RODILA sam se 9. lipnja 1966. u južnom dijelu Francuske. Bila sam najmlađe od sedmero djece — dvojice dječaka i pet djevojčica. Imali smo brižne roditelje koji su nam pokazivali ljubav. Međutim, postojalo je nešto što mi je zagorčavalo život. Poput moje bake, majke i jedne sestre, imala sam nasljednu bolest koja s vremenom dovodi do potpune sljepoće.

U tinejdžerskoj dobi suočavala sam se s rasizmom, predrasudama i licemjerjem, a to je u meni izazvalo buntovnost prema društvu. U tom teškom razdoblju preselili smo se u departman Hérault. Tamo se dogodilo nešto predivno.

Jedne nedjelje ujutro dvije Jehovine svjedokinje pokucale su na naša vrata. Majka ih  je poznavala te ih je pozvala unutra. Jedna od njih pitala je majku da li se sjeća svog obećanja da će jednog dana pristati na proučavanje Biblije. Majka se sjetila te je upitala: “Kada počinjemo?” Dogovorile su se da će se sastajati svake nedjelje ujutro i tako je majka počela upoznavati ‘istinu dobre vijesti’ (Galaćanima 2:14).

Majka se jako trudila da razumije i upamti sve što je saznavala. Budući da je bila slijepa, sve je morala pamtiti. Jehovini svjedoci imali su puno strpljenja s njom. A ja sam se, kad god bi oni došli, sakrivala u svoju sobu te bih izašla tek nakon što bi otišli. Međutim, jednog poslijepodneva srela me Jehovina svjedokinja koja se zvala Eugénie te je razgovarala sa mnom. Govorila mi je da će Božje Kraljevstvo prouzročiti kraj svakom licemjerju, mržnji i predrasudama. “Samo Bog ima rješenje za takve probleme”, rekla je ona. Pitala me želim li više saznati o tome. Sutradan sam počela proučavati Bibliju.

Sve o čemu sam učila za mene je bilo novo. Shvatila sam da Bog privremeno dopušta zlo na Zemlji i da za to ima dobre razloge (1. Mojsijeva 3:15; Ivan 3:16; Rimljanima 9:17). Naučila sam i da nas Jehova nije ostavio bez nade. On nam je dao prekrasno obećanje o vječnom životu na rajskoj Zemlji (Psalam 37:29; 96:11, 12; Izaija 35:1, 2; 45:18). U tom Raju moj će vid, koji sam postupno gubila, biti kao nov (Izaija 35:5).

U znak predanja Jehovi krstila sam se 12. prosinca 1985. Tako sam se pridružila svojoj sestri Marie-Claire, koja je već prije učinila taj korak. Ubrzo zatim krstio se moj brat Jean-Pierre, kao i moja draga majka.

U našoj skupštini bilo je nekoliko općih pionira, odnosno osoba koje mnogo vremena posvećuju propovijedanju. Očarala me njihova radost i oduševljenje službom propovijedanja. Čak je i Marie-Claire, iako je imala problema s očima te je na jednoj nozi imala ortopedsko pomagalo, stupila u punovremenu službu. Ona mi i dan-danas pruža duhovno ohrabrenje. Budući da sam i u skupštini i u obitelji bila okružena pionirima, u meni se razvila jaka želja da i sama budem u punovremenoj službi. Stoga sam u studenom 1990. u Béziersu počela služiti kao pionir (Psalam 94:17-19).

U službi propovijedanja pomagali su mi drugi pioniri koji su bili vrlo obzirni prema meni. Unatoč tome, s vremena na vrijeme obuzela bi me malodušnost zbog mojih ograničenja i zato što sam željela više toga učiniti. No Jehova me jačao u razdobljima obeshrabrenja. U Indeksu publikacija tražila sam životne priče pionira koji su poput mene imali oštećen vid. Začudilo me koliko ih je mnogo bilo! Ti praktični i ohrabrujući izvještaji naučili su me da cijenim ono što mogu učiniti i da prihvatim svoja ograničenja.

Da bih se mogla brinuti za sebe, čistila sam trgovačke centre zajedno s još nekim Jehovinim svjedocima. Jednog dana primijetila sam da neki ponovno čiste mjesta koja sam ja upravo bila očistila. Očito mi je promaklo mnogo prljavštine. Otišla sam do Valérie, pionirke koja je vodila naš tim za čišćenje, i zamolila je da bude iskrena sa mnom i kaže mi da li drugima u timu stvaram poteškoće. Ona je ljubazno dopustila da ja donesem odluku kada osjetim da više ne mogu obavljati taj posao. U ožujku 1994. prestala sam s čišćenjem.

Tada sam se opet počela osjećati beskorisno. Usrdno sam se molila Jehovi i znam da je on čuo moje molitve. I ovog puta puno mi je pomoglo proučavanje Biblije i naše literature. Usprkos tome što sam  sve slabije vidjela, moja želja da služim Jehovi bila je sve jača. Što sam još mogla učiniti?

Prijavila sam se na tečaj u Rehabilitacijskom centru za slijepe i osobe s oštećenjem vida u Nîmesu te sam nakon nekog vremena primljena na tri mjeseca. To mi je puno pomoglo. Tamo sam razumjela opseg svog hendikepa i naučila živjeti s njim. Druženje s ljudima koji su se borili s najrazličitijim tjelesnim manama i bolestima pomoglo mi je da shvatim koliko je dragocjena moja kršćanska nada. Ja sam imala cilj i mogla sam raditi nešto doista korisno. Također sam naučila francusko Brailleovo pismo.

Kada sam se vratila kući, moja je obitelj primijetila da mi je obuka puno pomogla. Doduše, nešto što stvarno nisam voljela bio je bijeli štap kojim sam se morala služiti. Bilo mi je jako teško naviknuti se na tu “motku”. Razmišljala sam o tome da bih radije imala neko drugačije pomagalo — možda psa vodiča.

Pri jednoj udruzi ispunila sam zahtjev za psom, ali su mi rekli da je puno ljudi na listi čekanja. Osim toga, udruga je najprije trebala ispitati moju situaciju jer se psa vodiča ne daje bilo kome. Jednog dana gospođa koja radi za jedno udruženje slijepih rekla mi je da će mjesni teniski klub donirati psa vodiča slijepoj ili djelomično slijepoj osobi koja živi u našem mjestu. Rekla je da se sjetila mene. Hoću li prihvatiti? Shvatila sam da Jehova to vodi i prihvatila sam njenu ljubaznu ponudu. Ipak, na psa sam još morala pričekati.

Dok sam čekala da dobijem psa, sve sam više razmišljala o nečemu sasvim drugom.  Kao što sam ranije spomenula, od djetinjstva sam bila očarana Afrikom. Usprkos tome što mi se vid pogoršavao, moje zanimanje za nju postalo je jače nego ikad, posebno kada sam saznala da se u Africi puno ljudi zanima za Bibliju i želi služiti Jehovi. Prije sam već bila natuknula Valérie da bih voljela posjetiti Afriku. Pitala sam je bi li htjela ići sa mnom. Ona je pristala, pa smo poslale pismo nekim podružnicama Jehovinih svjedoka u afričkim zemljama u kojima se govori francuski.

Kad je došlo pismo iz Toga, ustreptala sam od uzbuđenja te sam rekla Valérie da mi ga pročita. Pismo je bilo ohrabrujuće, a kad ga je pročitala, Valérie je rekla: “Pa, zašto ne?” Nakon korespondencije s braćom iz podružnice, povezali su me sa Sandrom, pionirkom koja je živjela u glavnom gradu Loméu. Datum polaska bio je 1. prosinca 1998.

Afrika je za nas bila velika promjena, ali i veliki užitak. Nakon slijetanja u Loméu i izlaska iz aviona, potpuno nas je preplavio usijani afrički zrak. Dočekala nas je Sandra. Iako se nikada prije nismo vidjele, osjećale smo se kao stare prijateljice. Kratko prije našeg dolaska Sandra i njena suradnica Christine imenovane su za specijalne pionire u Tabligbu, gradiću u unutrašnjosti zemlje. Tako smo dobile mogućnost da im se pridružimo na njihovom novom području. Ostale smo oko dva mjeseca, a kada smo otišle, znala sam da ću se vratiti.

Kad sam stigla u Francusku, odmah sam se počela pripremati za drugo putovanje u Togo. Budući da sam imala podršku obitelji, mogla sam organizirati da ostanem tamo šest mjeseci. U rujnu 1999. ponovno sam bila u avionu za Togo. Međutim, ovaj put sam bila sama. Zamislite kako se moja obitelj osjećala kada me vidjela kako usprkos svom hendikepu odlazim na put sama! Ali nije bilo razloga za brigu. Uvjerila sam roditelje da će me moji prijatelji, koji su mi već postali poput obitelji, čekati u Loméu.

Kakvo je zadovoljstvo bilo vratiti se na područje gdje se tako mnogo ljudi zanima za Bibliju! Nije ništa neobično vidjeti ljude da na ulici čitaju Bibliju. U Tabligbu ljudi vas pozivaju k sebi jednostavno da bi s vama razgovarali o Bibliji. Posebno zadovoljstvo bilo mi je i što sam s dvjema specijalnim pionirkama dijelila skromni smještaj. Upoznala sam drugu kulturu, drugačiji način razmišljanja i življenja. No prvenstveno sam uočila da je našoj afričkoj braći i sestrama Božje Kraljevstvo na prvom mjestu u životu. Naprimjer, to što do svoje dvorane moraju propješačiti mnogo kilometara ne sprečava ih da idu na sastanke. Također sam puno naučila promatrajući njihovu srdačnost i gostoljubivost.

Kada sam se jednog dana vraćala iz službe propovijedanja, povjerila sam se Sandri da me je strah vratiti se u Francusku. Vid mi se  još više pogoršao. Mislila sam na prepune i bučne ulice Béziersa, na stubišta u zgradama i na toliko toga što otežava život nekome tko slabo vidi. Za razliku od toga, ulice u Tabligbu, premda neasfaltirane i nepopločane, bile su tihe, nije bilo gomila ljudi i velikog prometa. Kako ću se snalaziti u Francuskoj sada kada sam se navikla na Tabligbo?

Dva dana kasnije nazvala me majka i rekla da me čekaju ljudi iz škole za pse vodiče. Mlada ženka labradora retrivera po imenu Océane bila je spremna da postane moje “oči”. Moje su potrebe ponovno bile zbrinute i više nisam bila toliko zabrinuta. Nakon radosnih šest mjeseci propovijedanja u Tabligbu, vraćala sam se u Francusku na susret s Océane.

Nakon nekoliko mjeseci obuke Océane mi je povjerena na brigu. U početku nam nije bilo lako. Morale smo naučiti razumjeti jedna drugu. Međutim, s vremenom sam uvidjela koliko mi je Océane potrebna. Zapravo, ona je sada dio mene. Kako su ljudi u Béziersu reagirali kada bi vidjeli da dolazim na njihova vrata sa psom? Naišla sam na duboko poštovanje i ljubaznost. Océane je postala prava junakinja u susjedstvu. Budući da je mnogim ljudima neugodno u prisutnosti hendikepirane osobe, to što sam imala psa pomoglo mi je da otvoreno i normalno govorim o svom hendikepu. Ljudi bi se opustili i slušali me. Stvarno nisam mogla imati boljeg pomagača za započinjanje razgovora!

Naravno, nisam zaboravila Afriku, već sam se počela pripremati za treće putovanje. Ovog puta sa mnom je išla Océane. Također mi se pridružio mladi bračni par, Anthony i Aurore, te moja prijateljica Caroline — svi pioniri kao i ja. U Lomé smo stigli 10. rujna 2000.

U početku su se mnogi bojali Océane. Malo je ljudi u Loméu ikada vidjelo tako velikog psa jer su psi u Togu uglavnom mali. Kada su vidjeli njenu ormu, neki su mislili da je opasna i da je treba držati u zatvorenom prostoru. S druge strane, Océane se držala zaštitnički, spremna da me zaštiti od svega što bi doživjela kao prijetnju. No, uskoro se u tom novom okruženju osjećala kao kod kuće. Kada na sebi ima ormu, zna da je na zadatku — disciplinirana je, odgovorna, uvijek stoji uz mene. A kada je pustim, zaigrana je, često i nestašna. Nas se dvije odlično zabavljamo.

Sandra i Christine pozvale su sve nas da ostanemo s njima u Tabligbu. Kako bismo tamošnjoj braći i sestrama pomogli da se naviknu na Océane, pozvali smo ih da nas posjete i zatim objasnili koja je uloga psa vodiča, zašto mi je potreban i kako se oni trebaju ponašati u njegovom prisustvu. Starješine su se složili da bi Océane trebala ići sa mnom u dvoranu. Budući da je za Togo to bilo vrlo neobično, skupštini je putem obavijesti objašnjeno o čemu se radi. Što se tiče službe propovijedanja, Océane je išla sa mnom jedino na ponovne posjete i kod osoba s kojima se proučavalo Bibliju, jer je u takvim situacijama ljudima bilo lakše objasniti zašto i ona ide sa mnom.

Zaista uživam u propovijedanju na ovom području. Uvijek me dirnu pažljivost i ljubaznost obzirnih ljudi, kao naprimjer kada požure da mi dohvate stolicu. U listopadu 2001. sa mnom je na četvrto putovanje u Togo pošla i moja majka. Nakon tri tjedna vratila se u Francusku smirena i sretna.

Jako sam zahvalna Jehovi što sam mogla služiti u Togu. Sigurna sam da će Jehova i dalje ispunjavati ‘želje moga srca’ dok mu nastavljam služiti svime što imam. *