Nasmijao sam se kad je to rekao jer mi se nije činio kao religiozan tip. Upitao sam ga: “Što ti znaš o Bibliji?” On je najprije malo zastao kao da razmišlja o nečemu. Na kraju mi je rekao da je njegova majka Jehovin svjedok i da je od nje saznao neke stvari. To me zaintrigiralo, pa sam ga nagovarao da mi kaže više o tome.

Razgovarali smo do kasno u noć. Prijatelj mi je rekao da Biblija kaže da je Sotona vladar ovog svijeta (Ivan 14:30). Vi to možda znate cijeli život, ali meni je to bilo pravo otkriće. Nikad prije nisam čuo tako nešto. Ljudi su uvijek govorili da svijetom vlada Bog koji je dobar i pravedan. No to se nije poklapalo s onim što sam vidio oko sebe. Iako sam imao samo 26 godina, nagledao sam se puno toga što me jako mučilo i uznemiravalo.

Moj otac bio je pilot američkog ratnog zrakoplovstva. Zato sam još kao dijete bio duboko svjestan da smo na rubu nuklearnog rata i da bi vojska svaki čas mogla baciti atomsku bombu. Moje studentske godine u Kaliforniji prolazile su u sjeni Vijetnamskog rata. Priključio sam se studentskim prosvjedima. Policija nas je ganjala s pendrecima u rukama, a mi smo bježali gušeći se zbog suzavca koji je bacala na nas. Bila su to vrlo turbulentna i kaotična vremena obilježena političkim atentatima, nasilnim nemirima i previranjima. Svatko je pokušavao progurati neke svoje ideje i rješenja, a mene je sve to jako zbunjivalo.

Godine 1970. prihvatio sam jedan posao na sjevernoj obali Aljaske i ondje sam zaradio puno novca. Zatim sam odletio u London, kupio motor i njime krenuo na jug, bez nekog posebnog cilja. Nekoliko mjeseci kasnije došao sam do Afrike. Putem sam upoznao ljude koji su poput mene bili siti svega. I oni su htjeli pobjeći od svih problema koji su im oduzimali mir.

S obzirom na sve što sam vidio i čuo, biblijsko učenje o tome da jedno zlo duhovno stvorenje u pozadini vuče konce i upravlja događajima u  svijetu itekako mi je imalo smisla. Ali pitao sam se gdje je Bog u svemu tome, što on radi.

U narednim mjesecima dobio sam odgovor na to pitanje. Ali dobio sam i puno više. S vremenom sam upoznao i zavolio mnoge ljude koji su u najrazličitijim životnim okolnostima ostali vjerni jedinom pravom Bogu.

Kad sam se vratio u London, posjetio sam majku onog prijatelja kojeg sam spomenuo u uvodu i ona mi je dala Bibliju. Kasnije sam otišao u Amsterdam. Ondje me jedan Jehovin svjedok vidio kako čitam Bibliju pod svjetlom ulične lampe. On mi je pomogao da saznam više o Božjoj Riječi. Zatim sam otišao u Irsku. U Dublinu sam potražio podružnicu Jehovinih svjedoka i pokucao na ulazna vrata. Ondje sam upoznao Arthura Matthewsa, jednog zrelog i mudrog brata. Zamolio sam ga da proučava Bibliju sa mnom i on je pristao.

Sav sam se zadubio u proučavanje. Naprosto sam gutao knjige i uvezane časopise koje su objavili Jehovini svjedoci. I naravno, čitao sam Bibliju. Za mene je sve to bilo tako uzbudljivo. Na skupštinskim sastancima vidio sam da čak i djeca znaju odgovore na pitanja koja su stoljećima zaokupljala mnoge učene ljude: Zašto postoji zlo? Tko je Bog? Što se događa nakon smrti? Cijelo to vrijeme družio sam se samo s Jehovinim svjedocima. Uostalom, jedino sam njih i poznavao. Oni su mi pomogli da zavolim Jehovu i poželim vršiti njegovu volju.

Krstio sam se 1972. Godinu dana kasnije postao sam pionir i počeo sam služiti u jednoj maloj skupštini u Newryju, u Sjevernoj Irskoj. Unajmio sam neku kamenu kućicu na obronku jedne planine. Na susjednom polju krave su mirno pasle, a ja bih pred njima vježbao svoje govore. Činilo mi se da me pažljivo slušaju dok bi polako žvakale travu i preživale. Iako mi nisu mogle dati nikakav savjet, one su bile moja vjerna publika i pomogle mi da vježbam vizualni kontakt sa slušateljima. Godine 1974. imenovan sam za specijalnog pionira. U toj službi pridružio mi se Nigel Pitt, a on i ja postali smo doživotni prijatelji.

Sjevernu Irsku u to su vrijeme razdirali krvavi sukobi i nemiri. Ulične borbe, pucnjava, snajperski napadi i autobombe postali su svakodnevna pojava. Politika i religija imale su ključnu ulogu u rasplamsavanju mržnje i nasilja. Međutim, i katolici i protestanti znali su da Jehovini svjedoci ne  zauzimaju strane u političkim pitanjima i zato smo mogli prilično slobodno i mirno propovijedati. Ljudi su često već unaprijed znali kada će i gdje doći do sukoba, pa bi nas upozorili da se na vrijeme sklonimo.

Unatoč tome znali smo se naći u opasnim situacijama. Jednog dana propovijedao sam u obližnjem gradiću s još jednim pionirom, Denisom Carriganom. Ondje smo bili tek drugi put i u tom mjestu nije bilo Jehovinih svjedoka. Jedna žena optužila nas je da smo tajni agenti britanske vojske, možda zato što nijedan od nas nije imao irski naglasak. Moram priznati da smo se u tom trenutku jako uplašili. Već samo to što bi netko bio ljubazan prema britanskim vojnicima moglo ga je koštati života ili bi mu za odmazdu pucali u koljeno. Dok smo stajali vani na hladnoći i čekali autobus, vidjeli smo da se pred kafićem u kojem nas je ta žena napala zaustavlja jedan automobil. Žena je izašla iz kafića i razgovarala s dvojicom muškaraca koji su bili u tom autu, a pritom je rukom žustro pokazivala u našem smjeru. Ti su se ljudi polako dovezli do nas i postavili nam par pitanja o voznom redu autobusa. Zatim su, kad je autobus stigao, razgovarali s vozačem. Nismo mogli čuti o čemu pričaju, a u autobusu nije bilo drugih putnika osim nas. Bili smo uvjereni da nešto planiraju i da nam se crno piše čim autobus izađe iz grada. Ali ništa se nije dogodilo. Dok sam izlazio iz autobusa, upitao sam vozača: “Jesu li se oni ljudi raspitivali o nama?” Vozač je odgovorio: “Ništa se ne brinite. Ja znam tko ste vi, a to sam im i rekao. Možete biti mirni.”

Na oblasnom kongresu a u Dublinu 1976. upoznao sam Pauline Lomax, specijalnu pionirku koja je došla na kongres iz Engleske. Ona je bila duhovna, ponizna i jako draga sestra. Ona i njen brat Ray poznavali su istinu cijeli svoj život. Godinu dana kasnije Pauline i ja smo se vjenčali. Nastavili smo služiti kao specijalni pioniri u Ballymeni, u Sjevernoj Irskoj.

Jedno vrijeme bili smo u pokrajinskoj službi. Posjećivali smo braću u Belfastu, Londonderryju i drugim gradovima koji su bili poprište žestokih sukoba. Vjera tamošnje braće i sestara jako nas je dirnula. Iako su prije istine neka vjerovanja, predrasude i mržnja bili duboko ukorijenjeni u njima, oni su zbog Jehove bili spremni iz temelja promijeniti svoj život. A on ih je zauzvrat blagoslivljao i štitio.

U Irskoj sam živio deset godina. Zatim smo 1981. pozvani u 72. razred Gileada. Nakon Gileada poslani smo u Sijera Leone, u zapadnoj Africi.

Živjeli smo u misionarskom domu s jedanaestero divne braće i sestara. Dijelili smo jednu kuhinju, tri zahoda, dvije tuš-kabine, jedan telefon, jednu perilicu i jednu sušilicu za rublje. Često smo bili bez struje. U potkrovlju smo imali štakore, a u podrum bi se znale zavući kobre.

Iako nismo živjeli u idealnim uvjetima, služba propovijedanja bila nam je pravi užitak. Ljudi su cijenili Bibliju i pažljivo su nas slušali. Mnogi su proučavali i prihvatili istinu. Mještani su me zvali “gospodin Robert”, a Pauline su zvali “gospoja Robert”. No ja sam u podružnici s vremenom imao sve više posla, pa sam manje išao u službu. Ljudi su zato Pauline počeli zvati “gospoja Pauline”, a ja sam postao “gospodin Pauline”. Ne moram ni reći da se mojoj ženi to jako svidjelo!

 Mnoga braća bila su siromašna, ali Jehova se uvijek brinuo za njihove potrebe, ponekad na nevjerojatne načine (Mat. 6:33). Sjećam se jedne sestre koja je imala samo toliko novca da sebi i djeci kupi hranu za taj dan. Ali ona je sav taj novac dala jednom bratu koji je bolovao od malarije i nije si imao čime kupiti lijek. Kasnije tog istog dana jedna je žena neočekivano došla toj sestri i platila joj da joj napravi frizuru. Bilo je još puno takvih situacija.

U Sijera Leoneu proveli smo devet godina, a zatim smo poslani u Betel u Nigeriji. Sada smo se našli u velikoj podružnici. Ja sam opet imao isti uredski posao kao i u Sijera Leoneu, ali za Pauline je to bila velika i ne baš jednostavna promjena. Dotad je svaki mjesec u službi provodila 130 sati i imala je jako dobre biblijske tečajeve, a sada je dobila zadatak da radi kao krojačica te je po cijele dane samo krpala i popravljala poderanu odjeću. Trebalo joj je neko vrijeme da se privikne na to, ali shvatila je da drugi jako cijene njen trud. Zato si je postavila cilj da više hrabri druge betelske radnike.

Nigerijska kultura bila nam je nova i trebali smo puno toga naučiti. Naprimjer, jednom je jedan brat došao u moj ured kako bi me upoznao sa sestrom koja je tek bila primljena u Betel. Ja sam joj pružio ruku, a ona mi se poklonila do zemlje. Protrnuo sam od šoka! Istog časa sjetio sam se Djela apostolskih 10:25, 26 i Otkrivenja 19:10. Pitao sam se: “Da joj nešto kažem ili bolje da šutim?” U isto vrijeme pomislio sam: “Pa ona je upravo primljena u Betel. Sigurno zna što Biblija govori o takvim stvarima.”

Do kraja tog razgovora cijelo sam vrijeme bio zbunjen i nisam znao kako se ponašati. Ali nakon toga malo sam istražio nigerijsku kulturu. Saznao sam da je sestra samo postupila u skladu s običajem koji se u to vrijeme još uvijek prakticirao u nekim dijelovima zemlje. Isto su činili i muškarci. No to nije bio čin obožavanja, nego način da se drugima iskaže poštovanje. Slične primjere imamo i u Bibliji (1. Sam. 24:8). U svakom slučaju, drago mi je da se nisam zaletio i zbog svog neznanja rekao nešto zbog čega bi mojoj sestri bilo neugodno.

U Nigeriji smo upoznali mnogu braću i sestre koji su usprkos teškim okolnostima godinama vjerno služili Jehovi. Jedan od njih bio je  Isaiah Adagbona b. On je kao mladić upoznao istinu, a onda je saznao da boluje od lepre. Liječnici su ga poslali u koloniju za oboljele od lepre. Ondje je bio jedini Jehovin svjedok i unatoč protivljenju revno je propovijedao. Uz njegovu pomoć više od 30 oboljelih upoznalo je istinu. U toj koloniji s vremenom je osnovana skupština.

Godine 1996. bili smo poslani u kenijsku podružnicu. To je bio prvi put da sam se vratio u Keniju nakon posjeta koji sam opisao u uvodu. Živjeli smo u Betelu. Među našim čestim posjetiteljima bili su majmuni koji se zovu verveti. Oni su bili pravi lopuže. Znali su zaskočiti naše sestre i ukrasti im voće koje su nosile. Sjećam se kad je jedna sestra u svojoj sobi ostavila otvoren prozor. Kad se vratila doma, zatekla je čitavu obitelj majmuna kako se gosti hranom u njenoj sobi. Sestra je vrisnula i istrčala van, a majmuni su počeli kričati i iskakati kroz prozor.

Pauline i ja dodijeljeni smo u skupštinu koja je sastanke održavala na svahiliju. Nije prošlo dugo, a ja sam dobio zadatak da vodim Skupštinsko razmatranje knjige (koje se danas zove Skupštinsko razmatranje Biblije). Što se tiče jezika, ja sam bio totalni početnik. Unaprijed sam se pripremao za gradivo tako da barem mogu pročitati pitanja. Ali ako bi se komentari braće imalo razlikovali od tiskanog teksta, ništa ih nisam razumio. Bila je to pomalo čudna situacija. Moram priznati da mi je bilo žao braće i sestara. Divio sam se njihovoj poniznosti i tome koliko strpljenja imaju sa mnom.

U Keniji smo bili manje od godinu dana. A onda smo 1997. bili pozvani u bruklinski Betel. Sada smo bili u zemlji u kojoj vlada materijalno blagostanje, što pak ima svoje izazove (Izr. 30:8, 9). No čak i u takvoj zemlji ima ljudi koji pokazuju veliku vjeru i revno služe Bogu. Naša braća i sestre koriste svoje vrijeme i sredstva da bi podupirali Jehovinu organizaciju, a ne da bi sebi stjecali bogatstvo.

Da, tijekom svih ovih godina vidjeli smo da naša braća i sestre pokazuju snažnu vjeru u najrazličitijim okolnostima. U Irskoj su pokazivali vjeru iako su bili okruženi nasiljem i sukobima, u Africi iako su bili siromašni i daleko od skupštine, a u Sjedinjenim Državama unatoč materijalnom blagostanju. Jehova je sigurno jako sretan kad pogleda s neba i vidi ljude koji pokazuju da ga vole u kakvim god okolnostima živjeli.

Godine su naprosto proletjele, ni sami ne znamo kako (Job 7:6). Sada služimo u našem glavnom sjedištu u Warwicku i veseli nas što i dalje možemo surađivati s ljudima koji iskreno vole jedni druge. Sretni smo i zadovoljni što činimo sve što možemo kako bismo podupirali našeg kralja, Isusa Krista, koji će uskoro bogato nagraditi sve koji mu ostanu vjerni (Mat. 25:34).