VIŠE od 20 godina radim kao medicinski tehničar u službi hitne medicinske pomoći i pružam izvanbolničku medicinsku pomoć bolesnima i povrijeđenima. * Svaki je radni dan nepredvidljiv. Susretao sam se s raznim situacijama — od onih sasvim običnih do posve nevjerojatnih. Mnoge su intervencije sretno završile, no bilo je i neopisivih tragedija.

Medicinski tehničari koji rade u službi hitne medicinske pomoći imaju vrlo važnu ulogu u kanadskom zdravstvenom sustavu. * Stručna medicinska pomoć koju pružaju prije nego osoba stigne u bolnicu može ublažiti posljedice bolesti ili nesreće, pa čak joj i spasiti život.

U mnogim područjima medicinski su tehničari na raspolaganju 24 sata dnevno, i to svih 365 dana godišnje. U Kanadi službu za hitnu medicinsku pomoć može financirati grad, neko poduzeće ili bolnica. Neki medicinski tehničari rade u sklopu stanica hitne pomoći ili vatrogasnih jedinica.

Ti posebno obučeni muškarci i žene kreću u akciju čim prime poziv u pomoć. Taj poziv može stići svakog trenutka, bez prethodne najave. Razmotrimo za što su sve medicinski tehničari obučeni.

Iako se obuka medicinskih tehničara i naziv njihovog zvanja razlikuje od jedne kanadske provincije do druge, svi oni pružaju hitnu medicinsku pomoć — od pružanja pomoći lakše povrijeđenim osobama pa sve do zbrinjavanja  onih kojima je ugrožen život. Prema državnim zakonima i zdravstvenim propisima, osoba koja želi raditi u hitnoj medicinskoj službi mora imati svjedodžbu o završenoj stručnoj obuci.

Osnovna obuka koju sam prošao sastojala se od mnogo sati teorijske nastave u učionici te praktične nastave u bolnici i kolima hitne pomoći. Učili smo kako utvrditi znakove života, koristiti opremu za davanje kisika, davati umjetno disanje i masažu srca, koristiti zavoje, udlage te opremu za imobilizaciju kralježnice.

Daljnjih 300 sati dragocjene stručne obuke dobio sam stažirajući na odjelima hitne pomoći, intenzivne njege i u rađaonicama nekoliko bolnica. Nikad neću zaboraviti prvi porođaj pri kojem sam asistirao — osjećao sam se kao da se pred mojim očima događa čudo! Ta i druge situacije pripremile su me za daljnju obuku, koja se sastojala od preko 300 sati rada u kolima hitne pomoći pod nadzorom i uz pomoć dva iskusna medicinska tehničara. Nakon što sam prošao pismenu i praktičnu provjeru znanja, dobio sam svjedodžbu o završenoj obuci za nižeg medicinskog tehničara.

Nekoliko sam godina radio u seoskim i gradskim područjima. Ubrzo sam shvatio koliko je vrijedno sve ono što sam naučio. Naprimjer jednom je jedan građevinski radnik došao na odjel hitne pomoći žaleći se na bol u prsima. Kratko nakon toga srce mu je prestalo kucati. Bio sam u timu s liječnicima i medicinskim sestrama koji su mu davali umjetno disanje, masažu srca, elektrošokove i lijekove. Za nekoliko minuta čovjeku je srce počelo normalno kucati i počeo je samostalno disati. Potom je prebačen na odjel intenzivne njege. Kad su me sljedećeg dana poslali na taj odjel, jedan me liječnik upoznao s čovjekom koji je sjedio u krevetu i razgovarao sa svojom ženom. Nisam ga prepoznao sve dok mi nije rekao: “Sjećate li me se? Jučer ste mi spasili život!” Bio je to neopisiv osjećaj.

Posljednji dio obuke sastojao se od rada s liječnikom koji je tijekom dvanaestosatne smjene pratio kako radim s pacijentima. Na koncu sam prošao pismenu i praktičnu provjeru znanja i dobio svjedodžbu o završenoj obuci za medicinskog tehničara.

Medicinski tehničari rade pod vodstvom jednog liječnika koji obično surađuje sa stručnim odborom za hitnu medicinsku pomoć u izradi pisanog protokola ili plana liječenja. Prilikom pružanja hitne medicinske pomoći slijede taj protokol, a ponekad rade po uputama koje dobivaju od određene grupe liječnika izravno putem radioveze ili telefona. Zbog toga se za njih kaže da su oči, uši i ruke liječnika. Medicinska pomoć koju pružaju u domovima ljudi, na javnim mjestima ili na mjestu prometne nesreće može uključivati davanje kisika, lijekova i elektrošokova, pa čak i intubaciju te kirurške zahvate. (Vidi okvir  “Hitni medicinski postupci” na 15. stranici.)

Opasnosti i poteškoće sastavni su dio svakodnevice onih koji rade u službi hitne medicinske pomoći. Svoj posao obavljaju u svim vremenskim uvjetima, a ponekad i na opasnim mjestima ili u riskantnim situacijama. Čak i vožnja do mjesta nesreće može biti opasna.

 Stalno dolaze u doticaj s krvi, tjelesnim tekućinama i zaraznim bolestima, što može ugroziti njihovo zdravlje. Da bi se zaštitili, nose zaštitnu opremu, naprimjer rukavice, maske, naočale ili štitnike za lice, a ponekad i posebne uniforme ili kombinezone.

Njihov posao uključuje i kontakt s članovima obitelji i prijateljima unesrećene osobe te s ljudima koji su se zatekli na mjestu nesreće. Svi oni mogu reagirati potpuno nepredvidljivo. Strašno je kad smrt rastavi muža i ženu koji su zajedno proveli desetljeća. Nije lako obavijestiti nekoga o smrti bračnog partnera. Jednom sam prilikom trebao reći jednoj ženi da joj je umro muž. Kad sam joj to priopćio, ona me udarila i istrčala iz kuće na ulicu vičući i plačući. Uspio sam je uhvatiti, a ona se okrenula prema meni, zgrabila me za ruku, zagrlila i počela neutješno plakati.

Kontakt s ljudima koji su pod snažnim emocijama ili pod utjecajem alkohola ili droge zahtijeva razumijevanje, taktičnost i suosjećajnost. U takvim trenucima ljudi mogu biti jako nepredvidljivi. Na svom sam poslu doživio svašta — ljudi su me znali ugristi, pljunuti i vrijeđati.

Naš je posao i fizički naporan jer svakodnevno moramo dizati teške terete, ponekad i u jako nezgodnim položajima. Mnogo vremena moramo klečati ili biti pogrbljeni dok pružamo pomoć. Česte su i ozljede na radu. Najčešće su ozljede leđa, ramena i koljena. Neki su zadobili tako teške ozljede da više nisu mogli obavljati svoj posao. Radi se u smjenama, što je također iscrpljujuće.

Pružanje pomoći ljudima kojima prijeti smrt zbog bolesti ili povrede naporno je i u psihičkom i emocionalnom smislu. U kritičnim trenucima potrebno je ostati priseban, dobro prosuđivati i donositi razumne odluke. Mi koji pružamo hitnu medicinsku pomoć svakodnevno gledamo ljudsku patnju i tragedije. Pomažemo ljudima koji su zadobili strahovito teške tjelesne ozljede. Nikad neću zaboraviti jednog mladića koji je teško stradao na radnom mjestu. Od prsa nadolje tijelo mu je bilo zdrobljeno i gotovo neprepoznatljivo. Preklinjao je mog kolegu i mene da mu pomognemo da ne umre. Nažalost, unatoč svim naporima koje smo ulagali mi te liječnici i medicinske sestre, mladić je umro za manje od sat vremena.

Neki su prizori izuzetno potresni. Rano jednog jutra primili smo dojavu o požaru. Muž je stigao kući s posla upravo kad su njegova žena i trogodišnja kćerkica uspjele pobjeći iz kuće u plamenu. Ali još troje djece, u dobi od četiri mjeseca do pet godina, ostalo je s djedom zarobljeno u kući sve dok ih vatrogasci nisu uspjeli izvući. Bio sam u jednom od timova koji su im nastojali spasiti život. No sve je bilo uzalud.

Možda se sada pitate zašto netko uopće želi raditi taj posao. Ponekad se i ja to pitam. Često se sjetim Isusove usporedbe o milosrdnom Samarićaninu, koji se nesebično žrtvovao da bi pomogao ozljeđenom čovjeku (Luka 10:30-37). I mi se na svom poslu žrtvujemo i fizički i emocionalno da bismo pružili pomoć onima kojima je potrebna. Volim svoj posao, ali jedva čekam vrijeme kad ću biti nezaposlen. Zašto to kažem? Zato što je Bog obećao da u bliskoj budućnosti nitko više neće reći: “Bolestan sam.” Osim toga ‘smrti i boli više neće biti’ (Izaija 33:24; Otkrivenje 21:4). (Ispričao jedan medicinski tehničar iz Kanade.)