“KRIŽ je najrašireniji i najizrazitiji simbol u kršćanstvu”, stoji u jednoj enciklopediji. Mnoge slike i druga umjetnička djela s vjerskim motivima prikazuju Isusa razapetog na križu. Zašto je križ postao “najizrazitiji simbol u kršćanstvu”? Je li Isus doista umro na križu?

Mnogi kažu kako u Bibliji piše da je Isus bio raspet. Primjerice u Jeruzalemskoj Bibliji stoji da su se prolaznici rugali razapetom Isusu, govoreći: “Ako si Sin Božji, siđi s križa!” (Matej 27:40, 42). I mnogi drugi prijevodi Biblije kažu slično. U prijevodu Ljudevita Rupčića stoji da su Šimuna Cirenca rimski vojnici “natjerali (...) da ponese križ” Isusov (Marko 15:21). U tim se recima izrazom “križ” prevodi grčka riječ staurós. Je li taj prijevod doista utemeljen? Koje je izvorno značenje te grčke riječi?

Prema Williamu Vineu, stručnjaku za grčki jezik, riječ staurós “prvenstveno se odnosi na uspravni kolac ili stup”. Gospodin Vine kaže: “Na njega se pribijalo zločince osuđene na smrt. I samu imenicu i glagol stauroō, koji znači ‘pričvrstiti na stup ili kolac’, u izvornom smislu treba razlikovati od križa, lika s dvije grede, kojim se služe kršćanske crkve.”

U djelu The Imperial Bible-Dictionary piše da se grčka riječ staurós zapravo “odnosila na stup, uspravnu gredu, odnosno kolac, na koji se moglo nešto objesiti ili koji se mogao koristiti za ograđivanje zemljišta”. U nastavku stoji: “Čak su i Rimljani riječ crux (latinski izraz od kojeg je izvedena riječ križ) po svemu sudeći prvobitno koristili za uspravnu gredu.” Stoga nimalo ne čudi što The Catholic Encyclopedia navodi: “Bez obzira na to što križ danas predočava, jedno je sigurno: prvotno se odnosio na običan uspravan stup koji je pri vrhu bio zašiljen.”

Biblijski pisci koristili su i grčku riječ xýlon kako bi opisali napravu na kojoj je Isus bio pogubljen. U Grčko-hrvatskom rječniku Stjepana Senca te u Grčko-hrvatskom rječniku Novoga zavjeta Rudolfa Amerla za riječ xýlon navode se izrazi: odsječeno drvo za gorivo ili građu, drvo, stablo, stup, greda, balvan, brvno, štap. Osim toga u djelu A Critical Lexicon and Concordance to the English and Greek New Testament stoji da se i grčka riječ xýlon, kao i staurós, odnosila na “uspravni kolac ili stup na koji su Rimljani pribijali, odnosno razapinjali, osuđene na smrt”.

Zanimljivo je zapaziti da u Djelima apostolskim 5:30, prema prijevodu katoličkog nadbiskupa Ivana Šarića, stoji: “Bog  naših otaca podiže Isusa kojega vi ubiste objesivši ga na drvo [xýlon].” I drugi prijevodi Biblije, iako riječ staurós prevode s “križ”, riječ xýlon prevode izrazom “drvo”. Tako u Djelima apostolskim 13:29 u Jeruzalemskoj Bibliji stoji: “Pošto pak izvršiše sve što je o njemu [Isusu] napisano, skinuše ga s drveta [xýlon] i položiše u grob.”

O osnovnom značenju grčkih riječi staurós i xýlon već spomenuto djelo Critical Lexicon and Concordance kaže: “Obje grčke riječi u opreci su s predodžbom križa koja danas postoji i koju vidimo na brojnim umjetničkim djelima.” Drugim riječima, izraz staurós koji su koristili pisci evanđelja ne odnosi se na križ kakav danas poznajemo. Stoga se u prijevodu Biblije Novi svijet riječ staurós u Mateju 27:40-42, i na drugim mjestima na kojima se pojavljuje, s pravom prevodi izrazima “stup; mučenički stup”. Slično tome u prijevodu Complete Jewish Bible koristi se izraz “stup za pogubljivanje”.

Iz svega što smo naveli jasno se da zaključiti kako Biblija ne naučava da je Isus bio razapet na križu. Zašto onda crkve koje tvrde da se drže biblijskog nauka — katoličke, pravoslavne i protestantske — križem ukrašavaju svoje građevine i koriste ga kao simbol svoje vjere? Kako je došlo do toga da je križ postao tako uvriježen?

Odgovor se krije u činjenici da križ ne štuju samo kršćani nego i pripadnici ne-kršćanskih naroda te oni čija vjerovanja potječu iz pretkršćanskog vremena. Brojni religijski leksikoni i priručnici pokazuju da su se različiti oblici križa koristili od davnina. Naprimjer križ u obliku slova “T” s kružićem na vrhu čest je motiv na pronađenim egipatskim hijeroglifskim zapisima te slikama i reljefima njihovih bogova i božica. Taj se križ naziva crux ansata, odnosno egipatski križ, i smatra se simbolom života. S vremenom je takav križ u svom bogoslužju počela koristiti Koptska crkva, a i neke druge religije.

The Catholic Encyclopedia navodi da je “iskonski oblik križa bio crux gammata, koji izučavatelji kulture i jezika naroda Orijenta te prethistorijske arheologije poznaju po njegovom sanskrtskom nazivu — svastika”. Taj je simbol bio vrlo raširen među hindusima u Indiji i budistima diljem Azije, a još je i danas vrlo čest ornament na brojnim predmetima i građevinama u tim krajevima.

Nije poznato kada je točno križ postao kršćanski simbol. Vineov Expository Dictionary of New Testament Words (Rječnik  s tumačenjima novozavjetnih riječi) navodi: “Do sredine 3. stoljeća crkve su ili odstupile od nekih učenja kršćanske vjere ili su ih izopačile. Da bi se povećao utjecaj otpadničkog crkvenog sustava, pogani su primani u crkve iako nisu bili preporođeni vjerom i u velikoj im se mjeri dozvoljavalo da zadrže svoje poganske znakove i simbole”, pa tako i križ.

Neki autori pozivaju se na događaj koji se navodno zbio 312. godine, kada se rimskom caru Konstantinu, koji je bio štovatelj Nepobjedivog Sunca, u jednom vojnom pohodu na nebu ukazao križ i natpis “in hoc signo vinces” (u ovom ćeš znaku pobijediti). Taj se “kršćanski” simbol kasnije počeo stavljati na zastave te vojničke štitove i oklope (slika lijevo). Konstantin se nakon toga tobože obratio na kršćanstvo, premda se krstio tek 25 godina kasnije, na samrti. Neki su sumnjali da je to napravio iz čistih pobuda. U knjizi The Non-Christian Cross piše: “Sudeći po njegovim postupcima, prije bi se dalo zaključiti da je kršćanstvo pokušavao pretvoriti u religiju koju je smatrao prihvatljivom svojim podanicima nego da se obratio na učenja Isusa Nazarećanina.”

Od tog su se vremena počeli koristiti križevi različitih oblika. U djelu The Illustrated Bible Dictionary opisuju se neki od njih. Primjerice za Antonijev križ, koji nalikuje slovu “T”, kaže se da je nekad bio simbol babilonskog boga Tamuza te da je imao oblik mističnog slova tau, početnog slova imena tog boga. Postoji i Andrijin križ, koji izgledom podsjeća na slovo “X”, a najpoznatiji je latinski križ, koji izgleda poput malog slova “t”. Latinski je križ, “prema predaji, križ na kojem je umro naš Gospodin”, stoji u tom djelu.

Biblija pokazuje da su u 1. stoljeću mnogi ljudi koji su čuli Isusova učenja postali njegovi učenici i vjerovali da se mogu spasiti zahvaljujući njegovoj žrtvenoj smrti. Tako Biblija spominje da je apostol Pavao propovijedao Židovima u Korintu, dokazujući da je Isus doista Krist, te da je na temelju njegovog svjedočanstva “Krisp, predstojnik sinagoge, povjerovao u Gospodina zajedno sa svim svojim domom. I mnogi Korinćani koji su slušali, povjerovali su i krstili se” (Djela apostolska 18:5-8). Pavao nije sukršćanima rekao da trebaju koristiti neki vjerski simbol ili znak, nego ih je upozorio da “bježe od idolopoklonstva” i od svih ostalih običaja koji su bili poganskog porijekla (1. Korinćanima 10:14).

Povjesničari i drugi stručnjaci nisu pronašli nijedan dokaz koji bi potvrdio da su prvi kršćani u bogoslužju koristili križ. Zanimljiv je citat jednog pisca iz 17. stoljeća naveden u knjizi History of the Cross: “Može li blaženom Gospodinu Isusu biti po volji što njegovi učenici veličaju prikaz naprave na kojoj je, iako posve nedužan, trpio i umro, prezrevši sramotu?” Kako biste vi odgovorili na to pitanje?

Bog ne želi da ga štujemo koristeći predmete ili simbole. Pavao je tu neospornu činjenicu naglasio riječima: “Kako se hram Božji slaže s idolima?” (2. Korinćanima 6:14-16). U Bibliji se ni na jednom mjestu ne ukazuje na to da bi kršćani trebali u bogoštovlju koristiti predmete koji simboliziraju napravu na koju je Isus bio pribijen. (Usporedite Mateja 15:3; Marka 7:13.)

Što bi onda trebalo biti obilježje po kojem se prepoznaju pravi kršćani? To ne bi trebao biti križ niti bilo koji drugi simbol, nego ljubav. Isus je svojim sljedbenicima rekao: “Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga! Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga! Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako budete ljubili jedan drugoga” (Ivan 13:34, 35).