RODIO sam se u listopadu 1918. u finskom gradu Hyvinkääu. Još od malih nogu obavljao sam razne poslove na obiteljskom imanju. Uzgajali smo goveda, konje, kokoši i guske. Naučio sam marljivo raditi i biti ponosan na ono što radim.

Roditelji su me uvijek poticali da steknem visoku naobrazbu. Stoga sam nakon srednje škole otišao od kuće i upisao se na fakultet. Počeo sam se baviti i atletikom te sam upoznao predsjednika Finskog atletskog saveza, Urhoa Kekkonena. Nisam ni slutio da će on jednog dana postati finski premijer, a kasnije i predsjednik te da će te dužnosti obnašati tridesetak godina. Isto tako, nisam mogao ni zamisliti koliko će on utjecati na moj život.

Godine 1939. između Finske i Sovjetskog Saveza izbio je rat. U studenom te godine bio sam unovačen. Isprva sam obučavao vojnike u pričuvnom sastavu, a kasnije sam postao zapovjednik jednog pješačkog voda. Sudjelovao sam u bitkama na području Karelije, republike koja se tada nalazila između Finske i Sovjetskog Saveza. U ljeto 1941. tijekom bitke nedaleko od grada Vyborga zadobio sam teške ozljede od šrapnela, pa sam završio u vojnoj bolnici. Zbog ozljeda se više nisam mogao boriti.

U rujnu 1944. dobio sam otpust iz vojske te sam se vratio na fakultet. Ujedno sam se nastavio baviti atletikom. Triput sam osvojio državno prvenstvo — dvaput u štafeti i jednom u utrci s preponama. Usto sam diplomirao na tehničkom i ekonomskom fakultetu.

Urho Kekkonen u međuvremenu je postao utjecajan političar. Godine 1952, dok je bio premijer, ponudio mi je da radim kao diplomat u Kini. Ondje sam upoznao nekoliko državnih dužnosnika, među ostalim i tadašnjeg kineskog predsjednika Mao Ce-tunga. No najvažnija osoba koju sam upoznao u Kini bila je Annikki, divna djevojka koja je radila za finsko Ministarstvo vanjskih poslova. Vjenčali smo se u studenom 1956. godine.

Nagodinu sam dobio premještaj u finsko veleposlanstvo u Argentini. Ondje smo Annikki i ja dobili dva sina. U siječnju 1960. vratili smo se u Finsku, a nedugo nakon toga rodila nam se i djevojčica.

Premda nikad nisam pripadao nijednoj stranci, u studenom 1963. predsjednik Kekkonen ponudio mi je da preuzmem dužnost ministra vanjske trgovine. Tijekom narednih 12 godina služio sam u šest kabineta, od toga dvaput kao ministar vanjskih poslova. U to sam vrijeme bio čvrsto uvjeren da su ljudi sami sposobni riješiti probleme u svijetu. No ubrzo mi je postalo jasno da je ljudska pohlepa za moći uistinu velika. Na svoje sam oči vidio kakvu štetu mogu uzrokovati nepovjerenje i zavist (Propovjednik 8:9).

Doduše, vidio sam da ima i mnogo ljudi koji se iskreno trude promijeniti svijet nabolje. No na kraju čak ni državni vođe koji imaju najbolje namjere ne uspijevaju ostvariti svoje ciljeve.

U ljeto 1975. u Helsinkiju se održala Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji, na kojoj su se okupili najviši državni dužnosnici iz 35 zemalja. U to sam vrijeme bio ministar vanjskih poslova i bliski savjetnik predsjednika Kekkonena. Bio mi je povjeren zadatak da organiziram taj skup, tako da sam imao priliku upoznati sve državnike koji su bili ondje.

U tih nekoliko dana koliko je trajala konferencija moje su diplomatske vještine bile iskušane do krajnjih granica. Nije bilo lako postići čak ni to da se članovi konferencije slože oko toga gdje će tko sjediti! Unatoč tome, smatrao sam da su konferencija i sastanci koji su uslijedili nakon nje doprinijeli promicanju ljudskih prava te poboljšali odnose između svjetskih velesila.

Godine 1983. otišao sam u mirovinu te smo se preselili u Francusku, gdje je živjela naša kći. A onda je u studenom 1994. Annikki otkriven rak dojke. Ta nas je vijest strašno pogodila. Te iste godine ušao sam u jednu investiciju koja je na kraju bila razotkrivena kao prijevara. Čitavog života davao sam sve od sebe kako bih sačuvao dobar glas, a onda je ta jedna nepromišljena odluka ozbiljno narušila moj ugled.

U životu sam često nailazio na Jehovine svjedoke. Rado sam ih primao i uzimao od njih časopise, ali uvijek sam bio jako zaposlen i nisam imao vremena za razmišljanje o duhovnim temama. No to se kasnije promijenilo dok sam njegovao Annikki, koja se još uvijek borila s rakom. Jednog dana u rujnu 2002. na vrata mi je došao jedan Jehovin svjedok. Postavio mi je pitanje koje sam spomenuo na početku. Pitao sam se: Je li uopće moguće saznati istinu o Bogu? Je li moguće postati njegov prijatelj? Uzeo sam u ruke  svoju Bibliju, na kojoj se već bilo skupilo dosta prašine, te sam s Jehovinim svjedocima počeo redovito razgovarati o Bogu.

U lipnju 2004. godine moja je draga žena umrla, a ja sam ostao sam. Naravno, djeca su mi pružala utjehu u tom teškom razdoblju. No i dalje sam se pitao što se s čovjekom događa nakon smrti. Razgovarao sam o tome s dvojicom luteranskih svećenika. Oni su mi naprosto rekli: “Znate, to je teško pitanje.” Nisam bio zadovoljan njihovim odgovorom. Tada sam dobio želju da još više naučim o Bogu.

Proučavajući Bibliju s Jehovinim svjedocima sve sam više upoznavao istinu za kojom sam toliko čeznuo. Naprimjer, saznao sam da je smrt stanje bez svijesti nalik snu te da će mrtvi jednog dana uskrsnuti i ponovno živjeti na Zemlji (Ivan 11:25). To me jako utješilo te mi je pružilo nadu.

Ubrzo sam pročitao cijelu Bibliju. Posebno su me se dojmile riječi iz Miheja 6:8, gdje stoji: “Traži li Jehova, Bog tvoj, od tebe išta osim da postupaš pravedno, ljubiš dobrotu i skromno hodiš s njim?” Zadivilo me što je tako mudra misao izražena tako jednostavnim riječima. Taj redak ujedno otkriva da je Jehova Bog iznimno pravedan i pun ljubavi.

Što sam više učio o Bogu, to su moja vjera i pouzdanje u njega sve više rasli. Osjećao sam da moj Stvoritelj i ja postajemo bliski prijatelji! Njegove riječi koje su zapisane u Izaiji 55:11 ostavile su dubok dojam na mene. Ondje stoji: “Ispunit će se riječ moja što izlazi iz usta mojih. Neće se vratiti k meni bez ploda, nego će učiniti ono što želim i izvršit će ono zbog čega sam je poslao.” Bog je dosad već pokazao da ispunjava svoja obećanja, pa će sigurno ispuniti i ona koja se odnose na budućnost. On će ostvariti ono što nije pošlo za rukom nijednoj ljudskoj vlasti ni političarima koji se okupljaju na brojnim konferencijama. Naprimjer, u Psalmu 46:9 piše da Bog “prekida ratove do kraja zemlje”.

Jako mi koristi to što idem na sastanke Jehovinih svjedoka. Ondje sam iz prve ruke osjetio iskrenu kršćansku ljubav koja je obilježje Isusovih pravih sljedbenika (Ivan 13:35). Ta ljubav ne poznaje državne granice i potpuno je nepoznata u svijetu politike i trgovine.

Danas imam preko 90 godina i neizmjerna mi je čast što mogu biti Jehovin svjedok. Utažio sam svoju duhovnu glad te sam otkrio što je smisao života i saznao istinu o Bogu.

Sretan sam i zbog toga što čak i u poodmakloj dobi mogu u prilično velikoj mjeri sudjelovati u kršćanskim aktivnostima. Premda sam u životu upoznao mnoge utjecajne ljude i izvršavao vrlo odgovorne dužnosti, ništa od toga ne može se usporediti s čašću što poznajem našeg Stvoritelja, Jehovu Boga, i što mogu biti njegov prijatelj. Jako sam mu zahvalan što mi je pružio priliku da budem njegov “suradnik” i zato ga želim hvaliti svim srcem (1. Korinćanima 3:9). Doista nikad nije kasno da se postane prijatelj našem Stvoritelju, Jehovi Bogu!