POSLJEDNJIH godina ponovno su oživjela takva nagađanja, djelomično zbog filmova i romana koji populariziraju takve ideje. Osim bujne mašte tom su trendu doprinijele i mnoge knjige i članci koji se bave apokrifnim spisima iz 2. i 3. stoljeća, u kojima se navodno otkrivaju činjenice o Isusu koje su izostavljene u evanđeljima. Jesu li navedene tvrdnje utemeljene? Možemo li biti sigurni da nam Biblija otkriva cjelokupnu istinu o Isusu?

Da bismo odgovorili na ta pitanja, trebamo učiniti tri osnovna koraka. Kao prvo, trebamo dobiti važne informacije o ljudima  koji su napisali evanđelja i o tome kad su ih napisali. Kao drugo, trebamo saznati tko je i na koji način odredio koje knjige ulaze u biblijski kanon. Kao treće, trebamo neke informacije o tome kako su i kada nastali apokrifni spisi i po čemu se razlikuju od kanonskih spisa. *

Prema nekim izvorima, Matejevo evanđelje napisano je samo osam godina nakon Kristove smrti, odnosno oko 41. godine. Mnogi bibličari smatraju da je ono napisano nešto kasnije, no uglavnom se slažu da je cijeli “Novi zavjet”, odnosno sve biblijske knjige pisane grčkim jezikom, bio napisan u 1. stoljeću.

U to su vrijeme još uvijek bili živi očevici događaja iz Isusovog života te njegove smrti i uskrsnuća, koji su mogli potvrditi istinitost onoga što piše u evanđeljima. Isto tako mogli su lako razotkriti svaku netočnost. Profesor Frederick Bruce primijetio je: “Apostoli su se s pouzdanjem pozivali na ono što je njihovim slušateljima bilo poznato i to je jedan od čvrstih argumenata u prilog točnosti izvornog apostolskog učenja. Oni nisu samo govorili: ‘Mi smo svjedoci tih događaja’, nego su također rekli: ‘Kao što i sami znate’ (Djela apostolska 2:22).”

Tko su bili pisci grčkog dijela Biblije? Među njima bili su i neki od Isusovih 12 apostola. Oni i drugi biblijski pisci, kao što su Jakov, Juda i vjerojatno Marko, bili su prisutni kad je na Pedesetnicu 33. godine osnovana kršćanska skupština. Svi pisci, uključujući i Pavla, blisko su surađivali s prvim vodećim tijelom, odnosno s grupom kršćana koji su predvodili kršćansku skupštinu u 1. stoljeću. Vodeće tijelo nalazilo se u Jeruzalemu i sastojalo se od apostola i starješina (Djela apostolska 15:2, 6, 12-14, 22; Galaćanima 2:7-10).

Isus je ovlastio svoje sljedbenike da nastave s propovijedanjem i poučavanjem koje je on započeo (Matej 28:19, 20). Čak im je rekao: “Tko sluša vas, sluša i mene” (Luka 10:16). Osim toga obećao je da će im Božji sveti duh, odnosno sila kojom se Bog služi, dati snagu potrebnu da izvrše taj zadatak. Apostoli i njihovi bliski suradnici jasno su dokazali da ih vodi Božji sveti duh i zato su prvi kršćani spremno prihvatili njihove knjige kao vjerodostojne.

Neki pisci Biblije posvjedočili su da je Bog i druge pisce nadahnuo i ovlastio za pisanje biblijskih knjiga. Naprimjer apostol Petar osvrnuo se na Pavlove poslanice i dao do znanja da ih smatra nadahnutima kao i “ostale dijelove Pisma” (2. Petrova 3:15, 16). I Pavao je potvrdio da su apostoli i drugi kršćanski proroci bili nadahnuti od Boga (Efežanima 3:5).

Dakle evanđelja možemo s punim pravom smatrati pouzdanima i vjerodostojnima. To nisu samo legende i bajke. Evanđelja su pomno zabilježeni povijesni zapisi koji se temelje na svjedočanstvima očevidaca, a napisali su ih ljudi koje je nadahnuo Božji sveti duh.

Neki tvrde da je kanon grčkih knjiga Biblije bio utvrđen nekoliko stoljeća nakon što su one bile napisane i da ga je odredila crkva koja je postala moćna institucija pod vodstvom cara Konstantina. No činjenice govore drugačije.

Pogledajmo naprimjer što je rekao Oskar Skarsaune, profesor crkvene povijesti: “O tome koje spise treba uvrstiti u Novi zavjet, a koje ne treba, nije odlučivao neki crkveni sabor niti samo jedna osoba (...).  Odlučivalo se po vrlo jasnim i razumnim kriterijima: Spisi koji su nastali u 1. stoljeću i za koje se smatralo da su ih napisali apostoli ili njihovi suradnici bili su prihvaćeni kao pouzdani. Drugi spisi, poslanice ili ‘evanđelja’ koji su nastali kasnije nisu bili uključeni u kanon (...). Utvrđivanje kanona u najvećoj je mjeri završilo puno prije Konstantina i puno prije nego što je pod njegovim vodstvom crkva postala moćna institucija. Novi zavjet dala nam je crkva mučenika, a ne crkva koja je imala veliku moć.”

Ken Berding, izvanredni profesor koji proučava grčki dio Biblije, ovako je komentirao nastanak biblijskog kanona: “Crkva nije utvrdila kanon prema vlastitom nahođenju. Prije bi se moglo reći da je crkva prihvatila knjige koje su kršćani oduvijek smatrali vjerodostojnom Riječi koja potječe od Boga.”

No jesu li ti ponizni kršćani iz 1. stoljeća sami utvrdili kanon? Biblija nam kaže da je pri utvrđivanju kanona izuzetno važnu ulogu odigrala sila koja je daleko moćnija od ljudi.

Prema Bibliji, jedan od čudesnih darova duha koji je kršćanska skupština dobila u prvim desetljećima svog postojanja bila je “sposobnost razlikovanja nadahnutih objava” (1. Korinćanima 12:4, 10). Dakle neki su kršćani dobili natprirodnu sposobnost da razlikuju objave koje su uistinu nadahnute od Boga od onih koje to nisu. Stoga današnji kršćani mogu biti sigurni da su knjige koje se nalaze u Bibliji i prvi kršćani smatrali nadahnutima.

Dakle biblijski je kanon očito bio utvrđen rano u povijesti kršćanstva, i to pod vodstvom svetog duha. U drugoj polovici 2. stoljeća neki su pisci počeli komentirati knjige koje se nalaze u biblijskom kanonu. No ti pisci nisu odredili kanon, nego su samo potvrdili ono što je Bog već bio odredio preko svojih predstavnika koje je vodio njegov duh.

Drevni rukopisi također pružaju uvjerljiv dokaz da je biblijski kanon koji je danas uglavnom prihvaćen uistinu točan i pouzdan. Postoji preko 5 000 rukopisa grčkog dijela Biblije napisanih na izvornom jeziku, a neki od njih potječu iz 2. i 3. stoljeća. Upravo su te spise, a ne apokrifne, kršćani u prvih nekoliko stoljeća nove ere smatrali vjerodostojnima i zbog toga su ih prepisivali i proširili po mnogim krajevima.

No najvažniji dokaz o tome da su dio kanona pružaju same biblijske knjige. Svaka  knjiga koja spada u kanonske spise u skladu je s ‘uzorom zdravih riječi’ koji se nalazi u ostalim dijelovima Biblije (2. Timoteju 1:13). Kanonski spisi potiču čitatelje da ljube i obožavaju Jehovu te da mu služe. Isto tako upozoravaju na opasnost od praznovjerja, demonizma i obožavanja stvorenja. Ti su spisi povijesno točni i sadrže istinita proročanstva. Osim toga potiču čitatelje da ljube svoje bližnje. Knjige grčkog dijela Biblije posjeduju ta važna obilježja. Može li se isto reći i za apokrifne spise?

Apokrifni spisi jako se razlikuju od kanonskih spisa. Apokrifne knjige nastale su otprilike sredinom 2. stoljeća, dakle mnogo kasnije nego kanonske knjige. Način na koji prikazuju Isusa i kršćanstvo nije u skladu s nadahnutim Svetim pismom.

Naprimjer apokrifno Tomino evanđelje Isusu pripisuje mnoge čudne izjave, poput one da će Mariju pretvoriti u muškarca kako bi mogla ući u nebesko Kraljevstvo. Tomino evanđelje o Isusovu djetinjstvu opisuje malog Isusa kao zlobno dijete koje je namjerno prouzročilo smrt drugog djeteta. U apokrifnim knjigama Djela Pavlova i Djela Petrova zagovara se potpuno uzdržavanje od spolnih odnosa i čak se tvrdi da su apostoli poticali žene da ostave svoje muževe. U Judinom evanđelju piše da se Isus smijao svojim učenicima zato što su se molili Bogu za hranu. Takve ideje suprotne su onome što je zapisano u kanonskim knjigama (Marko 14:22; 1. Korinćanima 7:3-5; Galaćanima 3:28; Hebrejima 7:26).

Mnogi apokrifni spisi odražavaju vjerovanja gnostika, koji su smatrali da Stvoritelj Jehova nije dobar Bog. Također su vjerovali da se uskrsnuće ne može shvatiti doslovno, da je sve što je materijalno zlo i da je Sotona začetnik braka i rađanja djece.

Brojne apokrifne knjige lažno se pripisuju osobama koje se spominju u Bibliji. Jesu li te knjige izbačene iz Biblije zbog neke mračne zavjere? Montague Rhodes James, stručnjak za apokrifne spise, o tome je rekao: “Nema ni govora o tome da ih je netko izbacio iz Novog zavjeta, oni su se sami izbacili.”

U kanonskim spisima zapisana su brojna upozorenja o tome da će se uskoro pojaviti otpadništvo koje će iskvariti kršćansku skupštinu. Otpadništvo se zapravo već pojavilo u 1. stoljeću, ali apostoli su zaustavili njegovo širenje (Djela apostolska 20:30; 2. Solunjanima 2:3, 6, 7; 1. Timoteju 4:1-3; 2. Petrova 2:1; 1. Ivanova 2:18, 19; 4:1-3). Takva su upozorenja u pravom svjetlu prikazala spise koji su se počeli pojavljivati nakon smrti apostola i koji su bili proturječni Isusovim učenjima.

Istina, neki znanstvenici i povjesničari smatraju da su takvi dokumenti dostojni poštovanja zato što su stari. No zamislite da znanstvenici skupe gomilu nepouzdanih tekstova tiskanih u naše vrijeme, možda neke tračeve iz žute štampe ili neke tekstove objavljene u publikacijama radikalnih vjerskih kultova, i da ih zatim pohrane u neki podrum. Bi li oni s vremenom postali vjerodostojni i pouzdani? Bi li laži i besmislice objavljene u tim tekstovima postale nakon 1 700 godina istinite jednostavno zato što su oni vrlo stari?

Naravno da ne bi! Slično je i s tvrdnjama da se Isus oženio Marijom Magdalenom i drugim čudnim izjavama iz apokrifnih knjiga. Zašto bismo vjerovali takvim nepouzdanim izvorima kad imamo na raspolaganju one pouzdane? Sve što Bog želi da znamo o njegovom Sinu nalazi se u Bibliji, u knjizi u koju se doista možemo pouzdati.