ROĐENA sam 10. prosinca 1968. u regiji Ilocos Norteu na Filipinima. Imam šestero starije braće i sestara i troje mlađe. Poput većine Filipinaca, i mi smo bili katolici. Godine 1986. završila sam srednju školu. Htjela sam postati medicinska sestra, ali taj mi se san nije ostvario jer sam se teško razboljela. Moje zdravstveno stanje bilo je toliko loše da sam mislila da ću umrijeti. U očaju sam preklinjala Boga da mi pomogne. Obećala sam mu: “Ako ozdravim, služit ću ti cijeli život.”

Trebalo mi je dugo da se oporavim, ali nisam zaboravila obećanje koje sam dala Bogu. Zato sam se u lipnju 1991. upisala na Pentekostni teološki fakultet. Studenti na tom fakultetu navodno su primali darove svetog duha, a ja sam žarko željela imati dar liječenja. Učili smo da se ti darovi mogu dobiti postom i molitvom. U želji da druge uvjerim kako imam dar svetog duha, jednom sam prilikom za vrijeme zajedničke molitve kradomice prišla jednoj djevojci koja se naglas molila. Kad je završavala s molitvom, brzo sam se vratila na svoje mjesto, kleknula i nastavila se moliti. Kasnije sam joj od riječi do riječi ponovila što je spomenula u molitvi, a ona je naivno povjerovala da imam dar duha.

Tijekom školovanja mučila su me mnoga pitanja. Primjerice zbunjivale su me riječi iz Mateja 6:9, gdje stoji: “Oče naš, (...) neka se sveti ime tvoje!” Pitala sam vjeroučitelje tko je taj Otac čije se ime treba svetiti, a oni su mi govorili o Trojstvu i to učenje nazivali nedokučivom tajnom. Njihovi neodređeni i nejasni odgovori nisu mogli zadovoljiti moju znatiželju. Ipak, nastavila sam se školovati za pastora unatoč tome što su mnoga moja pitanja ostala neodgovorena.

Na fakultetu smo učili da Jehovini svjedoci promiču najgori oblik krivovjerja. Vjeroučitelji su ih čak nazivali antikristom. Stoga mi je ta vjerska zajednica bila vrlo mrska.

Na drugoj godini fakulteta tijekom praznika otišla sam u posjet svojim roditeljima. Moja starija sestra Carmen čula je da sam kod roditelja, pa me došla vidjeti. Ona je bila Jehovin svjedok i revno je propovijedala dobru vijest. Počela je sa mnom razgovarati o Bogu, ali ja sam planula i bijesno joj odbrusila: “Nemaš ti mene što učiti o Bogu!” Izvikala sam se na nju, izvrijeđala je, a potom je i odgurnula. Nakon toga nisam više htjela ni riječi prozboriti s njom.

 Carmen mi je, kad sam se vratila na fakultet, poslala brošuru Trebaš li vjerovati u Trojstvo? * Budući da sam još uvijek bila jako ljuta na nju, odmah sam izgužvala brošuru i zapalila je.

Još za vrijeme školovanja uspjela sam neke ljude obratiti na svoju vjeru. Bila sam presretna što su se moja majka i brat odlučili pridružiti Pentekostnoj crkvi.

Diplomirala sam u ožujku 1994. Kao što sam spomenula u uvodu, na dodjelu diploma došao je i jedan propovjednik Pentekostne crkve. Svi smo ga željeli upoznati jer smo vjerovali da ima dar liječenja. Pridružili smo mu se na pozornici te zajedno s njim skakali i pljeskali u ritmu glazbe. On je išao od jednog do drugog studenta i polagao ruke na nas. Svatko koga bi dodirnuo pao bi na leđa, odnosno “pao bi pod silom Božjom”. * Kad je dotaknuo mene, i ja sam pala i onesvijestila se. Nakon što sam došla k svijesti, obuzeo me velik strah. No ujedno sam bila sretna jer sam osjetila da sam dobila dar liječenja.

Nedugo potom zahvaljujući tom daru iscijelila sam jednu djevojčicu koja je imala groznicu. Pomolila sam se, a ona se počela jako znojiti te je groznica uskoro nestala. Mislila sam da konačno mogu ispuniti obećanje koje sam dala Bogu. Ipak, negdje duboko u sebi osjećala sam prazninu. Vjerovala sam da postoji jedan pravi Bog, ali nisam ga dobro poznavala. Osim toga nisam se slagala s mnogim učenjima svoje Crkve.

Moja netrpeljivost prema Jehovinim svjedocima sve je više rasla. Kad god bi mi u ruke dospjela neka njihova publikacija, spalila bih je. A onda se dogodilo nešto posve neočekivano. Saznala sam da moja majka proučava Bibliju s Carmen i da više ne želi pripadati Pentekostnoj crkvi. Ne trebam ni reći koliko me to zaprepastilo. Bila sam jako ljuta na Carmen i mislila da joj to nikad neću oprostiti.

Jednom prilikom u majčinoj sam kući pronašla časopis Probudite se! Taj put znatiželja me spriječila da ga odmah uništim. Željela sam saznati što to moja majka čita, pa sam ga prolistala. Naišla sam na članak o jednom čovjeku koji je nekad čvrsto vjerovao u učenja svoje religije. No kad je počeo čitati Bibliju i literaturu Jehovinih svjedoka, utvrdio je da se učenja o Trojstvu, paklu i besmrtnosti duše ne temelje na Bibliji. To me zaintrigiralo jer ta učenja ni meni samoj nisu bila baš jasna. U meni se rodila snažna želja da saznam što Biblija doista uči.

U časopisu Probudite se! pročitala sam još jedan članak koji je na mene ostavio snažan dojam. Bila je to životna priča jednog alkoholičara i ovisnika o drogi koji se zahvaljujući  proučavanju Biblije uspio riješiti poroka kojima je robovao. Taj me članak potaknuo da pročitam i druge publikacije Jehovinih svjedoka. Između ostalog, pročitala sam brošuru Božansko ime koje će vječno postojati, * iz koje sam saznala da se Bog zove Jehova. Ta me spoznaja jako obradovala (5. Mojsijeva 4:39; Jeremija 10:10).

Nastavila sam potajno čitati literaturu Jehovinih svjedoka i uz pomoć nje doznala još mnoge biblijske istine. Primjerice na teološkom fakultetu učili su nas da je Isus Bog, ali čitajući Bibliju otkrila sam da je on zapravo “Sin Boga živoga” (Matej 16:15, 16).

Carmen se nemalo iznenadila kad sam je zamolila da mi donese brošuru Božansko ime koje će vječno postojati i još neke publikacije. Godinama sam studirala na teološkom fakultetu, ali ondje nisam saznala istinu o Bogu. Naprotiv, bila sam zaslijepljena raznim lažnim učenjima. Istina koju sam saznala iz Biblije ispunila mi je srce radošću. Osjetila sam što znače Isusove riječi: “Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Ivan 8:32). Moj se život polako počeo mijenjati.

Neko sam vrijeme mislila da mogu potajno štovati Jehovu i istovremeno služiti kao pastor u Pentekostnoj crkvi. No uskoro sam uvidjela da ne mogu mirne savjesti zastupati mnoga učenja svoje Crkve. Ipak, bojala sam se promijeniti svoj način života. Pitala sam se od čega ću živjeti ako napustim službu koju sam obavljala i razmišljala o sramoti koju ću nanijeti Crkvi ako postanem Jehovin svjedok. Zato sam nastavila služiti kao pastor, ali u propovijedima nisam spominjala učenja koja se nisu temeljila na Bibliji.

Carmen me nedugo nakon toga pozvala na sastanak Jehovinih svjedoka. Željela sam doći, ali bilo me strah da bi me mogao vidjeti netko iz mog mjesta. Zato sam otišla u Laoag, kamo sam ponekad išla po crkvenoj dužnosti, i u tom gradu potražila dvoranu Jehovinih svjedoka. Na njihovom sam sastanku upoznala Almu Preciosu Villarin, koja je gorljivo propovijedala biblijsku poruku drugima. Iako sam još uvijek imala predrasuda prema Jehovinim svjedocima, pristala sam proučavati Bibliju s njom.

Alma me vrlo strpljivo poučavala Božjoj Riječi, baš kao što je to činila i moja sestra. Davala je sve od sebe da mi pomogne razumjeti biblijsku istinu i onda kad bih se ljutito prepirala s njom, pa čak i vikala, pokušavajući joj dokazati da su neka učenja moje Crkve  u skladu s Biblijom. Alma i drugi Jehovini svjedoci uvijek su mi iznova pokazivali da im je stalo do mene. Unatoč mojim reakcijama bili su ponizni i blagi. Njihovo me postupanje potaknulo da počnem služiti Jehovi.

U srpnju 1995. napustila sam crkvenu službu jer sam shvatila da jedino tako mogu ugoditi Bogu. Na tu su me odluku navele riječi zapisane u Otkrivenju 18:4, gdje Bog poziva sve ljude da izađu iz krive religije: “Iziđite iz nje, narode moj, da ne budete sudionici u grijesima njezinim i da vas ne zadese nevolje njezine!” Iako sam ostala bez sredstava za život, znala sam da će Bog pronaći neki izlaz jer je svakome tko mu vjerno služi obećao: “Nikada te neću ostaviti i nikada te neću napustiti” (Hebrejima 13:5). Te su mi riječi ulile pouzdanje da će se brinuti i za mene.

Moj otac i brat jako su se protivili mojoj odluci. Ipak, dva tjedna prije krštenja smogla sam snage da odem kući i spalim sve stvari koje sam koristila dok sam služila kao pastor. Nakon toga nestali su svi “darovi duha” koje sam nekad imala. Noću više nisam osjećala kao da me nešto pritišće, a prestale su se pojavljivati i tajanstvene sjene na prozoru moje sobe. Proučavajući Bibliju doznala sam da takozvani darovi duha, poput dara liječenja, ne potječu od Boga, nego od zlih duhova. Neopisivo sam sretna što sam se oslobodila njihovog utjecaja, slično kao i djevojka iz koje je Pavao istjerao demona koji joj je dao moć da gata (Djela apostolska 16:16-18).

U rujnu 1996. majka i ja smo se krstile i tako postale Jehovini svjedoci. Nakon krštenja postala sam pionir, kako Jehovini svjedoci zovu osobe koje puno vremena provode propovijedajući biblijsku poruku. Tu sam službu vršila mnogo godina.

Moj suprug Silver i ja trudimo se pomoći svojoj kćeri da zavoli biblijsku istinu. I neka moja braća i sestre danas su Jehovini svjedoci. Godinama sam vjerovala u lažna učenja koja Boga prikazuju u krivom svjetlu, ali danas konačno mogu reći da dobro poznajem Boga.