BILO je skoro podne kad sam se probudio. Po podu su bile razbacane prazne boce, a sobom se širio smrad iz prepunih pepeljara. Nestala je euforija koja je vladala na sinoćnjoj zabavi. Nikad nisam bio toliko nezadovoljan i usamljen. Sve mi se činilo tako besmislenim. Dopustite mi da vam ispričam kako sam se našao u tom jadnom stanju.

Kad sam imao 14 godina, odlučio sam se baviti umjetnošću. Bilo je to u ljeto 1980. Otac mi je upravo rekao da sam primljen u srednju umjetničku školu u bugarskom gradu Trojanu. Bio sam jako sretan. Ujesen te godine preselio sam se iz svog rodnog grada Loveča u Trojan.

Sviđalo mi se što sam živio daleko od svojih roditelja i što sam mogao raditi što god sam htio. Počeo sam pušiti, a povremeno sam se i opijao sa svojim prijateljima iz škole. U školi je bilo zabranjeno pušiti i piti. Kršenje tih pravila jako me zabavljalo.

Sve sam više volio umjetnost. Odlično sam crtao, pa sam imao sve jaču želju da postanem slavan umjetnik. Kad sam završio petogodišnje školovanje u Trojanu, želio sam studirati na akademiji likovnih umjetnosti u Sofiji, glavnom gradu Bugarske. Bila je to najuglednija obrazovna institucija takve vrste u cijeloj Bugarskoj. Godine 1988. bio sam jedan od samo osmero kandidata iz cijele zemlje koji su bili primljeni na akademiju. Bio sam jako ponosan na svoj uspjeh. Jednog sam se dana pogledao u ogledalo i sam sebi ponosno rekao: “Dakle Plamene, ti ćeš sigurno postati slavan umjetnik!”

Uskoro sam se počeo oblačiti u crno i pustio sam kosu i bradu. U to je vrijeme vladalo mišljenje da umjetnik treba tako izgledati. Počeo sam živjeti boemskim načinom života jer sam smatrao da tako žive umjetnici. Stoga sam u četvrti koja je bila stjecište umjetnika unajmio sobu, koja je stalno bila u neredu i pretrpana stvarima. Nakon toga donio sam mačku s tri mačića i jednog psića. I rasipanje novca bilo je sastavni dio mog života.

Sve sam više bio oduševljen umjetnošću. Stalno sam slikao, i to apstraktne slike koje su prikazivale neobičan svijet iz moje mašte. Čak sam oslikao zidove svoje sobe. Mislio sam da je to početak jedne velike karijere.

Sastavni dio mog života bile su zabave koje sam često organizirao s prijateljima s akademije. Znali smo se okupiti u mojoj sobi, slušati glazbu i opijati se, čak i kad smo se pripremali za ispite. Vodili smo filozofske rasprave o glazbi, umjetnosti i smislu života. Često smo razgovarali o nadnaravnim silama i vanzemaljcima. Ti su razgovori poticali moju maštu i davali mi ideje za nove slike.  Želio sam što duže uživati u toj euforiji, no ona je trajala samo dok sam bio pijan. Obično već sljedećeg dana nije bilo ni traga tom oduševljenju.

Nakon što sam tako živio desetak godina, postao sam nezadovoljan. Za razliku od živih boja kojima sam slikao, moje raspoloženje postajalo je sve mračnije i bio sam jako usamljen. Moj san da ću postati slavan umjetnik počeo je blijediti. Bio sam potišten i nisam znao kako dalje živjeti. Tako sam se osjećao onog dana koji sam opisao na početku članka.

Godine 1990. odlučio sam održati izložbu u Loveču. Pozvao sam Yanitu, poznanicu s akademije, da i ona izloži svoje radove budući da je i ona bila iz Loveča. Kad je izložba bila zatvorena, Yanita i ja otišli smo u obližnji restoran proslaviti taj događaj. U toku razgovora počela mi je pričati što je naučila proučavajući Bibliju s Jehovinim svjedocima. Govorila mi je o novom svijetu koji je prorečen u Bibliji. To je pobudilo moje zanimanje.

Yanita je nastavila proučavati Bibliju u Sofiji i povremeno mi je donosila biblijske publikacije. Nikad neću zaboraviti s kakvim sam oduševljenjem pročitao brošuru “Gle! Sve novo tvorim!” i kako sam za samo nekoliko dana naprosto progutao knjigu I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. * Nije mi bilo teško prihvatiti činjenicu da Bog postoji i odmah sam želio saznati kako se trebam moliti. Sjećam se svoje prve molitve. Na koljenima sam iskreno rekao Jehovi što me brine. Bio sam potpuno uvjeren da me sluša. Više nisam bio usamljen, nego sam počeo osjećati radost i mir.

U Sofiji me Yanita upoznala s jednim bračnim parom Jehovinih svjedoka. Ponudili su mi biblijski tečaj i pozvali me na svoje sastanke. Sjećam se svog prvog sastanka u lipnju 1991. Došao sam dva sata ranije i čekao u obližnjem parku. Bio sam nervozan, nemiran i u neizvjesnosti kako će me primiti. No na moje iznenađenje, svi su me srdačno pozdravili usprkos mom čudnom, boemskom izgledu. Otada sam redovito dolazio na sastanke i dvaput tjedno imao sam biblijski tečaj.

Bio sam jako sretan kad sam dobio svoju prvu Bibliju. Nikad prije nisam pročitao ništa tako veličanstveno i dojmljivo kao što su mudre riječi iz Propovijedi na gori. Proučavajući Bibliju osobno sam osjetio da Božja Riječ ima veliku moć mijenjati ljude, kao što stoji u Efežanima 4:23: ‘Trebate se obnavljati u sili koja pokreće vaš um.’ Prestao sam pušiti i doveo sam u red svoj neuredan izgled. Promjena je bila tako velika da me vlastiti otac nije prepoznao kad me dočekao na željezničkom kolodvoru u Loveču, nego je prošao pored mene.

Počeo sam obraćati pažnju na prostor u kojem sam živio. Nered u mojoj sobi, oslikani zidovi i smrad duhanskog dima nisu više poticajno djelovali na moju kreativnost. Osjetio sam jaku želju da sve očistim. Zidove sam obojio u bijelo i tako je nestao trooki vanzemaljac kojeg sam bio naslikao na zidu.

 Naravno, moji su me prijatelji ubrzo napustili, no za kratko vrijeme stekao sam mnoge nove prijatelje koje sam upoznao na kršćanskim sastancima i koji su ostali moji dragi prijatelji sve do današnjeg dana. Oni su pozitivno djelovali na mene, pa sam brzo napredovao. Krstio sam se 22. ožujka 1992. na prvom velikom skupu Jehovinih svjedoka u Bugarskoj, koji se održao u gradu Plovdivu.

Iako sam znao da kao umjetnik u malom gradu neću lako zarađivati za život, odlučio sam se vratiti u Loveč nakon što diplomiram. Shvatio sam da ja osobno ne bih mogao graditi uspješnu umjetničku karijeru, a da mi istovremeno Božje Kraljevstvo bude najvažnije u životu. Stoga sam odlučio promijeniti svoje životne planove te kao volonter poučavati ljude o Bibliji. Dok sam još bio na akademiji, Yanita, koja je diplomirala tri godine prije mene, u Loveču je već revno poučavala druge o biblijskoj istini. Bila je jedini Jehovin svjedok u tom gradu.

Kad sam se preselio u Loveč, ondje je postojala mala grupa ljudi koji su proučavali Bibliju s Jehovinim svjedocima. Jako sam volio ići od kuće do kuće i govoriti ljudima o svojoj nadi u bolju budućnost. Odlučio sam da ću postati punovremeni propovjednik.

No nakon nekog vremena pojavili su se problemi. Godine 1994. našoj vjerskoj zajednici bilo je ukinuto zakonsko priznanje i u medijima je bila pokrenuta velika kampanja kojom nas se pokušalo ocrniti. * Policija je često privodila Jehovine svjedoke u policijsku postaju i oduzimala im literaturu. U to teško vrijeme nismo imali zakonsku dozvolu da se sastajemo na javnim mjestima. No mi smo ipak redovito održavali sastanke u prostoriji od 12 četvornih metara, koja se nalazila u produžetku Yanitine kuće. Jednom prilikom u tu se malu prostoriju naguralo 42 ljudi. Dok smo pjevali pjesme hvale Jehovi, zatvarali smo prozor kako ne bismo ometali susjede. Kad bi temperatura vani bila visoka, u prostoriji je bilo vruće i sparno, no mi smo bili sretni što smo zajedno.

Jako sam se divio Yaniti zbog njene revne službe pravom Bogu, pa smo se s vremenom zaljubili. Vjenčali smo se 11. svibnja 1996. Iako smo različiti, odlično se nadopunjavamo. Ona je moj najbliskiji prijatelj i velika podrška. Zahvalan sam Jehovi što mi je dao ženu koja “vrijedi puno više od bisera” (Mudre izreke 31:10).

Neki moji bivši prijatelji ostvarili su umjetničku karijeru o kojoj sam i ja nekad sanjao. No ja sam sretan što sam izabrao životni put koji smatram boljim. Pomogao sam mnogima da pronađu smisao života i oni su sad moja duhovna braća i sestre. Nikakva slava ni ugled koje sam mogao postići kao umjetnik ne mogu se usporediti s blagoslovima koje imam služeći Jehovi. Sretan sam što sam dobro upoznao najvećeg Umjetnika, Jehovu Boga.