Arebonto se dvoumio oko toga da li jesti ribu ili ne. Znao je da to može biti opasno, no bio je gladan. Osim toga, pečena je riba izvrsno mirisala. Njegov je apetit na kraju pobijedio. No ubrzo nakon što je pojeo ribu osjetio je mučninu i bolove u trbuhu, a zatim je počeo povraćati te dobio proljev. Na kraju je požalio što je jeo ribu.

PRIJATELJI su brzo odvezli Arebonta u bolnicu koja se nalazi na malom tihooceanskom otoku na kojem živi. Kad je stigao u bolnicu, više nije bio pri punoj svijesti i potpuno je dehidrirao. Usto je imao bolove u prsima, opasno nizak krvni tlak i usporeni puls. U idućih nekoliko dana patio je od glavobolje, vrtoglavice i iscrpljenosti te je imao problema s obamrlosti nogu, bolnim mokrenjem i neobičnim poremećajem osjeta topline zbog kojeg je hladno osjećao kao toplo, a toplo kao hladno. Nakon osam dana puls mu se stabilizirao, no obamrlost nogu i opća iscrpljenost trajale su još tjednima.

Arebonto se otrovao jakim prirodnim otrovom koji se naziva ciguatoksin. On se ponekad može naći u ribi s tropskih grebena koja je inače jestiva. Ta vrsta trovanja naziva se ciguatera, a javlja se u tropskim i suptropskim predjelima Indijskog i Tihog oceana te na Karibima. Ljudima koji žive u tim područjima riba je jedna od osnovnih prehrambenih namirnica.

Ciguatera nije nova bolest. Od nje su u prošlosti bolovali mnogi europski pomorci i istraživači. U današnje vrijeme mnogi su turisti osjetili teške posljedice te vrste trovanja. Stoga je razumljivo da ciguatera predstavlja ozbiljan problem za ribolov i turizam mnogih otočnih zemalja. Osim toga, međunarodna trgovina živom i smrznutom ribom dovela je do toga da se ciguatera javlja ne samo u tropskim krajevima nego i u drugim dijelovima svijeta u kojima ljudi ne prepoznaju njegove simptome. *

Zašto neke ribe s područja koraljnih grebena postaju otrovne? Je li moguće prepoznati otrovne ribe? Pogledajmo što su stručnjaci otkrili u proteklih nekoliko desetljeća.

Općenito se smatra da otrov koji uzrokuje ciguateru potječe od mikroorganizama koji se nazivaju dinoflagelati. * Oni žive na odumrlim koraljima i hvataju se za alge. Sitne ribe hrane se  tim algama i tako u njihov organizam dospijevaju otrovi ciguatoksini koje izlučuju dinoflagelati. Sitnom ribom hrane se neke veće ribe, a one su pak hrana još većim ribama. Tako se prema vrhu hranidbenog lanca povećava i koncentracija otrova u tijelu ribe. No izgleda da ribama uopće ne smetaju ti otrovi.

Ciguatoksini spadaju u najopasnije biološke otrove koji su do danas otkriveni. Srećom, “smatra se da samo nekoliko vrsta ribe uzrokuje trovanje ciguatoksinom”, piše u jednom dokumentu australske vlade. Ciguatoksini ne mijenjaju izgled, miris ni okus ribe i ne mogu se uništiti kuhanjem, pečenjem, sušenjem, soljenjem, dimljenjem ni mariniranjem. Zbog toga Arebonto nije mogao vidjeti da je riba koju je pojeo otrovana. To je shvatio tek kad je otrov izazvao teške probavne, neurološke i kardiovaskularne smetnje.

Zasad ne postoji laboratorijski test kojim bi se kod ljudi moglo utvrditi trovanje ciguatoksinom. Dijagnoza se postavlja na temelju raznih simptoma, koji se obično pojave nekoliko sati nakon što čovjek pojede otrovanu ribu. Ispravnost dijagnoze može se potvrditi tako da se ostaci ribe pošalju na laboratorijsku analizu kako bi se pronašli otrovi. (Vidi okvir na idućoj stranici.) Ako pretpostavljate da ste pojeli otrovanu ribu, bilo bi dobro da zatražite liječničku pomoć. Premda još uvijek nije otkriven protuotrov, liječenjem se mogu ublažiti simptomi, koji se obično počnu povlačiti nakon nekoliko dana. Trovanje ciguatoksinima može jako iscrpiti organizam. No ako se na vrijeme započne s liječenjem, mogu se spriječiti trajne posljedice.

Jačina simptoma ovisi o nekoliko faktora. Između ostalog, ovisi o koncentraciji otrova u tijelu ribe, o tome koliko je ribe čovjek pojeo i koje je dijelove ribe jeo, o količini ciguatoksina koji se možda otprije nalaze u čovjekovom organizmu te o geografskom porijeklu ribe, budući da se otrovi u određenoj mjeri razlikuju od područja do područja. Umjesto da steknu imunost na te otrove, ljudi s vremenom postaju još osjetljiviji, tako da ponovna trovanja mogu biti još opasnija! Konzumiranje alkohola također pojačava simptome. Osobama koje su se otrovale ciguatoksinima preporučuje se da u razdoblju od tri do šest mjeseci uopće ne jedu ribu kako bi se zaštitili od ponovnog trovanja, objašnjava se u publikaciji koja govori o toj vrsti trovanja.

Kod teškog trovanja bolest može potrajati tjednima, mjesecima, pa čak i godinama, uslijed čega se mogu pojaviti simptomi slični sindromu kroničnog umora. U rijetkim slučajevima pacijent može i umrijeti uslijed šoka, gušenja, prestanka rada srca ili dehidriranosti. No to se obično događa kad čovjek pojede one dijelove ribe u kojima ima naročito mnogo otrova, kao što su glava ili unutarnji organi.

Gotovo sve ribe koje žive na koraljnim grebenima i grabežljivci koji se njima hrane mogu imati u sebi ciguatoksine. No u tome i jest najveća zagonetka. Riba s jednog koraljnog grebena može sadržavati velike količine otrova, dok ista vrsta  ribe koja je ulovljena malo dalje od tog grebena možda nema u sebi ni trunke otrova. U jednom dijelu svijeta neka vrsta ribe može često uzrokovati trovanje, dok u nekom drugom dijelu svijeta može biti bezopasna. Budući da dinoflagelati izlučuju otrove u nepravilnim vremenskim razmacima, teško je predvidjeti kada će riba biti otrovna, a kada neće.

Dodatni problem je to što još uvijek nije pronađen ekonomski isplativ i pouzdani test kojim bi se mogla utvrditi prisutnost otrova u mesu ribe. Najbolje što zdravstveni stručnjaci danas mogu učiniti jest informirati ljude o tome koje su vrste riba naročito opasne i gdje se one mogu uloviti. Takve se informacije temelje na evidentiranim slučajevima trovanja ciguatoksinima. Među naročito opasne vrste riba spadaju barakuda, lubin, kraljevska skuša, kirnja, murina i neke ribe iz porodice Lutjanidae. Što je riba starija i krupnija, to je veća opasnost da ima u sebi opasne otrove. U nekim zemljama zabranjeno je prodavati ribu za koju se sumnja da bi mogla biti otrovna. No općenito se smatra da se slobodno može jesti riba koja se lovi na otvorenom moru i ne hrani se ribom s koraljnih grebena te riba koja ne živi u tropskim morima.

Stručnjaci predviđaju da će u budućnosti biti sve više trovanja ciguatoksinom. To je djelomično posljedica odumiranja koralja, zbog kojeg se stvaraju povoljni uvjeti za razmnožavanje otrovnih dinoflagelata. Izvještaji pokazuju da broj oštećenih i odumrlih koraljnih grebena sve više raste.

Premda je trovanje ciguatoksinom nemoguće predvidjeti, oni koji se drže nekih osnovnih preporuka ipak se mogu donekle zaštititi od opasnosti. (Vidi gornji okvir.) Arebonto je zamalo umro zato što se nije držao tih savjeta. On je jeo glavu i meso ribe za koju je znao da može biti vrlo opasna. Već je prije jeo tu vrstu ribe i nije se otrovao. Zato je, poput mnogih drugih otočana, postao previše samouvjeren.

Znači li to da se trebate odreći jedenja morske ribe i ostalih plodova mora, pogotovo ako odete na odmor u neku tropsku zemlju? Nipošto. Bilo bi mudro da obratite pažnju na upozorenja stručnjaka i pažljivo birate koju ćete ribu jesti.