Borba za izdavanje Biblije na suvremenom grčkom jeziku
Možda ćeš se iznenaditi kad saznaš da se u Grčkoj, zemlji koju se ponekad naziva “kolijevkom slobode mišljenja”, dugo morala voditi žestoka borba da bi se Bibliju moglo prevesti na jezik običnih ljudi. Ali tko se to suprotstavljao izdavanju grčke Biblije na lako razumljivom jeziku? Zašto bi itko takvo što pokušavao spriječiti?
MOŽDA misliš da su oni koji govore grčki u prednosti, budući da je znatan dio Svetog pisma izvorno napisan na njihovom jeziku. Međutim, suvremeni grčki jako se razlikuje od grčkog jezika kakav se koristio u Septuaginti (prijevodu Hebrejskih pisama) i u Kršćanskim grčkim pismima. Zapravo, već šest stotina godina većini je ljudi koji govore grčkim jezikom biblijski grčki nerazumljiv poput nekog stranog jezika. Stare izraze nadomjestile su nove riječi, a gramatika i rečenične konstrukcije doživjele su promjene.
Zbirka grčkih rukopisa nastalih u razdoblju od 3. do 16. stoljeća svjedoči o nastojanjima da se Septuagintu prevede na neki od kasnijih oblika grčkog jezika. U trećem je stoljeću neocezarejski biskup Grgur (oko 213. – oko 270. n. e.) preveo knjigu Propovjednika iz Septuaginte na jednostavniji grčki. U 11. je stoljeću Tobija ben Eliezer, Židov koji je živio u Makedoniji, preveo dijelove Pentateuha iz Septuaginte na svakodnevni grčki jezik. A da bi se njime mogli služiti i makedonski Židovi koji su govorili samo grčki, a čitali hebrejsko pismo, napisao ga je hebrejskim slovima. Takav je kompletni Pentateuh bio izdan u Carigradu 1547. godine.
Tračak svjetla u tami
Nakon što su u 15. stoljeću one dijelove Bizantskog Carstva u kojima se govorilo grčkim jezikom osvojili Turci, većini je ljudi u tim zemljama bilo uskraćeno obrazovanje. Pravoslavna je crkva, premda je u Otomanskom Carstvu uživala velike povlastice, zanemarila svoja stada i dopustila da se ona pretvore u mase siromašnog i neukog seljaštva. Grčki pisac Thomas Spelios komentira to ovako: “Najvažniji cilj Pravoslavne crkve i njenog obrazovnog sustava bio je zaštititi svoje vjernike od utjecaja islama i rimokatoličke propagande. Zato se obrazovanju u Grčkoj nije poklanjalo osobitu pažnju.” U takvoj sumornoj atmosferi ljudi koji su voljeli Bibliju osjetili su potrebu da napaćenom narodu učine dostupnim olakšanje i utjehu iz biblijske knjige Psalama. Od 1543. do 1835. na govornom grčkom jeziku objavljeno je 18 prijevoda Psalama.
Prvi cjeloviti prijevod Kršćanskih grčkih pisama na grčkom priredio je 1630. Maximus Callipolites, grčki redovnik iz Callipolisa. Učinio je to po nalogu i pod pokroviteljstvom Ćirila Lukarisa, carigradskog patrijarha i navodnog reformatora Pravoslavne crkve. Međutim, unutar Crkve bilo je * I tako je Lukaris bio zadavljen kao izdajica. Usprkos tome, 1638. godine tiskano je oko 1 500 primjeraka Maximusovog prijevoda. Reagirajući na taj prijevod, pravoslavni je sinod u Jeruzalemu 34 godine nakon toga objavio da Bibliju “ne bi smio čitati svatko, nego samo oni koji su nakon potrebnog istraživanja sposobni proniknuti u duhovne dubine”. To je značilo da Bibliju smiju čitati samo obrazovani svećenici.
onih koji su se suprotstavljali Lukarisu i koji nisu odobravali nikakve reforme niti su se slagali s time da se Bibliju prevodi na govorni jezik.Godine 1703. je Serafim, grčki redovnik s otoka Lesvosa, u Londonu namjeravao izdati reviziju Maximusovog prijevoda. Kad su se izjalovila obećanja engleskog dvora o financijskoj pomoći, tiskao je revidirani prijevod o svome trošku. U oštro sročenom predgovoru Serafim je naglasio koliko je važno da “svaki pobožni kršćanin” čita Bibliju te je optužio crkvene velikodostojnike da “držeći ljude u neznanju žele prikriti svoje sramotno vladanje”. Kao što se moglo i očekivati, njegovi protivnici iz redova Pravoslavne crkve dali su ga u Rusiji uhapsiti i prognati u Sibir, gdje je i umro 1735.
Komentirajući veliku duhovnu glad koju su u to vrijeme osjećali ljudi koji su govorili grčkim jezikom, jedan je grčki svećenik rekao o jednom kasnijem revidiranom izdanju Maximusovog prijevoda sljedeće: “Grci, a i ostali, s ljubavlju i željnim iščekivanjem primili su ovo Sveto pismo i čitali ga. Njihova je bol jenjala, a vjera u Boga ojačala.” Međutim, njihovi su se vjerski vođe bojali da će narod, bude li bolje razumio Bibliju, shvatiti kako se vjerska učenja i postupci svećenstva kose s njom. Zato je 1823, te ponovo 1836, carigradski patrijarhat naredio da se spale svi primjerci takvih prijevoda Biblije.
Hrabri prevodilac
Kao reakcija na to žestoko protivljenje i na silnu želju ljudi da upoznaju Bibliju, pojavio se jedan izniman čovjek koji će odigrati važnu ulogu u prevođenju Biblije na suvremeni grčki jezik. Taj hrabar čovjek bio je Neofitos Vamvas, koji je slovio kao izvrstan lingvist i ugledan bibličar i koga se općenito smatralo jednim od “narodnih učitelja”.
Vamvas je bio uvjeren da je Pravoslavna crkva kriva za neukost naroda u duhovnom pogledu. Čvrsto je vjerovao u to da Bibliju treba prevesti na govorni, suvremeni jezik da bi se narod u duhovnom pogledu probudio. Godine 1831. počeo je u suradnji s drugim stručnjacima prevoditi Bibliju na književni grčki. Njegov cjeloviti prijevod objavljen je 1850. Budući da nije mogao računati na potporu Grčke pravoslavne crkve, pri prijevodu i distribuciji svoga prijevoda surađivao je s Britanskim i inozemnim biblijskim društvom (BFBS-om). Crkva ga je proglasila “protestantom” i ubrzo zatim bio je izopćen.
Vamvasov prijevod u velikoj se mjeri oslanja na prijevod King James, pa je naslijedio i njegove manjkavosti, budući da je u to vrijeme poznavanje biblijskih jezika i lingvističko znanje općenito uzevši bilo slabo. Pa ipak, mnogo je godina upravo taj prijevod bio najsuvremeniji grčki prijevod Biblije koji je ljudima bio dostupan. Zanimljivo je da se u njemu četiri puta pojavljuje Božje ime, u obliku “Ieová” (1. Mojsijeva 22:14; 2. Mojsijeva 6:3; 17:15; Suci 6:24).
Kakve su, općenito uzevši, bile reakcije ljudi na taj i na druge lako razumljive prijevode Biblije? Jednostavno rečeno, izvrsne! Ususret jednom BFBS-ovom kolporteru koji se nalazio na brodu usidrenom ispred jednog grčkog otoka, “nahrupilo je u čamcima toliko djece koja su željela [Bibliju] da je (...) od kapetana morao zatražiti da isplovi” kako ne bi svu zalihu potrošio na jednom mjestu! No na reakciju protivnika nije se moralo dugo čekati.
Pravoslavni svećenici upozorili su ljude da ne kupuju takve prijevode. Primjerice, u Ateni su Biblije bile zaplijenjene. Na Kreti je 1833. episkop spalio primjerke “Novog zavjeta” koje je pronašao u jednom manastiru. No neki je svećenik uspio sakriti jedan primjerak, a i ljudi iz obližnjih sela posakrivali su svoje primjerke dok taj crkveni velikodostojnik nije napustio otok.
Nekoliko godina nakon toga na otoku Krfu održan je Sveti sinod Grčke pravoslavne crkve koji je Vamvasov prijevod Biblije označio zabranjenim. Zabranjena je njegova prodaja, a postojeći primjerci bili su uništeni. Na otocima Hiosu, Sirosu i Mikonosu neprijateljski stav tamošnjeg svećenstva doveo je do spaljivanja Biblija. No protivljenje prevođenju Biblije time nije prestalo.
Kraljica se zanima za Bibliju
Grčka je kraljica Olga u 1870-ima postala svjesna toga da grčki narod općenito još uvijek slabo poznaje Bibliju. Budući da je vjerovala da bi poznavanje Svetog pisma narodu donijelo utjehu i duhovnu okrepu, poželjela je da se Bibliju prevede na jezik koji će biti jednostavniji od onoga u Vamvasovom prijevodu.
Prokopios, atenski arhiepiskop i poglavar Svetog sinoda, neslužbeno je podržao kraljicu u tom pothvatu. Međutim, kad je ona od Svetog sinoda zatražila službeno dopuštenje, njen zahtjev bio je odbijen. No ona je ipak ostala pri svojoj zamisli i ponovo je zatražila dozvolu, ali je i drugi put, 1899. godine, bila odbijena. Ignorirajući to što nije dobila odobrenje, odlučila je tiskati manju nakladu o svome trošku. Tiskala ju je 1900. godine.
Protivnici se ne predaju
Godine 1901, Acropolis, jedan od vodećih atenskih listova, objavio je Evanđelje po Mateju koje je na grčki jezik običnog naroda preveo Alexander Pallis, prevoditelj koji je radio u Liverpoolu (Engleska). Pallis i njegovi
suradnici dali su do znanja da im je cilj ‘obrazovati Grke’ i “pomoći narodu da se uzdigne”.Pravoslavni studenti teologije i njihovi profesori nazvali su taj prijevod “sramoćenjem onoga što narod najviše štuje”, oskvrnjenjem Svetog pisma. Carigradski patrijarh Joakim III izdao je dokument kojim je osudio taj prijevod. Spor je poprimio političku dimenziju, a suprotstavljeni politički tabori iskoristili su ga na lukav način.
Utjecajni krugovi atenskog tiska okomili su se na Pallisov prijevod, te su Pallisa i njegove pobornike ožigosali kao “ateiste”, “izdajice” i “agente stranih sila” koje žele destabilizirati državni poredak u Grčkoj. Od 5. do 8. studenoga 1901. u Ateni su studenti nahuškani od ultrakonzervativnih elemenata Grčke pravoslavne crkve izazivali nerede. Napali su sjedište lista Acropolis, čak su krenuli na kraljevsku palaču, zauzeli atensko sveučilište i zatražili ostavku vlade. Nemiri su dostigli vrhunac kad je osam ljudi bilo ubijeno u sukobima s vojskom. Sljedećeg je dana kralj zatražio od arhiepiskopa Prokopiosa da odstupi s položaja, a dva dana kasnije cijela je vlada dala ostavku.
Nakon mjesec dana studenti su opet demonstrirali i javno su spalili jedan primjerak Pallisovog prijevoda. Izdali su rezoluciju protiv raspačavanja tog prijevoda i zatražili oštru kaznu za sve one koji bi ubuduće pokušali takvo što. To je bio izgovor za zabranu širenja svih suvremenih prijevoda Biblije na grčkom jeziku. Bilo je to doista mračno doba.
“Riječ Jehovina ostaje zauvijek”
Zabrana korištenja Biblije na suvremenom grčkom jeziku bila je ukinuta 1924. godine. Otada Grčka pravoslavna crkva doživljava potpuni poraz u svojim nastojanjima da narodu uskrati Bibliju. Za sve to vrijeme Jehovini svjedoci u Grčkoj provode biblijski obrazovni program, kao što to čine i u mnogim drugim zemljama. Od 1905. godine pomoću Vamvasovog prijevoda tisuće su ljudi koji govore grčkim jezikom poučili biblijskoj istini.
Tijekom godina mnogi su učenjaci i profesori poduzeli hvalevrijedne napore da izdaju Bibliju na suvremenom grčkom jeziku. Danas prosječnom grčkom čitatelju na raspolaganju stoji oko 30 razumljivih — što djelomičnih što cjelovitih — prijevoda Biblije. Među njima je pravi biser grčko izdanje Svetog pisma prema prijevodu Novi svijet, objavljeno 1997, kojim se diljem svijeta može služiti 16 milijuna ljudi koji govore grčkim jezikom. Taj su prijevod objavili Jehovini svjedoci. U njemu je Božja Riječ prevedena na tečan i razumljiv način, a prijevod je vjeran izvornom tekstu.
Borba za objavljivanje Biblije na suvremenom grčkom jeziku ilustrira važnu činjenicu. Ona jasno pokazuje da usprkos naporima neprijateljski raspoloženih ljudi, “riječ Jehovina ostaje zauvijek” (1. Petrova 1:25).
^ odl. 7 Više o Ćirilu Lukarisu vidi u Kuli stražari od 15. veljače 2000. u članku na 26-29. stranici.
[Slika na stranici 27]
Kršćanski grčki spisi prvi su put u cijelosti objavljeni na grčkom 1630. po nalogu Ćirila Lukarisa
[Zahvala]
Bib. Publ. Univ. de Genève
[Slike na stranici 28]
Neki prijevodi na govornom grčkom: Psalme su tiskali: (1) 1828. Ilarion, (2) 1832. Vamvas, (3) 1643. Julianus. “Stari zavjet” tiskao je (4) 1840. Vamvas
[Slika na stranici 28]
Kraljica Olga
[Zahvala na stranici 26]
Papirus: Reproducirano uz dozvolu The Trustees of the Chester Beatty Library, Dublin
[Zahvala]
Biblije: National Library of Greece; Kraljica Olga: Culver Pictures
[Zahvala na stranici 29]
Papirus: Reproducirano uz dozvolu The Trustees of the Chester Beatty Library, Dublin