Je li evolucija činjenica?
“EVOLUCIJA je činjenica jednako kao što je činjenica da je Sunce izvor topline”, tvrdi profesor Richard Dawkins, ugledni evolucionist. Naravno, tvrdnja da je Sunce izvor topline može se dokazati eksperimentima i izravnim opažanjem. No može li se na isti način neosporno dokazati i tvrdnja da je život nastao evolucijom?
Prije nego što odgovorimo na to pitanje, trebamo razjasniti jednu pojedinost. Naime, mnogi su znanstvenici primijetili da pri razmnožavanju živih organizama kod novih generacija s vremenom može doći do nekih manjih promjena. Charles Darwin taj je proces nazvao “razvoj s postupnim preinakama”. Istraživači su uočili te promjene i potvrdili ih putem raznih eksperimenata, a uzgajivači biljaka i životinja vješto se koriste tim spoznajama. * Te se promjene mogu smatrati činjenicom. Međutim, znanstvenici te sitne promjene nazivaju “mikroevolucijom”. Mnogi znanstvenici tvrde da te sitne promjene dokazuju jednu potpuno drugačiju pojavu, pojavu koju nitko nikada nije vidio i koju oni nazivaju makroevolucijom.
Darwin je govorio o daleko većim promjenama od onih koje se danas mogu zapaziti kod razmnožavanja biljaka i životinja. U svojoj čuvenoj knjizi Postanak vrsta on je napisao: “Sva bića promatram ne kao zasebne tvorevine, nego kao izravne potomke nekih malobrojnih bića.” Darwin je rekao da su se ta prvobitna ‘malobrojna bića’, ili jednostavni oblici života, kroz izuzetno duga vremenska razdoblja putem “krajnje sitnih preinaka” postupno razvila u milijune različitih životnih oblika na Zemlji. Evolucionisti naučavaju da je uzastopnim nizanjem takvih malih promjena s vremenom došlo do velikih promjena koje su bile potrebne da bi se ribe pretvorile u vodozemce, a majmuni u ljude. Te navodne velike promjene nazivaju se makroevolucijom. Ova Darwinova tvrdnja mnogima zvuči razumno. Oni razmišljaju: ‘Ako unutar iste vrste može doći do malih promjena, zašto onda u procesu evolucije kroz dugačka vremenska razdoblja ne bi moglo doći i do velikih promjena?’ *
Teorija o makroevoluciji temelji se na tri glavne pretpostavke:
1. Mutacijama nastaju “sirovine” potrebne za stvaranje novih vrsta. *
2. Prirodni odabir dovodi do stvaranja novih vrsta.
3. Fosilni zapisi svjedoče o makroevolucijskim promjenama kod biljaka i životinja.
Jesu li dokazi o makroevoluciji toliko čvrsti da se ona treba smatrati činjenicom?
Mogu li mutacijama nastati nove vrste?
Mnoga svojstva neke biljke ili životinje ovise o uputama sadržanim u njenom genetskom * Istraživači su otkrili da mutacije — ili slučajne promjene — genetskog koda raznih biljaka ili životinja mogu dovesti do promjene svojstava njihovih potomaka. Godine 1946. Hermann Muller, dobitnik Nobelove nagrade i začetnik mutacijske genetike, ustvrdio je: “Uzastopno nizanje mnogih rijetkih i uglavnom sitnih promjena nije samo glavna metoda umjetnog oplemenjivanja biljaka i životinja nego i način na koji se odvijao prirodni proces evolucije koji se zasniva na principu prirodnog odabira.”
kodu, detaljnom nacrtu koji određuje građu i nasljedna svojstva čitavog organizma, a nalazi se u jezgri svake stanice.Ustvari, teorija o makroevoluciji temelji se na tvrdnji da mutacijama mogu nastati ne samo nove vrste nego i potpuno nove porodice biljaka i životinja. Može li se ta smiona tvrdnja ikako dokazati? Razmotrimo što je otkriveno tijekom stotinjak godina genetskih istraživanja.
Krajem 1930-ih znanstvenici su oduševljeno prihvatili sljedeću ideju: Ako nove vrste biljaka mogu nastati prirodnim odabirom spontanih mutacija, onda sigurno još lakše mogu nastati umjetnim odabirom pažljivo kontroliranih mutacija. Dr. Wolf-Ekkehard Lönnig, znanstvenik iz Zavoda za istraživanje uzgoja biljaka na Institutu Max Planck u Njemačkoj, nedavno je u intervjuu za časopis Probudite se! rekao: “Oduševljenje se širilo među biolozima, a naročito među genetičarima i uzgajivačima biljaka.” Zašto je u znanstvenim krugovima zavladala takva euforija? Dr. Lönnig, koji se već 28 godina bavi istraživanjem genetskih mutacija biljaka, rekao je: “Istraživači su smatrali kako je došlo vrijeme da se iz temelja promijene tradicionalne metode uzgoja biljaka i životinja. Vjerovali su da izazivanjem i pažljivim odabirom poželjnih mutacija mogu stvoriti nove i bolje vrste biljaka i životinja.” *
U Aziji, Europi i Sjedinjenim Državama mnogo je novca uloženo u istraživačke programe u kojima su znanstvenici primjenjivali razne metode uzgoja koje su, prema njihovim očekivanjima, trebale ubrzati evoluciju biljaka i životinja. Do kojih su zaključaka znanstvenici došli nakon više od 40 godina intenzivnog istraživanja? Znanstvenik Peter von Sengbusch kaže: “Premda je u istraživanje utrošeno izuzetno mnogo novca, pokušaji da se ozračivanjem uzgoje rodnije vrste biljaka uglavnom su bili bezuspješni.” Dr. Lönnig je rekao: “U 1980-ima oduševljenje znanstvenika splasnulo je zbog neuspjeha koji su se zaredali diljem svijeta. U zapadnim zemljama napuštena je metoda mutacijskog uzgoja kao zasebne vrste genetskog istraživanja. Kod gotovo svih mutanata došle su do izražaja ‘negativne selekcijske vrijednosti’, što znači da su biljke uvenule ili postale osjetljivije od svojih divljih predaka.” *
No podaci koji su prikupljeni u stotinjak godina istraživanja genetskih mutacija te 70 godina mutacijskog uzgoja biljaka i životinja omogućavaju znanstvenicima da dođu do određenih zaključaka o tome mogu li mutacijama nastati nove biološke vrste. Nakon što je istražio dokaze, dr. Lönnig je zaključio: “Mutacije ne mogu dovesti do toga da se neka izvorna vrsta [biljaka ili životinja] pretvori u potpuno novu vrstu. Taj je zaključak u skladu sa svim drugim rezultatima mutacijskih istraživanja koja su provedena u 20. stoljeću, kao i sa zakonima vjerojatnosti. Stoga zakon ponavljanih varijacija pokazuje da svaka ispravno definirana biološka vrsta ima jasno utvrđene granice koje joj onemogućavaju da se nizom spontanih mutacija pretvori u neku drugu vrstu.”
Razmotrimo što to zapravo znači. Ako vrhunski znanstvenici nisu u stanju stvoriti neku novu biološku vrstu tako da izazivaju mutacije i pažljivo odabiru one poželjne, kolika je onda vjerojatnost da se to dogodi u procesu kojim upravljaju slijepe prirodne sile? Ako su istraživanja pokazala da se nijedna izvorna vrsta ne može mutacijama pretvoriti u neku potpuno novu vrstu, kako se onda odvijala makroevolucija?
Dovodi li prirodni odabir do stvaranja novih vrsta?
Darwin je smatrao da prirodni odabir pogoduje onim oblicima života koji su bolje prilagođeni svom okolišu, dok slabije prilagođeni životni oblici s vremenom izumiru. Današnji evolucionisti naučavaju da su se pojedine vrste proširile po svijetu i postale izolirane te da su zatim u procesu prirodnog odabira opstale samo one jedinke koje su se putem genetskih mutacija najbolje prilagodile novom okolišu. Tako su se, prema tvrdnjama evolucionista, izolirane grupe jedinki s vremenom pretvorile u potpuno nove vrste.
“Mutacije ne mogu dovesti do toga da se neka izvorna vrsta [biljaka ili životinja] pretvori u potpuno novu vrstu”
Kao što je već bilo rečeno, istraživanja jasno pokazuju da mutacije ne mogu dovesti do stvaranja potpuno novih vrsta biljaka ili životinja. No mogu li evolucionisti dokazati da prirodni odabir daje prednost korisnim mutacijama i tako dovodi do stvaranja novih vrsta? U jednoj brošuri koju je 1999. objavila Američka državna akademija znanosti piše: “Kao jedan od naročito upečatljivih primjera specijacije [razvoja novih bioloških vrsta] može se navesti 13 vrsta zeba koje je Darwin proučavao na otočju Galapagosu (danas se nazivaju Darwinove zebe).”
U 1970-ima te je zebe počela proučavati grupa istraživača koju su predvodili Peter i Rosemary Grant. Istraživači su otkrili da je nakon suše koja je trajala godinu dana u populaciji bilo više jedinki s malo većim kljunovima. Budući da veličina i oblik kljuna spadaju u glavna obilježja po kojima se utvrđuju razlike između 13 vrsta Darwinovih zeba, to se otkriće smatralo prilično značajnim. “Peter i Rosemary Grant pretpostavili su da bi, pod uvjetom da se suša ponavlja svakih desetak godina, za samo 200 godina na tom otočju mogla nastati nova vrsta zeba”, pisalo je u brošuri Američke akademije znanosti.
No u brošuri nisu bile spomenute neke značajne, ali i neugodne činjenice. U godinama koje su uslijedile nakon suše u populaciji su ponovno prevladale jedinke s manjim kljunovima. Stoga su 1987. Peter Grant i njegov
suradnik Lisle Gibbs u znanstvenom časopisu Nature napisali da su primijetili kako je ‘prirodni odabir promijenio smjer’. Godine 1991. Grant je napisao da “pod utjecajem prirodnog odabira u populaciji zeba prevladavaju čas jedne čas druge jedinke”, ovisno o tome kako se mijenjaju klimatski uvjeti. Istraživači su također primijetili da se neke zebe za koje se smatralo da pripadaju različitim vrstama međusobno pare i donose na svijet mlade koji imaju veću sposobnost preživljavanja od svojih roditelja. Peter i Rosemary Grant zaključili su da bi za 200 godina nastavak takvog križanja mogao dovesti do spajanja dvije “vrste” u jednu.Biolog evolucionist George Christopher Williams još je davne 1966. napisao: “Žalosno je što se teorija prirodnog odabira prvenstveno koristi kao objašnjenje uzroka evolucijskih promjena. Ta teorija ima puno važniju ulogu u objašnjavanju procesa prilagođavanja organizama.” Godine 1999. evolucijski teoretičar Jeffrey Schwartz napisao je da, ukoliko su Williamsovi zaključci ispravni, prirodni odabir vjerojatno pomaže vrstama da se prilagode promjenama životnih okolnosti, ali “ne dovodi do stvaranja novih vrsta”.
Doista, Darwinove se zebe ne pretvaraju u nikakve “nove vrste”. One su i dalje zebe, a činjenica da se neke od tih 13 vrsta međusobno pare dovodi u pitanje ispravnost kriterija po kojima neki evolucionisti definiraju pojam “vrste”. Osim toga, taj primjer jasno pokazuje da čak i ugledne znanstvene ustanove mogu prezentirati podatke na neobjektivan način.
Da li fosilni nalazi govore u prilog makroevoluciji?
Čitajući ranije spomenutu brošuru Američke akademije znanosti, čitatelj stječe dojam da fosili koje su znanstvenici dosad pronašli pružaju više nego dovoljno dokaza za makroevoluciju. U brošuri piše: “Pronađeno je tako mnogo prijelaznih oblika između riba i vodozemaca, vodozemaca i gmazova, gmazova i sisavaca te između raznih kategorija primata da je često vrlo teško precizno utvrditi kada je došlo do prijelaza iz jedne vrste u drugu.”
Proučavanje Darwinovih zeba pokazuje samo to da se neke vrste mogu prilagođavati klimatskim promjenama
Iznenađujuće je da netko može s toliko pouzdanja iznijeti takvu tvrdnju. Zašto? Godine 2004. časopis National Geographic je napisao: “Fosilni su nalazi poput filma o evoluciji u kojem je na svakih 1 000 sličica na podu montažne sobe izgubljeno 999.” Može li se na temelju ‘svake tisućite sličice’ doista dokazati proces makroevolucije? Što zapravo otkrivaju fosilni nalazi? Niles Eldredge, gorljivi zagovornik evolucije, priznaje da ti nalazi pokazuju kako u dugim vremenskim razdobljima “kod većine živih vrsta nije bilo gotovo nikakvih evolucijskih promjena”.
Dosad su znanstvenici diljem svijeta pronašli i katalogizirali oko 200 milijuna velikih fosila te više milijardi sitnih fosilnih ostataka. Mnogi istraživači slažu se s tvrdnjom da ta opsežna i detaljna zbirka podataka pokazuje
da su se sve glavne skupine životinja pojavile iznenada i da se gotovo uopće nisu mijenjale te da su mnoge vrste nestale jednako naglo kao što su se i pojavile. Nakon što je istražio dokaze koji se temelje na fosilnim nalazima, biolog Jonathan Wells je napisao: “Gledano na razini bioloških razreda, koljena i carstava, tvrdnja da su se svi živi organizmi razvili od nekoliko zajedničkih predaka očito nije znanstveno potvrđena činjenica. Ako je suditi po fosilnim i molekularnim dokazima, to čak nije ni dobro potkrijepljena teorija.”Evolucija — činjenica ili pretpostavka?
Zašto mnogi ugledni evolucionisti uporno tvrde da je makroevolucija činjenica? Nakon što je iznio kritike na račun nekih argumenata Richarda Dawkinsa, ugledni evolucionist Richard Lewontin napisao je da su mnogi znanstvenici spremni prihvatiti znanstvene tvrdnje koje se protive zdravom razumu naprosto “zato što su slijepo odani materijalizmu”. * Mnogi znanstvenici ne žele ni čuti za inteligentnog Stvoritelja jer, kao što Lewontin piše, “znanost ne želi prihvatiti ni najmanju mogućnost da postoji Bog”.
Sudeći po fosilnim nalazima, sve glavne skupine životinja pojavile su se iznenada i gotovo se uopće nisu promijenile
U vezi s tim časopis Scientific American citira izjavu sociologa Rodneya Starka, koji je rekao: “Posljednjih 200 godina promiče se mišljenje da onaj tko želi biti znanstvenik mora osloboditi svoj um od okova religije.” Stark je nadalje rekao da se na znanstvenim institutima “religiozni ljudi ne usude govoriti o Bogu” te da “oni koji ne vjeruju u Boga diskriminiraju one koji vjeruju”. Prema Starkovim riječima, “u uglednim [znanstvenim] krugovima uvijek se više cijene oni koji ne vjeruju u Boga”.
Ako prihvatite teoriju o makroevoluciji, onda morate vjerovati da znanstvenici koji su po svjetonazoru agnostici ili ateisti neće dopustiti da njihova osobna gledišta utječu na to kako tumače znanstvena otkrića. Također morate vjerovati da su svi složeni oblici života nastali putem mutacija i prirodnog odabira, premda stotinjak godina znanstvenih istraživanja i proučavanja više milijardi mutacija pokazuje da se nijedna ispravno definirana biološka vrsta nije putem mutacija pretvorila u neku potpuno drugu vrstu. Morate vjerovati i to da su se sva živa bića postupno razvila od nekog zajedničkog pretka, premda fosilni nalazi jasno pokazuju da su se glavne skupine biljaka i životinja pojavile iznenada te da se čak ni u beskrajno dugim vremenskim razdobljima nisu pretvorile u neke druge vrste. Što mislite, temelji li se takvo uvjerenje na činjenicama ili pretpostavkama?
^ odl. 3 Uzgajivači pasa mogu primjenjivati metode selektivnog uzgoja kako bi s vremenom dobili pse koji će imati kraće noge ili dužu dlaku nego njihovi preci. Međutim, promjene koje uzgajivači mogu prouzročiti obično su posljedica nekog genetskog poremećaja. Naprimjer, jazavčari imaju kratke noge zbog poremećaja u razvoju hrskavice, koji dovodi do patuljastog rasta.
^ odl. 4 U ovom se članku izraz “vrsta” koristi kao suvremeni znanstveni termin. Izraz “vrsta” koristi se i u biblijskom izvještaju o stvaranju, no ondje on ima znatno šire značenje. Stoga pojava koju znanstvenici nazivaju razvojem novih vrsta često nije ništa drugo nego stvaranje varijacija unutar onog što Biblija naziva “vrstom”.
^ odl. 6 Vidi okvir “Klasifikacija živih organizama”.
^ odl. 11 Istraživanja pokazuju da citoplazma, stanična membrana i drugi dijelovi stanice također igraju važnu ulogu u razvoju organizma.
^ odl. 13 Izjave dr. Lönniga koje su citirane u ovom članku ne predstavljaju službeni stav Zavoda za istraživanje uzgoja biljaka na Institutu Max Planck.
^ odl. 14 Eksperimenti su uvijek iznova pokazali da se broj novih mutanata stalno smanjuje, odnosno da se redovito javljaju iste vrste mutacija. Dr. Lönnig je na temelju tog zapažanja izveo “zakon ponavljanih varijacija”. Osim toga, od svih uzgojenih mutanata manje od 1 posto biljaka bilo je izabrano za daljnja istraživanja, a među tim izabranim biljkama bilo je manje od 1 posto onih koje su se smatrale pogodnima za uzgoj u komercijalne svrhe. Kod mutacijskog uzgoja životinja rezultati su bili još nepovoljniji, tako da je ta metoda uzgoja na kraju u potpunosti napuštena.
^ odl. 29 U ovom kontekstu izraz “materijalizam” označava svjetonazor prema kojem je materija jedina i temeljna stvarnost i prema kojem je čitav svijet, uključujući i sve oblike života, nastao bez intervencije bilo kakvog nadnaravnog bića.
[Grafički prikaz na stranici 14]
(Vidi publikaciju)
KLASIFIKACIJA ŽIVIH ORGANIZAMA
Živi organizmi razvrstavaju se po sistematskim kategorijama, od pojedinih vrsta pa sve do carstava. * Dolje su navedeni primjeri čovjeka i vinske mušice.
LJUDI VINSKE MUŠICE
Vrsta sapiens melanogaster
Rod Homo Drosophila
Porodica hominidi Drosophilidae
Red primati dvokrilci
Razred sisavci kukci
Koljeno svitkovci člankonošci
Carstvo životinje životinje
^ odl. 49 U 1. poglavlju 1. Mojsijeve kaže se da su se biljke i životinje trebale razmnožavati “po svojim vrstama” (1. Mojsijeva 1:12, 21, 24, 25). No u tom izvještaju izraz “vrsta” nema isto značenje kao znanstveni izraz “vrsta” koji se koristi u suvremenoj biologiji.
[Zahvala]
Tabela se temelji na podacima iz knjige Icons of Evolution—Science or Myth? Why Much of What We Teach About Evolution Is Wrong, autora Jonathana Wellsa.
[Slike na stranici 15]
Vinska mušica može se izobličiti uslijed mutacija (gore), no ona je još uvijek vinska mušica
[Zahvala]
© Dr. Jeremy Burgess/Photo Researchers, Inc.
[Slike na stranici 15]
Eksperimenti koje su znanstvenici vršili na biljkama uvijek su iznova pokazali da se broj novih mutanata stalno smanjuje i da se redovito javljaju iste vrste mutacija (mutant ima veće cvjetove)
[Zahvala na stranici 13]
Na temelju fotografije gđe J. M. Cameron/ Američki državni arhiv
[Zahvala na stranici 16]
Glave zeba: © Dr. Jeremy Burgess/ Photo Researchers, Inc.
[Zahvala na stranici 17]
Dinosaur: © Pat Canova/Index Stock Imagery; fosili: GOH CHAI HIN/AFP/Getty Images