ARHEOLOGIJA je od velike vrijednosti svima koji proučavaju Bibliju jer arheološka otkrića često upotpunjuju njihovo znanje o načinu života, prilikama i običajima ljudi koji su živjeli u biblijskim vremenima te o jezicima koji su se tada govorili. Ona ujedno pruža zanimljive podatke o tome kako su se ispunila biblijska proročanstva, kao što su ona o padu drevnog Babilona, Ninive i Tira (Jeremija 51:37; Ezekijel 26:4, 12; Sefanija 2:13-15). No ta znanost ima i svojih ograničenja. Arheološke pronalaske treba protumačiti. Ljudi koji to čine mogu pogriješiti, a tumačenja se s vremenom mogu i promijeniti.

Kršćanska vjera ne temelji se na arheološkim iskopinama, kao što su razbijene vaze, stare cigle ili urušeni zidovi, nego na duhovnim istinama koje nalazimo u Bibliji, istinama koje se međusobno nadopunjuju i zajedno čine skladnu cjelinu (2. Korinćanima 5:7; Hebrejima 11:1). Naravno, unutarnji sklad Biblije, iskrenost njenih pisaca, ispunjena proročanstva i mnoga druga njena obilježja jasno dokazuju da je “sve Pismo nadahnuto od Boga” (2. Timoteju 3:16). No razmotrimo ipak nekoliko zanimljivih arheoloških otkrića koja svjedoče o istinitosti biblijskih izvještaja.

Arheolozi koji su 1970. vršili iskapanja u Jeruzalemu naišli su na ostatke jedne kuće koja je izgorjela u požaru te su je nazvali Spaljena kuća. “Svakom stručnjaku već je na prvi pogled bilo jasno što se ondje dogodilo”, napisao je Nahman Avigad, voditelj tima koji je vršio iskapanja. “Kuću je zahvatio požar, a potom su se urušili zidovi i krov.” U jednoj prostoriji pronađene su kosti [1] nečije ruke. Osoba je bila raširila prste pokušavajući dohvatiti stepenicu.

Na podu su bile razbacane kovanice [2] iz raznih razdoblja. Najkasnije iskovani novčići potječu iz četvrte godine židovske pobune protiv Rima — 69. n. e. Pokućstvo je bilo porazbacano prije nego što se kuća urušila. “Kad smo to vidjeli”, rekao je Avigad, “sjetili smo se da je Josip Flavije opisao kako su rimski vojnici pljačkali kuće nakon što su osvojili grad.” Povjesničari su utvrdili da su Rimljani opustošili Jeruzalem 70. n. e.

Analizom pronađenih kostiju utvrđeno je da se radi o ženi koja je imala dvadesetak godina. “U vrijeme rimskog napada u kući je izbio požar”, piše časopis Biblical Archaeology Review, “a mlada žena koja se nalazila u kuhinji Spaljene kuće pala je na pod te je umrla dok je pokušavala dohvatiti stepenicu u blizini vrata. Vatra se proširila tako brzo (...) da žena nije  uspjela pobjeći, pa je ostala zatrpana među ruševinama.”

Taj prizor podsjeća nas na proročanstvo o Jeruzalemu koje je Isus izgovorio gotovo 40 godina ranije. On je rekao: “Neprijatelji tvoji (...) sravnit će sa zemljom tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamen na kamenu” (Luka 19:43, 44).

Među arheološka otkrića koja potvrđuju istinitost Biblije ubrajaju se i imena ljudi koji se spominju u Bibliji. Neka od tih otkrića pobila su tvrdnje kritičara da su pisci Biblije izmislili određene osobe ili da su preuveličali njihovu slavu.

Istaknuti stručnjaci svojevremeno su tvrdili da asirski kralj Sargon II, čije ime u Bibliji nalazimo u Izaiji 20:1, uopće nije postojao. A onda je 1843. nedaleko od današnjeg iračkog grada Horsabada, na pritoku rijeke Tigris, pronađena Sargonova palača [3], koja se prostirala na površini od 10 hektara. Sargon II, o kojem dugo vremena nije bio pronađen nikakav svjetovni povijesni zapis, danas je jedan od najpoznatijih asirskih kraljeva. U jednom od svojih ljetopisa [4] Sargon kaže da je osvojio izraelski grad Samariju. Prema biblijskoj kronologiji, Asirci su 740. pr. n. e. doista osvojili Samariju. Sargon također izvještava o osvajanju Ašdoda, a to dodatno potvrđuje istinitost riječi iz Izaije 20:1.

Pri iskapanju ruševina starog Babilona, koje se nalaze u današnjem Iraku, arheolozi su nedaleko od Ištarinih vrata pronašli tristotinjak glinenih pločica ispisanih klinastim pismom. Na tim pločicama iz doba babilonskog kralja Nebukadnezara nalaze se imena mnogih osoba, među kojima je i “Jaukin, kralj zemlje Jahuda”. Riječ je o judejskom kralju Jojakinu, koji je 617. pr. n. e., u vrijeme kad je Nebukadnezar prvi put osvojio Jeruzalem, bio zarobljen i odveden u Babilon (2. Kraljevima 24:11-15). Na pločicama se spominje i pet Jojakinovih sinova (1. Ljetopisa 3:17, 18).

Godine 2005. arheolozi su vršili iskapanja na mjestu na kojem se, prema njihovim pretpostavkama, mogla nalaziti palača kralja Davida. Na njemu su pronašli ostatke velike kamene građevine koja je po njihovom mišljenju bila uništena prije više od 2 600 godina, kad su u danima Božjeg proroka Jeremije Babilonci razorili Jeruzalem. Ne može se sa sigurnošću utvrditi radi li se o ostacima Davidove palače. No arheologinja Eilat Mazar uspjela je utvrditi porijeklo jednog vrlo zanimljivog predmeta. Bio je to glineni otisak pečata [5] debljine jednog centimetra. Na njemu piše: “Vlasništvo Jehukala, sina Šelemijahuova, sina Šovijeva”. Taj je otisak načinjen pečatom koji je očito pripadao Jehukalu, odnosno Jukalu, židovskom dostojanstveniku koji se spominje u Bibliji kao Jeremijin protivnik (Jeremija 37:3; 38:1-6).

Arheologinja Mazar kaže da je Jehukal zapravo bio “drugi kraljev službenik”, a prvi je bio Šafanov sin Gemarija, čije se ime nalazi na pečatu pronađenom u Davidovom gradu. Biblija otkriva da je Jehukal, sin Šelemijin (Šelemijahuov), bio jedan od judejskih knezova. Prije nego što je pronađen spomenuti pečat, nije postojao nijedan izvanbiblijski dokaz o tome da je Jehukal doista postojao.

Biblija pokazuje da su stari Izraelci bili pismeni (4. Mojsijeva 5:23; Jošua 24:26; Izaija  10:19). No kritičari se nisu s time slagali te su tvrdili da se biblijska povijest uvelike prenosila nepouzdanom usmenom predajom. Međutim, godine 2005. njihovoj je teoriji zadan težak udarac kad su arheolozi koji su vršili iskapanja kod Tel Zayita, otprilike na pola puta između Jeruzalema i obale Sredozemnog mora, pronašli drevni hebrejski alfabet [6] uklesan u kamenu. To bi čak mogao biti najstariji alfabet koji je dosad pronađen.

Neki stručnjaci kažu da taj pronalazak, za koji se smatra da potječe iz desetog stoljeća pr. n. e., ukazuje na “učenje pisarskog zanata”, “visok stupanj kulture” i “nagli razvoj činovničkog staleža u Jeruzalemu”. Dakle, izgleda da su Izraelci, suprotno tvrdnjama kritičara, već u desetom stoljeću pr. n. e., a možda čak i prije, znali čitati i pisati te su stoga mogli zapisivati svoju povijest.

Nekada moćno Asirsko Carstvo često se spominje u Bibliji, a mnoge arheološke iskopine pronađene na području na kojem se ono nekad prostiralo svjedoče o točnosti biblijskih izvještaja. Naprimjer, iskapanjima na području drevne asirske prijestolnice Ninive, u palači kralja Sanheriba otkrivena je kamena ploča [7] na kojoj su prikazani asirski vojnici kako zarobljene Židove nakon pada Lakiša 732. pr. n. e. vode u izgnanstvo. Biblijski izvještaj o tome možete pročitati u 2. Kraljevima 18:13-15.

Sanheribovi ljetopisi [8], koji su pronađeni u Ninivi, opisuju njegov vojni pohod na Judu za vladavine judejskog kralja Ezekije, koji se u ljetopisima spominje po imenu. U izvještajima pisanim klinastim pismom koji govore o raznim drugim vladarima spominju se judejski kraljevi Ahaz i Manaše te izraelski kraljevi Omri, Jehu, Jehoaš, Menahem i Hošea.

Sanherib se u svojim zapisima hvali svojim vojnim uspjesima, no vrijedno je zapaziti da nigdje ne spominje osvajanje Jeruzalema. Ta zanimljiva činjenica potvrđuje vjerodostojnost biblijskog izvještaja, koji kaže da taj kralj nije opsjedao Jeruzalem, nego je pretrpio poraz iza kojeg je stajao sam Bog. Nakon toga poniženi Sanherib vratio se u Ninivu, a ondje su ga, kao što Biblija kaže, ubili vlastiti sinovi (Izaija 37:33-38). Zanimljivo je da dva asirska zapisa potvrđuju da je kralj bio ubijen.

Zbog izopačenosti stanovnika Ninive Jehova je preko svojih proroka Nahuma i Sefanije prorekao da će taj grad biti uništen (Nahum 1:1; 2:8–3:19; Sefanija 2:13-15). Ta su se proročanstva ispunila 632. pr. n. e., kad su vojske babilonskog kralja Nabopolasara i medijskog kralja Kijaksara zajednički opkolile i osvojile Ninivu. Pronalazak njenih ruševina još je jednom potvrdio istinitost biblijskih izvještaja.

 Spomenimo i Nuzi, drevni grad koji se nalazio istočno od Tigrisa i jugoistočno od Ninive. Njegovi su ostaci iskopani u razdoblju od 1925. do 1931, a među mnogim arheološkim pronalascima bilo je i oko 20 000 glinenih pločica. One su napisane na babilonskom jeziku, a sadrže obilje podataka o običajnim zakonima sličnim onima iz patrijarhalnog doba koji su opisani u 1. Mojsijevoj knjizi. Naprimjer, ti zapisi pokazuju da su obiteljski bogovi ili idoli (obično se radilo o glinenim kipićima) služili kao svojevrsna potvrda o vlasništvu, odnosno o pravu na nasljedstvo. Vjerojatno je zato Rahela, žena patrijarha Jakova, uzela kućne bogove, ili “terafe”, svog oca Labana kad se s obitelji trebala odseliti od njega. Sasvim je razumljivo da je Laban htio da mu se ti terafi vrate (1. Mojsijeva 31:14-16, 19, 25-35).

Tekst napisan klinastim pismom na ovdje prikazanom drevnom glinenom cilindru, odnosno valjku, potvrđuje istinitost jednog drugog biblijskog izvještaja. Taj dokument koji se naziva Kirov cilindar [9] pronađen je na obali Eufrata, tridesetak kilometara od Bagdada, na mjestu na kojem se nekad nalazio grad Sipar. Zapis govori o tome kako je Kir Veliki, osnivač Perzijskog Carstva, osvojio Babilon. Zadivljujuće je da je otprilike 200 godina prije nego što se to dogodilo Jehova preko svog proroka Izaije za medo-perzijskog vladara Kira rekao: “‘On je pastir moj i izvršit će sve što želim’, izvršit će ono što sam rekao o Jeruzalemu: ‘Opet će se izgraditi’” (Izaija 13:1, 17-19; 44:26–45:3).

Zanimljivo je da se na cilindru spominje jedan Kirov običaj koji je bio sasvim suprotan običajima drugih osvajača iz drevnog doba. Naime, Kir je narode koje je porobila prijašnja vlast vraćao u zemlje u kojima su prije živjeli. Biblijska i svjetovna povijest svjedoče o tome da je Kir doista oslobodio Židove, koji su nakon toga obnovili Jeruzalem (2. Ljetopisa 36:23; Ezra 1:1-4).

Premda je biblijska arheologija relativno nova znanost, stručnjaci koji se njome bave proveli su mnoga istraživanja na temelju kojih su dobiveni dragocjeni podaci. Kao što smo vidjeli, mnoga arheološka otkrića potvrđuju točnost i vjerodostojnost Biblije, ponekad čak i u najsitnijim pojedinostima.