Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Euzebije — “otac crkvene povijesti”?

Euzebije — “otac crkvene povijesti”?

GODINE 325. n. e. rimski car Konstantin sazvao je koncil svih biskupa u Niceji kako bi se riješilo sporno pitanje odnosa Boga i njegovog Sina. Među prisutnima bio je i Euzebije Cezarejski, kojeg se smatralo najučenijim čovjekom onog vremena. Euzebije je marljivo proučavao Sveto pismo i zagovarao je kršćanski monoteizam.

Ovim Nicejskim koncilom “predsjedao je sam Konstantin tako što je aktivno vodio rasprave te je osobno predložio (...) temeljni koncept nauke o odnosu Krista i Boga, naime da je Sin ‘jedne naravi s Ocem’, a ovo je vjerovanje usvojeno na koncilu (...). Zbog straha od cara svi su biskupi, osim dvojice, potpisali ovo vjerovanje, a mnogi su to učinili protiv svog uvjerenja”, navodi Encyclopædia Britannica. Je li i Euzebije odbio potpisati? Koju pouku možemo izvući iz njegovog stava? Saznajmo najprije nešto o Euzebiju — o njegovom porijeklu, naobrazbi i postignućima.

Značajna djela koja je napisao

Euzebije je vjerojatno rođen u Palestini oko 260. n. e. Kao mladić družio se s Pamfilijem, svećenikom crkve u Cezareji. Upisao se u Pamfilijevu teološku školu i bio je marljiv učenik. Pročitao je mnogo knjiga iz Pamfilijeve velike biblioteke. Euzebije se posvetio istraživanju, posebice proučavanju Biblije. Bio je vrlo blizak prijatelj s Pamfilijem, zbog čega je kasnije sam sebe nazivao “Euzebije Pamfilijev”.

U vezi s onim što je naumio učiniti napisao je: “Odlučio sam da u jednom spisu izvijestim o nasljednicima svetih apostola, o vremenima koja su protekla od našeg Spasitelja do danas, o brojnim velikim događajima u crkvenoj povijesti, o svim odličnim crkvenim vođama i poglavarima u najuglednijim općinama, o svima onima koji su bez prekida usmeno i pismeno služili Božjoj riječi.”

Euzebije je poznat po svojoj čuvenoj Crkvenoj povijesti. Ovo djelo od deset knjiga objavljeno je 324. n. e., a smatra ga se najvažnijim zapisom drevne crkvene povijesti. Euzebije je zahvaljujući ovom djelu postao poznat kao otac crkvene povijesti.

Pored Crkvene povijesti, Euzebije je napisao i Kroniku u dva dijela. Prvi dio sadrži kratki pregled povijesti drevnih naroda. Ova je knjiga u četvrtom stoljeću bila glavni izvor podataka svjetovne kronologije. Drugi je dio sadržavao datume povijesnih događaja. Euzebije je u paralelnim stupcima prikazao slijed kraljeva raznih naroda.

Euzebije je napisao još dva povijesna djela — O palestinskim mučenicima i Život Konstantinov. U prvom djelu pisao je o mučenicima u periodu od 303. do 310. godine n. e. Euzebije je vjerojatno bio očevidac tih događaja. Ovo drugo djelo koje se sastoji od četiri knjige napisano je nakon smrti cara Konstantina 337. n. e., a sadržavalo je važne povijesne detalje. No ipak se ne može reći da se radi o pravom povijesnom djelu, jer je prvenstveno napisano kao pohvala caru.

Među Euzebijevim apologetskim djelima bio je i polemički spis protiv Hierakla — rimskog upravitelja koji je bio Euzebijev suvremenik. Hieraklo je pisao protiv kršćana, a Euzebije mu je odgovorio kako bi ih branio. Pored toga, dokazivao je da je Bog autor Svetog pisma i u tu je svrhu napisao čak 35 knjiga, koje se smatra najvažnijim i najopsežnijim djelom ove vrste. U prvih 15 knjiga nastojao je opravdati to što kršćani prihvaćaju svete spise Hebreja. U narednih 20 knjiga obrazložio je zašto je ispravno da kršćani napuste židovske propise, a prihvate nova načela i običaje. Euzebije je u ovih 35 knjiga iscrpno branio kršćanska učenja, kako ih je shvaćao.

Euzebije je živio otprilike 80 godina (od oko 260. n. e. do oko 340. n. e.) i bio je jedan od najplodnijih antičkih pisaca. U svojim je djelima obuhvatio događaje koji su se odigrali u prvih tristo godina naše ere sve do vremena cara Konstantina. Osim što se bavio pisanjem, u kasnijem periodu života postao je i cezarejski biskup. Premda je prvenstveno poznat kao povjesničar, Euzebije je također bio i apologet, topograf, propovjednik, kritičar i egzeget.

Dva razloga iz kojih je pisao

Zašto se Euzebije upustio u tako ogromne, dotad neviđene pothvate? Zato što je bio uvjeren da živi u vremenu promjena, kada će nastupiti novo doba. Smatrao je da prijašnje generacije pamte značajne događaje koje treba zapisati za buduće naraštaje.

Euzebije je pisao iz još jednog razloga — bio je apologet. Vjerovao je da je Bog utemeljio kršćanstvo. No neki su se suprotstavljali tom shvaćanju. Euzebije je napisao: “Odlučio sam navesti imena, broj tih ljudi te koliko su se često od pohlepe za novotarijama dali navesti na najgore zablude, da bi se predstavili kao oni koji otkrivaju mudrost, koja nije nikakva mudrost, da bi se kao bijesni vuci bez milosrđa oborili na Kristovo stado.”

Je li se Euzebije smatrao kršćaninom? Očito da je, budući da je Krista nazvao “naš Spasitelj”. Napisao je: “Odlučio sam pisati o sudbini koja je zadesila židovski narod neposredno nakon zločina na našem Spasitelju, nadalje o vremenima brojnih teških napada kojima je božanska riječ bila izložena kod pogana, zatim o junacima koji su se borili za božansku riječ prolijevajući krv i podnoseći muke, na kraju o vjerskim svjedočanstvima u našim danima i o milosrđu našeg Otkupitelja, milostivom i punom ljubavi.”

Euzebijevo opsežno istraživanje

Euzebije je pročitao mnoštvo knjiga te je citirao mnoge od njih. On je jedini pisao o mnogim istaknutim osobama koje su živjele u prvih tristo godina naše ere. Samo njegova djela otkrivaju korisne informacije o nekim važnim zbivanjima. Spisi koje je koristio kao izvore više ne postoje.

Euzebije je marljivo i temeljito istraživao kako bi prikupio informacije. Pažljivo je ispitivao jesu li informacije kojima raspolaže vjerodostojne ili nisu. No u njegovim djelima ipak ima pogrešaka. Neke je stvari pogrešno tumačio, a ponekad je krivo shvaćao ljude i njihove postupke. U kronologiji je katkad bio netočan. Osim toga, Euzebije nije imao previše dara za pisanje. No njegova se mnoga djela unatoč tim očitim nedostacima ipak smatra veoma dragocjenima.

Je li zastupao istinu?

Euzebija je mučilo problematično pitanje odnosa Oca i Sina. Je li Otac postojao prije Sina, kako je Euzebije vjerovao? Ili i Otac i Sin postoje jednako dugo? “Ako postoje jednako dugo, kako Otac može biti Otac, a Sin Sin?” pitao se Euzebije. Svoje je vjerovanje čak dokazivao biblijskim recima citirajući Ivana 14:28, u kojem stoji da je ‘Otac veći od Isusa’, i Ivana 17:3, gdje je Isus rekao da ga je jedini pravi Bog “poslao”. Ukazujući na retke iz Kološanima 1:15 i Ivana 1:1 Euzebije je tvrdio da je Logos, odnosno Riječ, “slika nevidljivog Boga” — Božji Sin.

Stoga je iznenađujuće da je Euzebije u zaključku Nicejskog koncila podupro gledište koje je bilo suprotno njegovom. Složio se s carem premda je na temelju Svetog pisma bio uvjeren da Bog i Krist ne postoje jednako dugo.

Pouka za nas

Zašto je Euzebije na koncilu u Niceji protivno svom uvjerenju podupro nebiblijsko učenje? Da li iz političkih razloga? Zašto je prisustvovao tom koncilu? Premda su bili pozvani svi biskupi, došlo ih je samo oko 300. Je li se Euzebije možda bojao za svoj položaj? I zašto je car Konstantin imao visoko mišljenje o njemu? Euzebije je na koncilu sjedio zdesna caru.

Euzebije se očigledno nije držao zahtjeva koji je Isus postavio za svoje sljedbenike, a to je da ‘ne budu dio svijeta’ (Ivan 17:16; 18:36). “Preljubnice, ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo s Bogom?” pitao je učenik Jakov (Jakov 4:4). A Pavao je u vezi s time prikladno upozorio: “Ne ujarmljujte se nejednako s nevjernicima” (2. Korinćanima 6:14). Stoga, ostanimo odijeljeni od svijeta i nastavimo “obožavati [Oca] duhom i istinom” (Ivan 4:24).

[Slika na stranici 31]

Freska prikazuje Nicejski koncil

[Zahvala]

Scala/Art Resource, NY

[Zahvala na stranici 29]

Ljubaznošću Special Collections Librarya, University of Michigan