Rodio sam se 1935. u Darlastonu, u engleskoj grofoviji West Midlandsu. To područje neki nazivaju “Crna zemlja” zbog crnog dima koji su u zrak ispuštale mnoge ljevaonice i druge tvornice. Kad sam imao četiri godine, moji roditelji počeli su proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. S vremenom sam se uvjerio da je ono što učim iz Biblije istina. Krstio sam se 1952. sa 16 godina.

Otprilike u to vrijeme postao sam pripravnik u jednoj velikoj tvornici koja je proizvodila alat i dijelove za vozila. Kasnije sam postavljen na jedan odgovoran položaj u firmi. Stvarno sam uživao u svom poslu.

Nakon nekog vremena našao sam se pred važnom odlukom. Pokrajinski nadglednik pitao me želim li voditi Skupštinsko razmatranje knjige u svojoj skupštini u Willenhallu. Ali nešto me mučilo. U to vrijeme išao sam na sastanke u dvije skupštine. Budući da mi je posao bio 30-ak kilometara daleko od kuće, radnim danima išao sam u skupštinu Bromsgrove, jer mi je ondje bilo bliže. A vikendom, kad sam bio kod svojih, išao sam u svoju skupštinu u Willenhallu.

Budući da sam htio dati sve od sebe u Jehovinoj organizaciji, prihvatio sam poziv pokrajinskog nadglednika, iako je to značilo da moram ostaviti posao koji sam toliko volio. Tom prilikom dopustio sam Jehovi da upravlja mojim koracima. Bio je to početak predivnog života zbog kojeg nikad nisam požalio.

Dok sam išao na sastanke u skupštinu Bromsgrove, upoznao sam lijepu i duhovnu sestru koja se zvala Anne. Vjenčali smo se 1957. i zajedno smo služili kao stalni pioniri, specijalni pioniri, u putujućoj službi, a onda i u Betelu. Jako sam sretan što imam Anne. Ona je u moj život unijela puno radosti i sreće.

Bili smo oduševljeni kad smo 1966. dobili poziv da pohađamo 42. razred Gileada. Nakon škole poslani smo u Malavi, koji je poznat kao “toplo srce Afrike”, zbog srdačnih i susretljivih ljudi koji  ondje žive. No ubrzo nakon našeg dolaska više nismo bili dobrodošli u toj zemlji.

U Malavi smo stigli 1. veljače 1967. Nakon intenzivnog tečaja jezika koji je trajao mjesec dana, započeli smo s oblasnom službom. Imali smo džip Kaiser, za koji su neki mislili da može prijeći preko svake prepreke, čak i preko rijeke. Ali iako je bio na glasu kao nezaustavljiv, njime smo mogli prijeći samo preko plićaka. Ponekad smo bili smješteni u kućicama od blata sa slamnatim krovom. A tijekom kišne sezone obavezno smo morali staviti ceradu pod krov da ne bi prokišnjavao. Bili su to vrlo “zanimljivi” počeci naše misionarske službe, ali bez obzira na to, jako smo je zavoljeli.

Već u travnju iste godine shvatio sam da je status Jehovinih svjedoka u toj zemlji upitan i da se situacija sve više zakuhava. Predsjednik Malavija, dr. Hastings Banda, u govoru koji je održao na radiju tvrdio je da Jehovini svjedoci ne plaćaju poreze i da se miješaju u politiku. Naravno, to nije imalo veze s istinom. Svi smo znali da je pravi uzrok problema bilo nešto drugo. Naime, vlastima je smetala naša neutralnost, posebno to što nismo kupovali stranačke članske iskaznice.

U rujnu su nas zabrinuli novinski članci u kojima je predsjednik optužio braću da uzrokuju probleme u cijeloj zemlji. Predsjednik je na jednom političkom skupu najavio da će njegova vlada brzo usvojiti rezoluciju kojom će se zabraniti djelovanje Jehovinih svjedoka. Zabrana je stupila na snagu 20. listopada 1967. Ubrzo nakon toga policija i službenici Ureda za imigraciju zatvorili su našu podružnicu, a nas misionare protjerali iz zemlje.

Nakon što smo tri dana proveli u zatvoru, deportirani smo u Mauricijus, koji je bio pod  britanskom upravom. No vlasti u Mauricijusu nisu nam dozvolile da ostanemo ondje kao misionari. Zato smo poslani u Rodeziju (sadašnji Zimbabve). Kad smo stigli onamo, naletjeli smo na službenika imigracijskog ureda koji je reagirao jako grubo. Nije nas htio pustiti u zemlju, nego nam je rekao: “Potjerali su vas iz Malavija, nisu vam dali da ostanete u Mauricijusu i sad mislite da ćemo vas mi samo tako primiti?” Kad je to čula, Anne je počela plakati. Izgledalo je kao da nas nitko ne želi. U tom trenutku došlo mi je da se pokupimo i vratimo nazad u Englesku. No vlasti su nam na kraju ipak dopustile da prenoćimo u podružnici pod uvjetom da se idući dan javimo u imigracijski ured. Bili smo umorni od svega, ali odlučili smo i ovaj put prepustiti stvari u Jehovine ruke. Sutradan popodne sve se promijenilo. Potpuno neočekivano, dobili smo dozvolu da privremeno ostanemo u Zimbabveu. Nikad neću zaboraviti kako sam se osjećao tog dana. Bio sam potpuno siguran da je Jehova sve to vodio.

Nakon što smo dobili dozvolu da ostanemo u Zimbabveu, počeli smo služiti u tamošnjoj podružnici. Ja sam bio dodijeljen u Službeni odjel i dobio sam zadatak da vodim brigu o Malaviju i Mozambiku. Naša braća u Malaviju trpjela su strašan progon. Moj je posao, između ostalog, bio da prevodim izvještaje koje su slali pokrajinski nadglednici iz Malavija. Jedne večeri radio sam dokasna da bih završio jedan izvještaj. Dok sam čitao o tome kako su našu braću i sestre mučili i zlostavljali, nisam mogao zaustaviti suze. a No jednako tako njihova vjera, ustrajnost i odanost Bogu dirnule su me duboko u srce i jako su me ohrabrile (2. Kor. 6:4, 5).

Činili smo sve što je bilo u našoj moći da bi duhovna hrana došla do naše braće koja su ostala u Malaviju, a i do onih koji su zbog okrutnog progona pobjegli u Mozambik. Tim koji je prevodio na čičevu, najrašireniji jezik u Malaviju, preselio se na veliku farmu jednog brata u Zimbabveu. On je bio tako dobar da je za njih izgradio jedan ured i nekoliko koliba. Ondje su mogli nastaviti s prevođenjem biblijske literature – poslom koji je za braću u Malaviju bio toliko dragocjen.

Organizirali smo da pokrajinski nadglednici iz Malavija svake godine dođu na oblasni kongres u Zimbabveu, koji se održavao na čičevi. Oni bi ondje dobili predloške za kongresne govore, a kad bi se vratili u Malavi, dali bi sve od sebe da s braćom podijele korisne i ohrabrujuće misli s kongresa. Kad su jedne godine bili u Zimbabveu, čak smo uspjeli organizirati Tečaj za imenovanu braću kako bismo ojačali te hrabre pokrajinske nadglednike.

U veljači 1975. otišao sam u Mozambik posjetiti izbjegličke kampove u kojima su živjela braća koja su pobjegla iz Malavija. Iako su bila u izbjeglištvu, ta su braća išla ukorak s Jehovinom organizacijom. I oni su primijenili nove upute da svaka skupština treba imati starješinstvo. Novi starješine organizirali su puno toga, naprimjer održavanje javnih predavanja te razmatranje dnevnog citata i Stražarske kule, a čak su održavali i pokrajinske sastanke. Starješine su izbjegličke kampove organizirali po uzoru na kongrese. Postojali su odjeli za čišćenje i podjelu hrane, a neka su braća bila zadužena da paze na sigurnost. Ti su vjerni starješine uz Jehovin blagoslov uspjeli napraviti toliko toga! Ne mogu riječima opisati koliko me ohrabrio taj posjet.

Krajem 1970-ih podružnica u Zambiji preuzela je brigu o Malaviju. No bez obzira na to, ja sam često mislio na braću u Malaviju i molio se za njih, kao i mnogi drugi. Nekoliko puta sam se kao član Odbora podružnice u Zimbabveu našao s predstavnicima našeg glavnog sjedišta. Na tim sastancima bila su i odgovorna braća iz Malavija, Južnoafričke Republike i Zambije. Svaki put razgovarali smo o istom pitanju: “Što još možemo učiniti za braću u Malaviju?”

 Situacija u Malaviju s vremenom se počela poboljšavati. Braća više nisu doživljavala tako žestok progon, a oni koji su bili pobjegli iz zemlje polako su se počeli vraćati. Susjedne zemlje zakonski su priznavale Jehovine svjedoke i ukidale zabrane njihovog djelovanja. Mozambik je to učinio 1991. Ali mi smo se pitali: “Kada će Jehovini svjedoci u Malaviju konačno biti slobodni?”

Politička situacija u Malaviju s vremenom se promijenila i 1993. vlasti su ukinule zabranu našeg djelovanja. Nedugo nakon toga razgovarao sam s jednim misionarom koji me upitao: “Hoćete li se vi vratiti u Malavi?” Tada sam imao 59 godina i odgovorio sam mu: “Ne, ja sam prestar za to.” Ali tog istog dana Vodeće tijelo zamolilo nas je da se vratimo u Malavi.

Nije nam bilo lako donijeti tu odluku, jer nam je u Zimbabveu bilo jako lijepo. Voljeli smo službu i stekli smo jako dobre prijatelje. Vodeće tijelo bilo je obzirno prema nama i reklo nam da ne moramo otići iz Zimbabvea ako to ne želimo. Dakle, mogli smo napraviti po svome i ostati u Zimbabveu. No razmišljao sam o tome kako su Abraham i Sara u poodmaklim godinama napustili udobnost svog doma samo zato što su htjeli biti poslušni Jehovi (Post. 12:1–5).

Odlučili smo dopustiti Jehovi da nas i dalje vodi i poslušali smo upute njegove organizacije. U Malavi smo se vratili 1. veljače 1995. – točno na 28. godišnjicu našeg dolaska u tu zemlju. Odmah po našem povratku osnovan je Odbor podružnice, u kojem smo bili ja i još dvojica braće. Brzo smo se bacili na posao – trebali smo ponovno organizirati sve teokratske aktivnosti.

Bilo je predivno promatrati brz napredak i osjetiti kako nas Jehova blagoslivlja! Broj objavitelja strelovito je rastao – 1993. bilo nas je oko 30 000, a 1998. već preko 42 000! b Zbog velikog porasta Vodeće tijelo odobrilo je gradnju nove podružnice. Kupili smo 12 hektara zemljišta u Lilongweu, a ja sam s još nekom braćom bio u odboru za gradnju.

U svibnju 2001. brat Guy Pierce iz Vodećeg tijela održao je govor povodom svečanog otvorenja nove podružnice. Tom skupu prisustvovalo je više od 2000 braće iz Malavija, od kojih je većina bila krštena preko 40 godina. Ta vjerna  braća i sestre godinama su živjeli pod zabranom i pretrpjeli neopisive patnje. U materijalnom pogledu bili su siromašni, ali u duhovnom pogledu imali su tako puno. Bilo je predivno gledati njihova sretna lica dok su obilazili novi Betel. Cijelim Betelom odjekivale su teokratske pjesme koje su braća pjevala na tipičan afrički način. Zbog toga je cijeli taj događaj bio nešto najdirljivije što sam ikada vidio. Za mene su ta braća živi dokaz da Jehova bogato blagoslivlja one koji mu ostanu vjerni unatoč kušnjama.

Nakon što je podružnica bila sagrađena, diljem zemlje počelo se graditi sve više dvorana za skupštinske sastanke. Bilo mi je jako drago što sam imao priliku sudjelovati u svečanom otvorenju tih dvorana. Mnoge skupštine u Malaviju imale su koristi od programa brze gradnje za zemlje koje ne mogu same financirati gradnju dvorana. Prije su se neke skupštine sastajale u improviziranim dvoranama koje su bile napravljene od grana eukaliptusa. Krovovi su bili od trske, a prisutni su sjedili na zemljanim klupama. Braća su bila oduševljena kad su čula da će dobiti nove dvorane. S velikom radošću bacili su se na posao. Pekli su opeke u pećima koje su sami napravili te su od njih gradili lijepe nove dvorane. Ali nisu se htjeli odreći svojih klupa. Znali su reći: “Na klupi uvijek ima mjesta za još jednoga!”

Uvijek iznova oduševim se kad vidim kako Jehova pomaže braći i sestrama da duhovno rastu. Poseban dojam na mene ostavljaju mlada braća koja se spremno stavljaju na raspolaganje i brzo uče jer im Jehovina organizacija daje i teorijsku i praktičnu obuku. Oni su spremni preuzeti na sebe veće dužnosti i u Betelu i u skupštinama. Skupštine su dodatno ojačali novi pokrajinski nadglednici. To su domaća braća, od kojih je većina oženjena. Ti su bračni parovi odlučili služiti Jehovi u većoj mjeri i zbog toga su se, barem na neko vrijeme, odrekli radosti roditeljstva, i to unatoč utjecaju sredine u kojoj žive, a ponekad i unatoč pritisku obitelji.

Nakon 52 godine života u Africi počeo sam imati problema sa zdravljem. Odbor podružnice predložio je da se vratim u Veliku Britaniju, a Vodeće tijelo je to odobrilo. Bili smo razočarani što napuštamo službu koju volimo, ali betelska obitelj u Velikoj Britaniji jako se dobro brine za nas sad kad smo u poodmaklim godinama.

Dopustio sam Jehovi da me vodi cijeli moj život i mirne duše mogu reći da je to najbolja odluka koju sam ikad donio. Da sam se oslanjao na sebe i svoju snagu, tko zna gdje bi me odveo posao kojim sam se bavio. Ali Jehova je ispravljao moje staze – on je cijelo vrijeme točno znao što mi treba (Izr. 3:5, 6). Dok sam bio mlad, puno mi je značilo to što sam mogao raditi u velikoj kompaniji. Ali u Jehovinoj međunarodnoj organizaciji radio sam poslove koji su mi pružili puno veće zadovoljstvo i duhovno me obogatili. Služenje Jehovi za mene je bilo i ostalo najbolji životni poziv!