VRIJEME je Božića. Što to znači za tebe, tvoju obitelj i poznanike? Je li to događaj koji ima duhovni značaj ili samo praznično vrijeme zabave? Je li to vrijeme za razmišljanje o rođenju Isusa Krista ili vrijeme kad ne treba voditi računa o kršćanskim normama ponašanja?

Prilikom razmatranja ovih pitanja imaj na umu da se božićni običaji razlikuju ovisno o tome gdje živiš. Naprimjer, u Meksiku i drugim zemljama Latinske Amerike čak je i naziv za Božić drugačiji. Jedna enciklopedija navodi da engleski naziv Christmas (Božić) “dolazi od srednjovjekovnog izraza Christes Masse, Kristova misa”. Međutim, La Navidad, odnosno rođenje, kako se Božić naziva u latinoameričkim zemljama, ukazuje na rođenje Krista. Uzmi si malo vremena kako bi razmotrio neke običaje iz Meksika. To ti može pomoći da oblikuješ vlastito mišljenje o ovom blagdanskom razdoblju.

Svetkovine započinju posadama, 16. prosinca. Knjiga Mexico’s Feasts of Life kaže: “To je vrijeme posada, devet čarobnih dana koji prethode Badnjaku, a svrha im je podsjetiti na usamljeno lutanje Josipa i Marije Betlehemom i na trenutak kad su napokon naišli na susretljivost i pronašli zaklon. Obitelji i prijatelji okupljaju se svake večeri kako bi se prisjetili dana koji su prethodili Kristovom rođenju.”

Običaj je da grupa ljudi noseći likove Marije i Josipa dođe do određene kuće i pjevajući traži zaklon, odnosno posadu. Oni u kući pjevajući odgovaraju, sve dok napokon ne puste posjetioce da uđu. Tada započinje slavlje na kojem nekoliko osoba — povezanih očiju i s palicom u ruci — pokušava naizmjence razbiti piñatu, veliku ukrašenu glinenu posudu koja visi na užetu. Kad je razbiju, slavljenici skupljaju ono što je bilo u njoj (slatkiše, voće i slično). Nakon toga slijedi jelo, piće, muzika i ples. Osam posada slavi se od 16. do 23. prosinca. Dvadeset četvrtog slavi se Nochebuena (Badnjak), te se obitelji okupe kako bi bile zajedno prilikom posebnog obroka.

Uskoro dolazi i Nova godina koja se slavi vrlo bučnim zabavama. Uvečer 5. siječnja Tres Reyes Magos (“tri mudraca”) tobože djeci donose igračke. Vrhunac je slavlje 6. siječnja kad se jede rosca de Reyes (torta). Netko će jedući svoj komad torte pronaći u njemu figuricu koja predstavlja malog Isusa. Onaj tko je pronađe mora 2. veljače u svom domu pripremiti završno slavlje. (U nekim se krajevima stavljaju tri figurice, a one predstavljaju “tri mudraca”.) Kao što vidiš, slavlju povezanom s Božićem nema kraja.

Tokom tog perioda svagdje se može vidjeti nacimiento (prizor Kristovog rođenja). Kako  on izgleda? Pa, na javnim mjestima, kao i u crkvama i privatnim domovima, postavljene su figure (velike ili male) napravljene od keramike, drva ili gline. One prikazuju Josipa i Mariju kako kleče pred jaslicama u kojima leži novorođeno dijete. Često su tu i pastiri i Los Reyes Magos (“mudraci”). Prizor se odvija u staji, pa ga može upotpuniti i pokoja životinja. Međutim, najvažniji lik je novorođeno dijete, koje se na španjolskom naziva el Niño Dios (Dijete Bog). Njegovu se figuru ponekad stavlja tek na Badnjak.

S obzirom na širom svijeta uobičajenu proslavu Božića, The Encyclopedia Americana kaže: “Većina običaja koje se sada povezuje s Božićem ustvari nisu bili božićni običaji, već pretkršćanski i ne-kršćanski običaji koje je preuzela kršćanska crkva. Saturnalije, rimska svetkovina koja se održavala sredinom prosinca, poslužile su kao uzor za mnoge običaje božićnog slavlja. Od njih su, naprimjer, preuzeta raskošna slavlja, darivanje i paljenje svijeća.”

U Latinskoj Americi prakticiraju se ti osnovni običaji vezani uz Kristovo rođenje, ali i neki drugi. ‘Odakle oni potječu?’ možda se pitaš. Da budemo iskreni, mnogi koji se žele držati Biblije uviđaju da neki običaji nisu ništa drugo nego aztečki rituali. U El Universalu, novinama iz Ciudad de Mexica, stajalo je: “Redovnici iz raznih redova iskoristili su to što su se svetkovine u indijanskom kalendaru rituala poklapale s katoličkim liturgijskim kalendarom, te su time podupirali svoje evangelizatorsko i misionarsko djelo. Proslave u čast božanstava koja se štovalo prije dolaska Španjolaca zamijenili su sa svečanostima u čast kršćanskih božanstava, uveli su evropske svečanosti i običaje, a njima su pridodali i indijanske svečanosti, što je dovelo  do stapanja kultura iz kojeg su proizašli izvorni meksički nazivi.”

The Encyclopedia Americana objašnjava: “Igrokazi o Kristovom rođenju rano su postali dio božićnog slavlja. (...) Prikazivanje prizora s jaslicama u crkvi navodno je krenulo od Svetog Franje.” Ti igrokazi koji su prikazivali rođenje Krista izvodili su se u crkvama kad je počela kolonizacija Meksika. Organizirali su ih franjevački redovnici kako bi Indijance poučavali o Kristovom rođenju. Kasnije su posade postale još popularnije. Kakva god da je bila prvobitna svrha izvođenja posada, način na koji se one danas slave dovoljno govori o njihovoj prirodi. Ako se u to vrijeme nađeš u Meksiku, možeš vidjeti ili osjetiti ono što je novinar koji piše za El Universal istaknuo u svom komentaru: “Posade, koje su služile da nas podsjete na putovanje Isusovih roditelja u potrazi za mjestom gdje bi se moglo roditi Dijete Bog, danas su samo dani obilježeni pijančevanjem, razuzdanošću, prejedanjem, ispraznošću te sve više i više zločinom.”

Ideja za nacimiento rodila se u vrijeme kolonizacije na temelju prvobitnih igrokaza u crkvama. Premda se nekima on sviđa, je li u skladu s onim što kaže Biblija? To je opravdano pitanje. Kad su takozvana tri mudraca — koji su ustvari bili astrolozi — posjetila Isusa, on i njegova obitelj više nisu bili u staji. Prošlo je određeno vrijeme i njihova je obitelj živjela u kući. Bit će ti zanimljivo uočiti tu pojedinost u nadahnutom izvještaju iz Mateja 2:1, 11. Također možeš zapaziti da Biblija ne kaže koliko je bilo astrologa. *

U Latinskoj Americi tri mudraca su ono što je u nekim zemljama Djed Mraz. I jednako kao i u drugim zemljama, mnogi roditelji po kući posakrivaju igračke. Zatim ih ujutro 6. siječnja djeca traže kao nešto što su im donijela tri mudraca. To je vrijeme zarade za prodavače igračaka i neki su se obogatili na onome za što mnogi ljudi iskrena srca uviđaju da je obična izmišljotina. Priča o tri mudraca u očima velikog broja ljudi, pa čak i male djece, gubi na vjerodostojnosti. Premda nekima nije drago što sve manji broj ljudi vjeruje u tu priču, što se i može očekivati kad je u pitanju izmišljotina koja postoji samo zbog tradicije i trgovačke dobiti?

Rani kršćani nisu slavili Božić, odnosno Kristovo rođenje. Jedna enciklopedija o tome kaže sljedeće: “U prvim stoljećima kršćanske crkve taj se praznik nije slavio, budući da je kršćanski običaj uglavnom bio obilježavati smrt značajnih osoba, a ne njihovo rođenje.” Biblija slavljenje rođendana povezuje s poganima, a ne s pravim obožavateljima Boga (Matej 14:6-10).

Naravno, to ne znači da nije korisno saznati koji su događaji doista povezani s rođenjem Božjeg Sina i sjećati ih se. Istiniti biblijski izvještaj pruža značajan uvid i pouke svima koji žele vršiti Božju volju.

U Matejevom i Lukinom Evanđelju pronaći ćeš pouzdane informacije o Isusovom rođenju. One pokazuju da je anđeo Gabrijel posjetio mladu neudatu ženu po imenu Marija u galilejskom gradu Nazaretu. Koju joj je poruku on donio? “Evo, začet ćeš u utrobi i rodit ćeš sina, i nazovi ga imenom Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Najvišega; i Jehova Bog dat će mu prijestolje Davida, njegovog oca, i on će vladati kao kralj nad Jakovljevim domom zauvijek, i njegovom kraljevstvu neće biti kraja” (Luka 1:31-33).

Mariju je ta poruka veoma iznenadila. Budući da nije bila udata, rekla je: “Kako će to biti, kad nemam odnose s muškarcem?” Anđeo je odgovorio: “Sveti duh doći će na tebe i sila Najvišega zasjenit će te. Zato će se i ono što će se roditi zvati sveto, Božji Sin.” Marija je uvidjela da je to Božja volja, te je rekla: “Evo Jehovine robinje! Neka mi bude prema tvojoj riječi” (Luka 1:34-38).

Anđeo je rekao Josipu za to čudom prouzročeno rođenje kako se on ne bi razveo od Marije, što je namjeravao učiniti kad je saznao da je trudna. On je zatim spremno prihvatio odgovornost da se brine za Božjeg Sina (Matej 1:18-25).

Nakon toga su Josip i Marija zbog odredbe cara Augusta morali iz Nazareta u Galileji otputovati u Betlehem u Judeji, grad svojih predaka, kamo su išli na popis. “Dok su bili tamo, navršili su joj se dani da rodi. I rodila je svog sina, prvorođenca, i umotala ga u povoje i položila u jasle, jer u prenoćištu nije bilo mjesta za njih” (Luka 2:1-7).

Luka 2:8-14 opisuje što se zatim dogodilo: “U tom istom kraju bili su i pastiri koji su boravili vani i čuvali noćne straže kod svojih stada. I odjednom je Jehovin anđeo stao kraj njih, i oko njih je zablistala Jehovina slava, te su se jako uplašili. A anđeo im je rekao: ‘Ne bojte se, jer, evo, objavljujem vam dobru vijest o velikoj radosti za sve ljude, jer vam se danas u Davidovom gradu rodio Spasitelj, koji je Krist, Gospodin. A ovo vam je znak: Naći ćete dijete umotano u povoje i položeno u jaslama.’ I odjednom se uz anđela našlo mnoštvo nebeske vojske, koje je hvalilo Boga i govorilo: ‘Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir među ljudima koji imaju njegovo priznanje.’”

Matejev izvještaj spominje da su s istoka u Jeruzalem došli astrolozi u potrazi za mjestom gdje se rodio židovski Kralj. To je jako zanimalo kralja Heroda — no on nije imao dobre namjere. “Poslavši ih u Betlehem, rekao je: ‘Idite i pomno se raspitajte za dijete, i kad ga pronađete, javite mi, da i ja odem i poklonim mu se.’” Astrolozi su pronašli dijete te su “otvorili svoje blago i dali mu darove: zlato i tamjan i smirnu”. Ali oni se nisu vratili k Herodu. “U snu [su] dobili božansko upozorenje da se ne vraćaju Herodu.” Bog je preko anđela upozorio Josipa na Herodovu namjeru. Josip i Marija su zatim sa svojim sinom pobjegli u Egipat. Nakon toga je okrutni kralj Herod, u želji da ukloni novog kralja, naredio da se pogube dječaci na području Betlehema. Koji dječaci? Oni od dvije godine naniže (Matej 2:1-16).

Astrolozi koji su došli vidjeti Isusa — ma koliko da ih je bilo — nisu obožavali pravog Boga. Biblijski prijevod La Nueva Biblia Latinoamérica (izdanje od 1989) u jednoj fusnoti kaže: “Tri mudraca nisu bili kraljevi, već proricatelji budućnosti i svećenici poganske religije.” Oni su došli slijedeći zvijezde koje su poznavali i u koje su vjerovali. Da ih je Bog želio odvesti do malog djeteta, oni ne bi morali najprije ići u Jeruzalem i na Herodov  dvor da bi pronašli točno mjesto. Bog je tek kasnije intervenirao kako bi ih poslao drugim putem i zaštitio dijete.

U vrijeme Božića taj je izvještaj često obavijen bajkovitim i sanjarskim ugođajem koji zasjenjuje ono najbitnije: to je dijete rođeno kako bi postalo veličanstveni Kralj, kao što je objavljeno Mariji i pastirima. Ne, Isus Krist više nije novorođenče, pa ni dijete. On je Kralj koji vlada Božjim Kraljevstvom koje će vrlo brzo ukloniti sve vladavine koje se protive Božjoj volji i on će riješiti sve probleme čovječanstva. To je Kraljevstvo za koje se molimo u Očenašu (Danijel 2:44; Matej 6:9, 10).

Iz objave koju su dobili pastiri saznajemo da svi koji žele čuti poruku dobre vijesti imaju priliku spasiti se. Oni koji zadobiju Božju naklonost postaju ‘ljudi koji imaju njegovo priznanje’. Za ljude postoji divna nada da će u cijelom svijetu pod Kraljevstvom Isusa Krista vladati mir, no oni moraju biti spremni vršiti Božju volju. Da li slavljenje Božića doprinosi tome i je li ono odraz takve spremnosti? Mnogi iskreni ljudi koji žele slijediti Bibliju svjesni su da je odgovor sasvim jasan (Luka 2:10, 11, 14).