GODINE 1928. jedan je sirijski zemljoradnik zapeo plugom o kamen koji je pokrivao grob u kojem su se nalazili vrlo stari predmeti od keramike. Nije mogao ni zamisliti koliko je važno to što je otkrio. Čuvši za ovo neočekivano otkriće francuski arheološki tim, predvođen Claudeom Schaefferom, sljedeće je godine otišao na to mjesto.

Ubrzo su otkrili zapis koji im je pomogao da identificiraju ruševine koje su izranjale pod njihovim lopaticama. Bio je to  Ugarit, “jedan od najvažnijih drevnih gradova Bliskog istoka”. Pisac Barry Hoberman čak je rekao: “Niti jedno drugo arheološko otkriće, čak ni otkriće Svitaka s Mrtvog mora, nije tako produbilo naše razumijevanje Biblije” (The Atlantic Monthly).

Ugarit je smješten na sredozemnoj obali današnje sjeverne Sirije, na brežuljku koji se zove Ras Šamra. U drugom tisućljeću pr. n. e. bio je napredan kozmopolitski grad. Njegovo se kraljevstvo prostiralo 60 kilometara u dužinu — od gore Kasije na sjeveru do Tell Sukasa na jugu — i 30 do 50 kilometara u širinu — od Sredozemnog mora na zapadu do doline rijeke Orontes na istoku.

Umjerena klima Ugarita pogodovala je uzgoju stoke. U regiji su se uzgajale žitarice, proizvodilo se maslinovo ulje, vino i drvena građa — proizvodi kojima su Mezopotamija i Egipat oskudijevali. Osim toga, budući da se grad nalazio na raskrižju glavnih trgovačkih puteva, postao je jedna od prvih velikih međunarodnih luka. U Ugaritu su trgovci iz Anatolije, Babilona, s Egejskih otoka, iz Egipta i drugih dijelova Bliskog istoka trgovali metalima, poljoprivrednim proizvodima i mnoštvom domaćih proizvoda.

Unatoč svom bogatstvu, Ugarit je uvijek bio vazalno kraljevstvo. Grad je bio najsjevernija točka egipatskog kraljevstva dok u 14. stoljeću pr. n. e. nije bio pripojen hetitskom kraljevstvu. * Ugarit je svojim gospodarima morao plaćati danak i davati im vojnike. Kada su “Narodi s mora” * počeli pustošiti Anatoliju (središnja Turska) i sjevernu Siriju, Hetiti su od Ugarita zatražili vojsku i brodovlje. Zbog toga je sam Ugarit ostao nezaštićen te je oko 1200. pr. n. e. potpuno uništen.

Nakon razorenja Ugarita na njegovom je mjestu ostala velika uzvisina koja je visoka skoro 20 metara, a zauzima više od 25 hektara zemljišta. No otkopana je tek šestina tog područja. Arheolozi su među ruševinama otkrili ostatke jedne goleme palače s gotovo stotinu soba i nekoliko dvorišta koja je zauzimala oko 10 000 kvadratnih metara. Kompleks je imao vodovod, toalete i kanalizaciju. Namještaj su ukrašavale intarzije od zlata, lazurnog kamena i slonovače. Pronađene su i ploče od bjelokosti s puno izrezbarenih detalja. Ljepoti palače pridonijeli su i vrt ograđen zidom te bazen koji se nalazio ispod razine zemlje.

Gradom i okolnom ravnicom dominirali su hramovi Baala i Dagana. * Te hramske kule,  visoke možda i 20 metara, sastojale su se od omanjeg predvorja iz kojeg se dolazilo u središnju prostoriju gdje se čuvao kip boga. Stepeništem se moglo doći do terase gdje je kralj predvodio različite obrede. Po noći ili tijekom oluje na vrhovima hramova vjerojatno su se palile signalne vatre kojima se brodove usmjeravalo da bi mogli sigurno uploviti u luku. Sedamnaest kamenih sidara pronađenih u svetištu boga oluje Baal-Hadada nesumnjivo su zavjetni dar moreplovaca koji su svoj siguran povratak pripisali tom bogu.

Među ruševinama Ugarita otkrivene su tisuće glinenih pločica. Pronađeni tekstovi vezani uz ekonomiju, pravo te diplomatske i upravne poslove zapisani su na osam jezika i pet različitih pisama. Schaefferov tim pronašao je zapise na dotad nepoznatom jeziku — nazvanom ugaritski — koji koristi 30 klinopisnih znakova, što ga čini jednim od najstarijih otkrivenih pisama.

Osim što govore o svakodnevnim stvarima, ugaritski dokumenti sadrže i književne tekstove koji su omogućili novi uvid u vjerovanja i religiozne običaje tog vremena. Čini se da je ugaritska religija bila jako slična religiji njihovih kanaanskih susjeda. Prema riječima Rolanda de Vauxa, ovi su tekstovi “vjerna slika civilizacije koja je postojala u Kanaanu neposredno prije izraelskog osvajanja”.

U tekstovima iz Ras Šamre spominje se više od 200 bogova i božica. Vrhovni bog bio je El. Njega se nazivalo ocem bogova i ljudi. Baal-Hadad bio je bog oluje — “jahač na oblacima” i “gospodar zemlje”. Ela se opisivalo kao mudrog starca bijele brade koji je nezainteresiran za ljude. Nasuprot njemu, Baal je snažan i ambiciozan bog koji želi vladati nad bogovima i ljudima.

Ovi su se tekstovi vjerojatno čitali na vjerskim svetkovinama, primjerice na novu godinu ili u vrijeme žetve. Međutim njihovo je točno značenje nepoznato. U jednoj pjesmi koja govori o borbi za vlast, Baal pobjeđuje Jama — boga mora i Elovog najdražeg sina. Ova pobjeda možda je ugaritske moreplovce navela da se pouzdaju u Baalovu zaštitu na moru. Nakon što ga je u borbi svladao Mot, Baal je sišao u podzemlje. Zbog toga je nastupila suša te su ljudi morali obustaviti svoje aktivnosti. Baalova žena i sestra Anat — božica ljubavi i rata — ubila je Mota i vratila Baala u život. Baal je zatim poubijao sinove Elove žene Atirat (Ašere) i ponovo osvojio prijestolje. No Mot se nakon sedam godina vratio.

Neki ovu pjesmu smatraju simbolom izmjene godišnjih doba tijekom kojih  se životodajna kiša povlači pred ljetnom vrućinom, a potom ujesen vraća. Drugi misle da taj sedmogodišnji period predočava strah od gladi i suše. U svakom slučaju, Baalovu se nadmoćnost smatralo neophodnom za uspješno ostvarenje čovjekovih težnji. Učenjak Peter Craigie zapaža: “Cilj obožavanja Baala bio je osigurati njegovu premoć; njegovi su štovatelji vjerovali da će stoka i usjevi, koji su nužni za čovjekovo preživljavanje, opstati samo dok on ostaje najviši.”

U pronađenim tekstovima jasno je vidljiva izopačenost ugaritske religije. The Illustrated Bible Dictionary komentira: “Tekstovi otkrivaju sramne posljedice obožavanja tih bogova; njihovo isticanje rata, svete prostitucije, erotike i društvenu degradaciju koja je posljedica svega toga.” De Vaux zapaža: “Dok čovjek čita ove pjesme, počinje shvaćati zašto su pravi vjernici jahvizma i veliki proroci osjećali takvu odbojnost prema ovakvoj religiji.” Zakon koji je Bog dao drevnom izraelskom narodu predstavljao je zaštitu od takve krive religije.

Vračanje, astrologija i magija bili su vrlo rašireni u Ugaritu. Simboliku i znamenje nisu tražili samo u nebeskim tijelima nego i u deformiranim fetusima i utrobi ubijenih životinja. “Ljudi su vjerovali da se bog kojem je prinesena ritualno žrtvovana životinja poistovjetio s njom i da se njegov duh pomiješao s duhom životinje”, objašnjava povjesničarka Jacqueline Gachet. “Stoga se čitanjem znamenja s organa životinje moglo doznati volju bogova koji su davali pozitivan ili negativan odgovor na pitanje o budućim događajima ili o tome što treba poduzeti u određenoj situaciji” (Le pays d’Ougarit autour de 1200 av.J.C.). Nasuprot tome, Izraelci su morali izbjegavati takve postupke (5. Mojsijeva 18:9-14).

Primjerice, Mojsijev zakon izričito je zabranio spolno općenje sa životinjama (3. Mojsijeva 18:23). No kako se na njega gledalo u Ugaritu? Prema otkrivenim tekstovima, Baal je općio s junicom. “Ako se za Baala i može tvrditi da je kod tog čina poprimio obličje bika”, komentira arheolog Cyrus Gordon, “to se ne može reći i za svećenike, koji su oponašali njegove mitske postupke.”

Nadalje, Izraelcima je bilo zapovjeđeno: “Za mrtvacem ne režite tijela svojega” (3. Mojsijeva 19:28). S druge strane, kad je čuo za Baalovu smrt, El je “nožem zarezivao svoju kožu, ranjavao se britvom; zarezivao si je lice i bradu”. Ritualno ranjavanje očito je bilo uobičajeno među štovateljima Baala (1. Kraljevima 18:28).

Izgleda da jedna ugaritska pjesma prikazuje kuhanje jareta u mlijeku kao dio obreda plodnosti, koji su bili uobičajeni u kanaanskoj religiji. Međutim,  u Mojsijevom je zakonu Izraelcima bilo naređeno: “Nemoj kuhati jagnjeta u mlijeku majke njegove” (2. Mojsijeva 23:19).

Ugaritski su tekstovi prvobitno prevedeni prvenstveno uz pomoć biblijskog hebrejskog. Peter Craigie napominje: “U hebrejskim tekstovima postoji mnogo riječi čija su značenja nejasna, a ponekad i nepoznata; prije 20. stoljeća prevoditelji su na razne načine nagađali njihovo moguće značenje. Međutim, kada se iste riječi pojave u ugaritskom tekstu, bolje ih se može razumjeti.”

Naprimjer, u hebrejskom tekstu Izaije 3:18 koristi se riječ za poveze za glavu koju Daničić prevodi s “vezovi”. Jedan sličan ugaritski korijen odnosi se na Sunce i na božicu Sunca. Stoga su se žene iz Jeruzalema koje se spominju u Izaijinom proročanstvu vjerojatno ukrašavale malim privjescima s likom Sunca kao i ‘mjesečićima’ u čast kanaanskih bogova.

U masoretskom tekstu Priča Salamunovih 26:23 “srdačne usne i zlo srce” uspoređuje se sa zemljanom posudom koja je obložena “srebrnom pjenom”. Značenje ugaritskog korijena riječi omogućava da se ova usporedba prevede ovako: “kao glazura na krhotinama lončarije”. Prijevod Novi svijet odgovarajuće prevodi ovu izreku: “Kao srebrna glazura na komadu od suđa zemljanog, takve su srdačne usne uz zlo srce.”

Na temelju analize tekstova iz Ras Šamre neki učenjaci tvrde da su određeni odlomci iz Biblije zapravo prerađena ugaritska poezija. André Caquot, član Institute de France, kaže da je “srž kanaanske kulture ugrađena u temelj izraelske religije”.

Mitchell Dahood, s Papinskog biblijskog instituta u Rimu, za 29. Psalam kaže: “Ovaj je Psalam jahvistička prerada jednog starijeg kanaanskog hvalospjeva bogu oluje Baalu (...). Sada se praktički svakoj riječi u ovom psalmu može pronaći podloga u starijim kanaanskim tekstovima.” Je li takav zaključak opravdan? Ni u kom slučaju!

Umjereniji učenjaci uviđaju da su sličnosti ipak preuveličane. Drugi su protiv tendencije da se svemu pripisuje ugaritsko porijeklo. “Niti jedan ugaritski tekst ne odgovara u potpunosti 29. Psalmu”, navodi teolog Garry Brantley. “Tvrdnja da je 29. Psalam (ili bilo koji drugi biblijski tekst) prerada poganskog mita ne temelji se na dokazima.”

Jesu li sličnosti u govornim figurama, pjesničkim paralelizmima i stilu dokaz prerade? Zapravo, takve sličnosti treba očekivati. The Encyclopedia of Religion zapaža: “Razlog ove sličnosti u formi i sadržaju kulturološke je prirode. Naime, usprkos značajnoj geografskoj i vremenskoj udaljenosti između Ugarita i Izraela, oni su kao dio većeg kulturnog okruženja imali zajednički poetski i vjerski rječnik.” Garry Brantley stoga zaključuje: “Neprimjereno je pripisivati biblijskom tekstu poganska vjerovanja samo zbog lingvističkih sličnosti.”

Naposljetku treba zapaziti da su sličnosti između tekstova iz Ras Šamre i Biblije, ako uopće postoje, izričito literarne, a ne duhovne prirode. “Visoki etički i moralni dosezi koje sadrži Biblija ne mogu se naći u Ugaritu”, zamjećuje arheolog Cyrus Gordon. Da, postoji mnogo više razlika nego sličnosti.

Izučavanje ugaritske kulture vjerojatno će i u budućnosti pomagati onima koji proučavaju Bibliju da razumiju kulturnu, povijesnu i religioznu sredinu u kojoj su se nalazili biblijski pisci i hebrejski narod općenito. Daljnje ispitivanje tekstova iz Ras Šamre može isto tako produbiti naše razumijevanje starohebrejskog jezika. No što je najvažnije, arheološki pronalasci u Ugaritu snažno ističu kontrast između izopačenog štovanja Baala i čistog obožavanja Jehove.