo čovječanstvo. U jednom svom djelu za ženu je rekao: “Od nje je poteko rod i pleme pogubno žensko, koje ko nevolja teška med smrtnim muškarcima žive” (Postanak bogova, preveo Branimir Glavičić, Demetra — filološka biblioteka Dimitrija Savića, Zagreb 2005). Takvo gledište o ženama prodrlo je u 2. stoljeću pr. n. e. i u židovsku religiju. Talmud, koji se počeo sastavljati u 2. stoljeću n. e., muškarcima daje sljedeće upozorenje: “Ne zborite mnogo sa ženama da vas ne navedu na razvrat.”

Takva su mišljenja snažno utjecala na položaj žena u židovskom društvu. U Isusovo doba žene su u jeruzalemskom hramu smjele ulaziti samo u Dvorište za žene, dok im je pristup u druge dijelove hrama bio zabranjen. Pouku  iz Božje Riječi primali su samo muškarci, a u sinagogama su, po svemu sudeći, žene bile odvojene od njih. U Talmudu je citirana izjava jednog rabina koji je rekao: “Tko god poučava svoju kćer Tori [odnosno Mojsijevom zakonu], uči je bestidnosti.” Židovski vjerski vođe krivo su tumačili Božje gledište o ženama i zbog toga su mnogi muškarci počeli prezirati žene i smatrati ih manje vrijednima.

Isus je tijekom svoje službe na Zemlji uočio te predrasude, koje su bile ukorijenjene u tradiciji njegovog naroda (Matej 15:6, 9; 26:7-11). Jesu li one utjecale na njegov odnos prema ženama? Što možemo naučiti iz njegovog načina postupanja i razmišljanja? Je li pravo kršćanstvo ispravilo nepravdu koju žene trpe već stoljećima? Sljedeći članak odgovorit će na ta pitanja.