POSTOJE vrlo različita mišljenja o tome. Naprimjer u kanadskim novinama National Post stajala je izjava jedne osobe koja je rekla da, premda nije nimalo lako priznati nekome svoj neispravan postupak, ipak “osjećaš veliko olakšanje kad te netko sasluša, pomoli se s tobom i kaže ti što trebaš učiniti kako bi ispravio svoju pogrešku”. S druge strane u knjizi Bless Me, Father, for I Have Sinned citirana je izjava jednog čovjeka koji je rekao: “U emocionalnom pogledu ispovijedanje je jedan od najdestruktivnijih crkvenih obreda. Ono u ljudima stvara bolesnu tjeskobu.” Što o tome kaže Biblija?

U Mojsijevom zakonu koji je Bog dao izraelskom narodu nalaze se konkretne upute o tome što je bilo potrebno učiniti kad je netko sagriješio. Naprimjer, kad je netko sagriješio svom bližnjem ili prekršio neku Božju zapovijed, morao je svoj grijeh priznati imenovanom svećeniku iz Levijevog plemena koji bi zatim u njegovo ime izvršio obred očišćenja prinoseći Bogu žrtvu za oproštenje grijeha (3. Mojsijeva 5:1-6).

Nekoliko stoljeća nakon što su Izraelci dobili taj zakon prorok Natan ukorio je kralja Davida zbog grijeha koje je počinio. Kako je on reagirao? Odmah je priznao: “Zgriješio sam Jehovi” (2. Samuelova 12:13). Osim toga usrdno se molio Bogu da mu ukaže milost. S kakvim rezultatom? David je kasnije napisao: “Grijeh sam ti svoj napokon priznao i krivnju svoju nisam prikrio. Rekao sam: ‘Priznat ću Jehovi prijestupe svoje.’ I ti si oprostio krivnju grijeha mojih” (Psalam 32:5; 51:1-4).

Bog je i od članova kršćanske skupštine u 1. stoljeću zahtijevao da ispovijedaju odnosno priznaju svoje grijehe. Jakov, koji je bio Isusov polubrat i jedan od onih koji su predvodili kršćansku skupštinu u Jeruzalemu, potaknuo je svoje sukršćane: “Priznajte svoje grijehe jedni drugima i molite se jedni za druge, da ozdravite” (Jakov 5:16). Koje bi stoga grijehe kršćani trebali priznavati i kome?

Budući da smo nesavršeni, svaki nam se dan lako može dogoditi da postupimo nepromišljeno ili kažemo nešto loše i tako sagriješimo jedni drugima (Rimljanima 3:23). Znači li to da bismo svaki takav postupak trebali priznati nekom čovjeku koji je za to ovlašten?

Iako je svaki grijeh u Božjim očima neispravan, Bog milosrdno uzima u obzir činjenicu  da smo naslijedili nesavršenost, a s njom i mnoge mane. Psalmist je rekao: “Ako ćeš na prijestupe gledati, Jah, Jehova, tko će opstati? Jer u tebe je pravo opraštanje, da bi te se bojali” (Psalam 130:3, 4). Što bismo stoga trebali učiniti kad nekome zgriješimo, možda nenamjerno? Sjetimo se da u molitvi Očenaš, kojom je Isus pokazao svojim učenicima kako se trebaju moliti, stoji i molba: “Oprosti nam grijehe naše, jer i mi opraštamo svakom dužniku svojem!” (Luka 11:4). Da, Bog će nam oprostiti ako mu se obratimo u molitvi i u Isusovo ga ime zamolimo za oproštenje (Ivan 14:13, 14).

Zapazite da je Isus rekao da će nam Bog oprostiti pod uvjetom da i mi “opraštamo svakom dužniku svojem”. Apostol Pavao potaknuo je svoje suvjernike: “Budite dobrostivi jedni prema drugima, samilosni, spremno opraštajući jedni drugima kao što je i Bog preko Krista spremno oprostio vama” (Efežanima 4:32). Budemo li drugima opraštali njihove pogreške, s razlogom ćemo moći očekivati da Bog nama oprosti naše grijehe.

No kako je s ozbiljnim grijesima kao što su krađa, zlonamjerno laganje, spolni nemoral, pijanstvo i drugi? Tko god počini takve grijehe krši Božji zakon te tako griješi Bogu. Bi li takve grijehe trebalo nekome priznati?

Bog nije ovlastio ljude da opraštaju grijehe koje netko počini protiv njega. To može samo on. U Bibliji jasno piše: “Ako priznamo grijehe svoje, Bog će nam ih oprostiti i očistiti nas od svake nepravednosti, jer je vjeran i pravedan” (1. Ivanova 1:9). No kome bismo trebali priznati takve grijehe?

Grijehe bi trebalo priznati Bogu budući da ih samo on može oprostiti. To je i David učinio, kao što smo ranije spomenuli. No na temelju čega se može dobiti oproštenje? Biblija nam kaže: “Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši, da bi od lica Jehovina došla vremena okrepe” (Djela apostolska 3:19). Dakle, da bismo dobili oproštenje, nije dovoljno samo uvidjeti da smo učinili nešto pogrešno i priznati to već trebamo biti i spremni prestati to ubuduće činiti. Često je taj dodatni korak teško učiniti. No netko nam u tome može pomoći.

Prisjetimo se ranije spomenutih riječi koje je zapisao učenik Jakov: “Priznajte svoje grijehe jedni drugima i molite se jedni za druge, da ozdravite.” Jakov je zatim dodao: “Usrdna molitva pravednikova ima veliku snagu i mnogo dobra može učiniti” (Jakov 5:16). “Pravednik” bi mogao biti jedan od “starješina skupštinskih” koje je Jakov spomenuo u 14. retku. U kršćanskoj skupštini postoje duhovno zreli starješine koji su odgovorni za to da pomažu onima koji žele da im Bog oprosti grijehe. Naravno, starješine ne mogu opraštati grijehe jer nijedan čovjek nema vlast oprostiti drugom čovjeku ono što je on zgriješio Bogu. * Ipak, oni su u duhovnom pogledu osposobljeni da ukoravaju i ispravljaju osobe koje su počinile ozbiljan grijeh i pomažu im da uvide ozbiljnost svog grijeha te da se pokaju (Galaćanima 6:1).

Bez obzira na to je li grijeh ozbiljan ili nije, osoba koja ga je počinila narušila je svoj odnos s nekim od svojih bližnjih i s Bogom. Zbog toga bi je mogao mučiti osjećaj krivnje ili tjeskoba. Taj osjećaj posljedica je savjesti koju je Stvoritelj u nas usadio (Rimljanima 2:14, 15). Što može poduzeti onaj tko se tako osjeća?

U Jakovljevoj poslanici pronalazimo sljedeće utješne riječi: “Boluje li tko među vama [u duhovnom pogledu]? Neka pozove starješine skupštinske, pa neka se oni mole za njega, mažući ga uljem u ime Jehovino. I molitva upućena s vjerom ozdravit će bolesnoga, i Jehova će ga podignuti. I ako je učinio grijehe, bit će mu oprošteno” (Jakov 5:14, 15).

Ovdje se opet kaže da su starješine odgovorni pobrinuti se za potrebe stada. Kako? Ne tako da naprosto saslušaju priznanje grijeha. Umjesto toga, budući da je riječ o duhovnoj bolesti, trebali bi nešto poduzeti kako bi ‘bolesni ozdravio’. Jakov je spomenuo dvije stvari koje se mogu poduzeti.

Kao prvo, starješine ga trebaju “mazati uljem”. Taj izraz odnosi se na blagotvorno djelovanje koje ima Božja Riječ. Apostol Pavao objasnio je da je “riječ Božja živa i djelotvorna, (...) te može prosuditi misli i namjere srca”, prodirući duboko do uma i srca (Hebrejima 4:12). Vješto koristeći Bibliju starješine mogu pomoći duhovno bolesnoj osobi da uvidi uzrok svog problema te poduzme odgovarajuće korake kako bi popravila svoj odnos s Bogom.

Kao drugo, Jakov je spomenuo “molitvu upućenu s vjerom”. Iako molitve starješina neće promijeniti način na koji Bog izvršava pravdu, njemu su te molitve važne jer on žarko želi oprostiti grijehe na temelju Kristove otkupne žrtve (1. Ivanova 2:2). Bog je spreman pomoći svakom grešniku koji se iskreno kaje i koji “čini djela koja dolikuju pokajanju” (Djela apostolska 26:20).

Bilo da smo zgriješili bližnjima bilo Bogu, moramo priznati svoj grijeh prvenstveno zato da bismo stekli dobar odnos s Bogom. Isus Krist je rekao da, ako želimo služiti Bogu čiste savjesti, prvo moramo riješiti sve nesuglasice koje možda imamo sa svojim bližnjima te se s njima pomiriti (Matej 5:23, 24). U Mudrim izrekama 28:13 stoji: “Tko krije prijestupe svoje, neće imati uspjeha, a tko ih priznaje i ostavlja, ukazat će mu se milosrđe.” Kad se ponizimo pred Jehovom Bogom i molimo ga za oprost, steći ćemo njegovu naklonost te će nas on uzvisiti kad za to bude vrijeme (1. Petrova 5:6).