OPISANI događaj zbio se 1952. u Sloveniji, koja je u to vrijeme bila dio Jugoslavije. No moja priča zapravo je započela više od dvadeset godina ranije, odnosno 1930. Tada su Istraživači Biblije, kako su se u ono vrijeme zvali Jehovini svjedoci, organizirali prvo grupno krštenje u mojoj zemlji. Moji roditelji, Berta i Franz Močnik, tom su se prilikom krstili. U to sam vrijeme imao šest godina, a moja sestra Majda četiri. U našem domu u Mariboru odvijale su se brojne aktivnosti Jehovinih svjedoka.

Godine 1933. u Njemačkoj je na vlast došao Adolf Hitler i odmah je počeo progoniti Jehovine svjedoke. Mnogi Jehovini svjedoci preselili su se iz Njemačke u Jugoslaviju kako bi pomagali u propovijedanju. Moji su roditelji rado primali te vjerne ljude u svoj dom. Posebno se dobro sjećam jednog gosta, Martina Pötzingera, koji je kasnije proveo devet godina u nacističkim koncentracijskim logorima. Mnogo godina kasnije, od 1977. pa do svoje smrti 1988, služio je kao član Vodećeg tijela (središnje uprave) Jehovinih svjedoka.

Kad bi došao k nama, Martin je spavao u mom krevetu, a sestra i ja spavali smo u sobi s roditeljima. Imao je malu, džepnu enciklopediju punu slika koja je budila moju dječju maštu. Volio sam listati tu knjigu.

Godine 1936, u vrijeme sve veće Hitlerove moći, moji su roditelji prisustvovali značajnom međunarodnom kongresu u švicarskom gradu Luzernu. Otac je imao ugodan glas, pa je tom prilikom bio izabran da snimi biblijske propovijedi koje su se kasnije puštale ljudima širom Slovenije. Nedugo nakon tog nezaboravnog kongresa Jehovini svjedoci u Europi počeli su doživljavati strašna progonstva. Mnogi su podnosili užasne patnje i umrli u nacističkim koncentracijskim logorima.

 U rujnu 1939. započeo je Drugi svjetski rat, a u travnju 1941. njemačka je vojska zauzela neke dijelove Jugoslavije. Škole u Sloveniji bile su zatvorene. Bilo nam je zabranjeno javno govoriti slovenski. Budući da Jehovini svjedoci ne sudjeluju ni u kakvim političkim sukobima, nisu željeli ni na koji način podupirati ni taj rat. * Zbog toga su mnogi bili uhapšeni, a neki i pogubljeni. Među njima je bio i Franc Drozg, mladić kojeg sam dobro poznavao. Nacistički streljački odredi vršili su smaknuća stotinjak metara od našeg doma. Još uvijek mi je pred očima slika majke kako krpom zatiskuje uši da ne bi čula pucnjeve. Posljednje riječi koje je Franc u oproštajnom pismu uputio bliskom prijatelju glasile su: “Vidimo se u Božjem Kraljevstvu.”

Premda sam se divio Francu zbog njegove nepokolebljive vjere, bilo me strah. Hoću li i ja poginuti? U to sam vrijeme imao samo 19 godina. Vjera mi je bila slaba, a odnos s Jehovom Bogom površan. Tada sam dobio poziv za vojsku. Strah je bio jači od vjere, pa sam se odazvao pozivu.

Bio sam poslan na ruski front. Gledao sam kako ginu moji suborci. Rat je bio strahovito okrutan. Savjest me sve više pekla. Preklinjao sam Jehovu da mi oprosti i da snage da pođem pravim putem. Jednom je naša četa doživjela silovit napad. U metežu koji je nastao ukazala mi se prilika za bijeg.

Znao sam da će me pogubiti ako me uhvate. Sljedećih sedam mjeseci krio sam se po raznim mjestima. No uspio sam Majdi poslati razglednicu na kojoj sam napisao: “Dao sam otkaz na poslu i sada radim za drugog gazdu.” Htio sam reći da odsad želim raditi za Boga, no prošlo je još neko vrijeme prije nego što sam to zaista i učinio.

U kolovozu 1945, tri mjeseca nakon što je Njemačka kapitulirala, uspio sam se vratiti u Maribor. Za divno čudo, cijela moja obitelj — otac, majka i sestra — preživjela je taj strašan rat. A onda su vlast preuzeli komunisti, koji su također progonili Jehovine svjedoke. Propovijedanje je bilo službeno zabranjeno, no Jehovini svjedoci nastavili su tajno propovijedati.

U veljači 1947. trojica vjernih Jehovinih svjedoka bila su osuđena na smrt. Bili su to Rudolf Kale, Dušan Mikić i Edmund Stropnik. No ta je presuda kasnije promijenjena u dvadesetogodišnju zatvorsku kaznu. Novine su opširno pisale o tome, pa su tako mnogi saznali za nepravdu nanesenu Jehovinim svjedocima. Srce me boljelo dok sam čitao te članke. Znao sam što mi je činiti.

Bilo mi je posve jasno da trebam početi zastupati biblijsku istinu, pa sam se još više trudio kako bih se i ja mogao uključiti u propovijedanje. Budući da sam marljivo čitao Bibliju, Božji sveti duh dao mi je snage da se riješim svojih poroka, kao što je pušenje.

 Godine 1951. krstio sam se i time simbolizirao svoje predanje Bogu. Vratio sam se životu koji sam napustio gotovo deset godina ranije. Napokon sam počeo Jehovu doživljavati kao pravog oca koji je vjeran, odan i nikada ne prestaje voljeti svoju djecu. Budući da sam u mladosti donio neke nerazumne odluke, dirnulo me što Biblija obećava da će nam Bog oprostiti grijehe. Bog me poput brižnog oca privlačio “konopcima ljubavi” (Hošea 11:4).

Tijekom tog teškog razdoblja potajno smo održavali kršćanske sastanke na raznim mjestima, u domovima Jehovinih svjedoka, a propovijedali smo na neformalan način. Nije prošla ni godina dana od mog krštenja, a bio sam uhapšen. Majka me vidjela neposredno prije suđenja. Kao što sam ispričao na početku, čvrsto me zagrlila i ohrabrila riječima: “Budi jak!” Izrečena presuda od pet godina zatvora nije me uznemirila ni pokolebala.

Stavili su me u malu ćeliju s još tri zatvorenika, pa sam tako imao priliku govoriti o biblijskim istinama ljudima koji ih inače ne bi čuli. Premda nisam imao Bibliju ni biblijsku literaturu, na svoje iznenađenje sjećao sam se biblijskih redaka i njihovih objašnjenja koje sam prije znao satima proučavati. Stalno sam govorio drugim zatvorenicima da će mi Jehova dati snage budem li morao odslužiti svih pet godina zatvora. No razmišljao sam: Što ako Jehova odluči drugačije, pa mi se ukaže prilika da izađem ranije? Tko bi ga u tome mogao zaustaviti?

U studenome 1953. vlast je donijela odluku o pomilovanju, pa su svi Jehovini svjedoci bili pušteni iz zatvora. Tada sam saznao da je dva mjeseca prije toga bila ukinuta zabrana propovijedanja. Odmah smo počeli nanovo organizirati skupštine i propovijedanje. Pronašli smo mjesto za sastanke u podrumu jedne zgrade u središtu Maribora. Na zid smo stavili natpis: “Jehovini svjedoci — skupština Maribor”. Bili smo radosni i vrlo zahvalni što možemo slobodno služiti Jehovi.

Početkom 1961. počeo sam služiti kao pionir, odnosno punovremeni propovjednik. Otprilike šest mjeseci kasnije pozvan sam da radim u podružnici Jehovinih svjedoka za Jugoslaviju, koja se nalazila u Zagrebu. Bila je to jedna mala prostorija u kojoj je radilo troje ljudi. Jehovini svjedoci koji su živjeli u blizini dolazili su kako bi pomagali tiskati časopis Stražarsku kulu na jezicima kojima se govorilo u bivšoj Jugoslaviji.

Pomagale su nam i suvjernice koje su živjele u blizini. Između ostalog, slagale su i spajale stranice časopisa. Ja sam obavljao razne poslove: prevodio sam i korigirao tekstove, prenosio poštu te sastavljao izvještaje.

Godine 1964. počeo sam služiti kao putujući nadglednik, što znači da sam trebao redovito posjećivati skupštine Jehovinih svjedoka i hrabriti ih u duhovnom pogledu. Taj sam zadatak naročito volio. Do skupština sam putovao uglavnom autobusom ili vlakom. Da bih došao do sukršćana koji su živjeli u selima, često sam putovao biciklom ili pješice. Ponekad sam morao hodati po blatu koje mi je sezalo do gležnjeva.

Bilo je i smiješnih zgoda. Jednom me jedan suvjernik zaprežnim kolima vozio do sljedeće skupštine. Kola su poskakivala po prašnjavom putu. Iznenada, jedan je kotač otpao. Obojica smo završila na tlu. Sjedeći tako u prašini, pogledali smo konja, koji kao da nas je u čudu promatrao razrogačenih očiju. Tome smo se još godinama smijali. Uvijek ću se rado sjećati iskrene ljubavi koju su pokazivala ta draga braća u seoskim područjima.

U Novom Sadu upoznao sam Mariku, koja je služila kao pionir. Ona je voljela biblijsku  istinu i revno je propovijedala. To me se toliko dojmilo da sam poželio da mi bude žena. Vjenčali smo se nakon nekog vremena te nastavili zajedno posjećivati skupštine.

I moja je obitelj u vrijeme zabrane doživjela neke probleme. Otac je bio lažno optužen da je tijekom rata surađivao s neprijateljem, pa je dobio otkaz. Dugo se borio da se vrati na posao, ali sve je bilo uzaludno. Stoga je bio jako obeshrabren. Vjera mu je oslabjela. No pretkraj života ponovno je ojačao svoju vjeru i aktivno surađivao sa skupštinom. Umro je 1984. Moja ponizna, vjerna majka umrla je ranije, 1965. Majda još uvijek služi u skupštini u Mariboru.

Godine 1972. Marika i ja bili smo pozvani u Austriju kako bismo propovijedali mnogim jugoslavenskim doseljenicima koji su ondje radili. Kad smo došli u Beč, nismo ni sanjali da ćemo ondje i ostati. S vremenom su se širom Austrije osnivale nove skupštine i grupe u kojima se govorilo jezicima s područja bivše Jugoslavije.

Nakon nekog vremena počeo sam služiti kao putujući nadglednik i posjećivati te skupštine i grupe kojih je u Austriji bilo sve više. Kasnije smo dobili zadatak da u Njemačkoj i Švicarskoj posjećujemo slične skupštine koje su se ondje osnivale. Pomagao sam pri organiziranju mnogih kongresa u tim zemljama.

Na takve velike kongrese povremeno su dolazili i članovi Vodećeg tijela, pa sam jednom prilikom ponovno sreo Martina Pötzingera. Prisjetili smo se nekih događaja koje smo doživjeli četrdesetak godina ranije, u vrijeme kad je bio čest gost naše obitelji. Upitao sam ga: “Sjećaš li se kako sam volio listati onu tvoju knjigu?”

“Pričekaj malo”, rekao mi je i otišao iz sobe. Vratio se noseći u ruci dobro poznatu knjigu. Dao mi ju je i rekao: “Evo, tvoja je! Uzmi je u znak našeg prijateljstva.” Ona je još uvijek jedna od mojih najdražih knjiga.

Godine 1983. dijagnosticiran mi je rak. Liječnici su mi rekli da mi nema pomoći. Bilo je to teško vrijeme, posebno za Mariku. No njena ljubav i briga te podrška mnogih suvjernika pomogli su mi da i danas vodim bogat i smislen život.

Marika i ja živimo u Beču i još smo uvijek u punovremenoj službi. Ona propovijeda u gradu, a ja gotovo svakog jutra odlazim u podružnicu, gdje pomažem pri prevođenju. Neizmjerno me raduje što je mala grupa jugoslavenskih doseljenika koji su prihvatili biblijsku istinu narasla, pa ih sada u Austriji ima više od 1 300. Marika i ja pomogli smo mnogima od njih upoznati biblijsku istinu.

Proteklih godina sudjelovao sam u programu svečanog otvorenja novih podružnica u Hrvatskoj (1999) i Sloveniji (2006). Tada sam zajedno s još nekim dugogodišnjim Jehovinim svjedocima ispričao svoja sjećanja na događaje od prije sedamdesetak godina, kad se u tim zemljama počelo propovijedati.

Jehova je doista pravi Otac koji s ljubavlju i velikodušno oprašta naše propuste i grijehe. Neizmjerno sam zahvalan što ne gleda na naše prijestupe (Psalam 130:3). Uistinu mogu reći da je bio dobar i milostiv prema meni. *