SAVAO se rodio u poznatom gradu. Od rođenja je bio rimski građanin i vjerojatno je potjecao iz ugledne obitelji. Stekao je gotovo najbolje obrazovanje koje se u prvom stoljeću n. e. moglo steći. Govorio je najmanje dva jezika i pripadao je poznatoj židovskoj vjerskoj skupini, farizejima.

Savao je sigurno prezirao običan narod te je ponosno sebe smatrao pravednijim od drugih (Luka 18:11, 12; Djela apostolska 26:5). Farizeji su se smatrali boljima od drugih te su voljeli istaknuta mjesta i laskave titule (Matej 23:6, 7; Luka 11:43). Savao je u društvu takvih ljudi vjerojatno i sam postao ohol. Poznato je da je on žestoko progonio kršćane. Puno godina kasnije, kao apostol Pavao, za sebe je rekao da je u mladosti bio “hulnik, progonitelj i drznik” (1. Timoteju 1:13).

Da, Savao je postao kršćanin — apostol Pavao — te je u potpunosti promijenio svoju osobnost. Kao kršćanski apostol ponizno je rekao da je “najmanji od svih svetih” (Efežanima 3:8). U službi propovijedanja postizao je izvrsne rezultate, ali zaslugu za to nije pripisivao sebi. Baš naprotiv, svu je čast pripisivao Bogu (1. Korinćanima 3:5-9; 2. Korinćanima 11:7). Upravo je on savjetovao sukršćane: “Obucite se u najdublju samilost, dobrostivost, poniznost, blagost i dugotrpljivost” (Kološanima 3:12).

Je li taj savjet primjenjiv i u našem, 21. stoljeću? Isplati li se danas biti ponizan? Je li poniznost doista pokazatelj snage?

Kad god govorimo o poniznosti, u obzir trebamo uzeti Božje gledište o toj osobini. Zašto? Zato što je on naš Vrhovni Vladar i naš  Stvoritelj. Za razliku od njega, mi moramo biti svjesni svojih ograničenja i toga da ovisimo o njemu. “Svemogući nam je nedokučiv. On je uzvišen u snazi svojoj”, rekao je mudar čovjek Elihu, koji je živio u drevno doba (Job 37:23). Doista, i samo razmišljanje o ogromnom svemiru koji nas okružuje može nas učiniti svjesnima svoje neznatnosti! “Podignite uvis oči svoje i gledajte!” poziva prorok Izaija. “Tko je to stvorio? Onaj koji izvodi vojsku njihovu po broju njihovu i sve ih zove po imenu. Zbog velike snage njegove i moćne sile njegove ne izostaje nijedno” (Izaija 40:26).

Osim što je svemoguć, Jehova Bog je i ponizan. Kralj David mu se molio: “Ti mi daješ svoj štit spasenja, poniznost me tvoja velikim čini” (2. Samuelova 22:36). Bog je ponizan u tom smislu što pokazuje brigu za male ljude koji mu pokušavaju ugoditi te im ukazuje milosrđe. On kao da se saginje s neba kako bi se brinuo za one koji ga se boje (Psalam 113:5-7).

Osim toga, Jehova kod svojih slugu jako cijeni poniznost. Apostol Petar je napisao: “Bog se suprotstavlja oholima, a nezasluženu dobrotu ukazuje poniznima” (1. Petrova 5:5). Jedan biblijski pisac ukazao je na to kako Bog gleda na ponos: “Svatko tko je ponosan u srcu, gadi se Jehovi” (Mudre izreke 16:5). No zašto se može reći da je poniznost odraz snage?

Biti ponizan nije isto što i biti ponižen. U nekim starim kulturama poniznima se obično smatralo robove, koji su bili jadni i prezreni te su stalno morali služiti drugima. Za razliku od toga, Biblija naglašava da poniznost donosi čast. Naprimjer, mudri je Salamun napisao: “Poniznost i strah Jehovin donose bogatstvo, čast i život” (Mudre izreke 22:4). A u Psalmu 138:6 čitamo: “Jehova je visoko, a ipak vidi poniznoga. A ohologa poznaje samo izdaleka.”

Biti ponizan ne znači biti nesposoban ili neuspješan. Primjerice, Isus Krist nikada nije tvrdio da on nije Jehovin jedinorođeni Sin niti se ikada pretvarao da je njegova  služba na Zemlji nevažna (Marko 14:61, 62; Ivan 6:51). No Isus je pokazivao poniznost tako što je zaslugu za sva svoja djela pripisivao svom Ocu i što je svoju moć koristio kako bi služio i pomagao drugima, a ne kako bi vladao nad njima i tlačio ih.

Isus Krist nesumnjivo je ljudima svog vremena bio poznat po svojim “silnim djelima” (Djela apostolska 2:22). No neki su ga smatrali “najnižim od ljudi” (Danijel 4:17). On ne samo da se nije isticao već je uvijek iznova poučavao druge koliko je poniznost važna (Luka 9:48; Ivan 13:2-16). No zbog svoje poniznosti nije postao slabić. Neustrašivo je branio ime svog Oca i služio mu (Filipljanima 2:6-8). Isus je u Bibliji opisan kao hrabar lav (Otkrivenje 5:5). Njegov primjer pokazuje da je poniznost u uskoj vezi s moralnom snagom i čvrstim karakterom.

Dok razvijamo istinsku poniznost, uvidjet ćemo da je potrebno uložiti mnogo truda da bi ta osobina doista postala dio nas. Ona podrazumijeva da se uvijek podlažemo Božjoj volji, a ne da idemo linijom manjeg otpora ili da se prepuštamo tjelesnim naginjanjima. Moralna snaga prijeko je potrebna za razvijanje poniznosti jer, da bismo služili Jehovi i nesebično se brinuli za druge, trebamo vlastite interese staviti u drugi plan.

Ponizna osoba nije ponosna ni egoistična. Da bismo razvili poniznost, trebamo imati realno gledište o sebi — svojim jakim i slabim stranama, svojim uspjesima i neuspjesima. Pavao nam je u vezi s tim dao dobar savjet. On je napisao: “Kažem svakome među vama da ne misli o sebi više nego što treba misliti, nego da misli o sebi razumno” (Rimljanima 12:3). Za sve koji postupaju u skladu s tim savjetom može se reći da su ponizni.

Poniznost pokazujemo i tako što interese drugih stavljamo ispred vlastitih. Pavao je pod nadahnućem savjetovao kršćane: “Ništa ne činite iz častoljublja niti iz taštine, nego u poniznosti smatrajte druge većima od sebe” (Filipljanima 2:3). Te su riječi u skladu sa sljedećom zapovijedi koju je Isus dao svojim sljedbenicima: “Najveći među vama neka vam bude sluga! Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen” (Matej 23:11, 12).

Da, Bog cijeni ponizne! Učenik Jakov naglasio je to kad je napisao: “Ponizite se pred Jehovom, i on će vas uzvisiti!” (Jakov 4:10). Tko ne bi želio da ga Bog uzvisi?

Pomanjkanje poniznosti prouzročilo je velike probleme i sukobe kako među velikim grupama ljudi tako i među pojedincima. S druge strane, poniznost donosi pozitivne rezultate. Omogućava nam da imamo Božje priznanje (Mihej 6:8). Donosi nam i duševni mir jer su ponizne osobe sretnije i zadovoljnije od oholih (Psalam 101:5). Ako smo ponizni, imat ćemo bolje odnose s članovima obitelji, prijateljima, radnim kolegama i drugima. Ponizne osobe  nisu neugodne niti zahtjevne — izbjegavaju situacije koje mogu dovesti do sukoba s drugima, prouzročiti zahlađenje odnosa te izazvati nečiju ljutnju ili ogorčenje (Jakov 3:14-16).

Da, poniznost igra značajnu ulogu u razvijanju dobrih odnosa s drugima. Ona nam može pomoći da se nosimo s problemima s kojima se suočavamo u ovom sebičnom svijetu prožetom natjecateljskim duhom. Apostol Pavao uz Božju je pomoć pobijedio oholost i ponos koji su prije bili dio njegove osobnosti. Slično tome, i mi trebamo obuzdati svaku sklonost prema bahatosti ili razmišljanju da smo bolji od drugih. “Ponos ide pred slomom i oholost pred padom”, upozorava Biblija (Mudre izreke 16:18). Oponašajući Pavlov primjer i postupajući u skladu sa savjetom koji nam je dao, uvidjet ćemo da je doista mudro ‘obući se u poniznost’ (Kološanima 3:12).