DOGOVORILA sam jedan susret koji mi je veoma važan. Dozvolite mi da vam objasnim što me je kao mladu majku navelo na to.

Odrasla sam u Španjolskoj u obitelji u kojoj nije vladao mir ni sklad. Kad je moj mlađi brat tragično stradao s četiri godine, bili smo duboko potreseni. Osim toga, zbog očevog lošeg načina života majka nije bila sretna u braku. No to je nije spriječilo da u mene i mog starijeg brata usadi moralne vrijednosti.

S vremenom se moj brat oženio, a i ja sam se udala. Nedugo nakon toga majka je saznala da ima rak, a od te je bolesti na koncu i umrla. No prije nego što je umrla, prenijela nam je dragocjenu istinu.

Jedna njena poznanica razgovarala je s njom o biblijskoj nadi u uskrsnuće, pa je majka pristala da počne proučavati Bibliju. Pretkraj života biblijska nada dala je smisao njenom životu i pomogla joj da pronađe sreću.

Kad smo vidjeli kako biblijska poruka pozitivno utječe na nju, moj brat i ja također smo počeli proučavati Božju Riječ. Ja sam se krstila kao Jehovin svjedok mjesec dana prije rođenja svog drugog djeteta, prelijepe djevojčice kojoj smo dali ime Lucía.

Dan krštenja za mene je bio jako važan iz više razloga. Kao prvo, od tog sam trenutka pripadala Jehovi, jer sam mu se predala kako bih mu zauvijek služila. Kao drugo, mogla sam pomagati svom dragom sinu i kćerki da steknu takvu vjeru.

No radost koju sam osjećala zbog tog drugog razloga uskoro je bila pomućena. Lucía je s četiri godine počela osjećati jaku bol u trbuhu. Nakon nekoliko pregleda radiolog je rekao da na jetri ima izraslinu veličine naranče. Objasnio je da Lucía ima neuroblastom, zloćudan tumor koji se brzo širi. Tako je počela njena sedmogodišnja borba s tumorom zbog koje je u bolnici provela mnogo vremena.

Tijekom tih teških godina Lucía me često znala zagrliti i poljubiti te me tako bodrila i tješila. I bolničko osoblje bilo je zadivljeno time kako se nosila sa svojom bolešću. Uvijek je bila spremna pomagati medicinskim sestrama, pa bi raznosila jogurt, sokove i druge potrepštine djeci u okolnim bolničkim sobama. Sestre su joj čak dale bijelu kutu i značku na kojoj je pisalo “asistent medicinskih sestara”.

Jedna je volonterka u bolnici rekla: “Lucía mi je prirasla srcu. Bila je živahno dijete, imala je bogatu maštu i voljela je crtati. Bila je otvorena i jako zrela.”

Lucía je snagu i spokoj crpila iz Božje Riječi (Hebr. 4:12). Bila je uvjerena da u novom svijetu “smrti više neće biti, ni tuge ni jauka ni boli više neće biti”, kao što obećava Božja Riječ (Otkr. 21:4). Pokazivala je zanimanje za druge i koristila svaku priliku kako bi im prenosila biblijsku poruku. Njena snažna nada u uskrsnuće pomogla joj je da ostane smirena i da bude dobre volje  iako nije bilo velikih izgleda da će joj se stanje poboljšati (Iza. 25:8). Ostala je takva sve dok rak nije okončao njen život.

Na dan kad je umrla dogovorila sam s njom vrlo važan susret. Lucía je jedva otvarala oči. Otac ju je držao za jednu ruku, a ja za drugu. “Ne brini se, neću te ostaviti”, šapnula sam joj. “Samo diši polako. Kad se probudiš, bit ćeš dobro. Nikada te više ništa neće boljeti, a ja ću biti s tobom.”

Sada moram održati to obećanje. Znam da čekanje neće biti lako, ali znam i to da će mi strpljivost i pouzdanje u Jehovu pomoći da mu ostanem vjerna i dočekam Lucíju kad uskrsne.

Lucíjina hrabrost te velika podrška skupštine ostavili su dubok dojam na mog muža, koji nije bio Jehovin svjedok. Na dan kad je Lucía umrla, rekao mi je da mora srediti misli. Nakon nekoliko tjedana upitao je jednog starješinu može li s njim proučavati Bibliju. Ubrzo je počeo dolaziti na sve sastanke. Uz Jehovinu pomoć prestao je pušiti, što mu prije nikako nije polazilo za rukom.

Tuga koju osjećam jer sam izgubila Lucíju nije posve iščezla, ali jako sam zahvalna Jehovi za ono što nam je ostavila u nasljeđe. Moj muž i ja pružamo utjehu jedno drugom podsjećajući se na divnu nadu u uskrsnuće i čak zamišljamo vrijeme kad ćemo ponovno vidjeti Lucíju — njene izražajne, okrugle oči i jamice na obrazima koje bi se pojavile kad se smijala.

Smrt moje kćeri naročito je dirnula jednu našu susjedu čiji je sin išao u istu školu kao i Lucía. Kad je čula što se dogodilo, raspitala se gdje stanujemo i došla nas je posjetiti jednog kišnog subotnjeg jutra. Željela je vidjeti kako podnosim Lucíjinu smrt i budući da joj je drugi sin umro s 11 godina od iste bolesti kao Lucía, predložila je da osnujemo grupu za pružanje utjehe majkama koje su doživjele slično što i mi.

Objasnila sam joj da sam pravu utjehu pronašla u jednom biblijskom obećanju i da mi takvu utjehu ne bi mogao pružiti nijedan čovjek. Oči su joj zasjale dok sam čitala Isusove riječi iz Ivana 5:28, 29. Prihvatila je biblijski tečaj i ubrzo je počela osjećati “mir Božji koji nadilazi svaku misao” (Filip. 4:7). Dok zajedno proučavamo Bibliju, često zastanemo i zamišljamo sebe u novom svijetu kako dočekujemo svoje voljene koji će uskrsnuti.

Da, Lucíjin kratak život ostavio je neizbrisiv trag na druge. Zahvaljujući njenoj vjeri naša obitelj sada ujedinjeno služi Bogu, a i ja sam još odlučnija u tome da ostanem čvrsta u vjeri. Sve nas koji smo izgubili svoje voljene kojima u izgledu stoji uskrsnuće očekuje jako važan susret.