MALO je proizvoda koji se tako često upotrebljavaju i koji su tako korisni kao sapun. Ljudi ga koriste od rane mladosti do poznih godina. Sapun se počeo proizvoditi u dalekoj prošlosti i isprva se smatrao luksuznom robom, no s vremenom je postao proizvod bez kojeg ljudi ne mogu zamisliti svakodnevni život.

Jedan kemičar iz 19. stoljeća čak je rekao da se po potrošnji sapuna može točno procijeniti bogatstvo i kulturni razvoj svakog naroda. Danas se sapun smatra neophodnim za održavanje osobne higijene i očuvanje zdravlja. Kako je taj važan proizvod postao dio svakodnevnog života?

Iz vremena prije naše ere nema gotovo nikakvih dokaza o tome da su ljudi koristili sapun za održavanje osobne higijene. Istina je da se u Bibliji u Jeremiji 2:22 kaže: “Da se izmiješ salitrom i uzmeš mnogo sapuna.” No ovaj redak po svoj prilici ne ukazuje na ono što se danas podrazumijeva pod pojmom sapuna — bilo u tvrdom, tekućem ili nekom drugom obliku. Vjerojatno se radilo o lužnatoj otopini koja se koristila kao sredstvo za čišćenje, no ona se uvelike razlikuje od današnjih sapuna.

Stari Grci, a kasnije i Rimljani, čistili su tijelo mirisnim uljima. Moguće je da su od Kelta naučili kako se pravi sapun. Plinije Stariji, rimski pisac iz prvog stoljeća, u svom djelu Historia Naturalis koristi galsku riječ saipo od koje je, prema mišljenju nekih stručnjaka, u mnogim jezicima nastala riječ za “sapun”.

U narednim stoljećima vrlo se malo spominje upotreba sapuna, premda se u srednjem vijeku u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj znatno razvila proizvodnja sapuna. Unatoč nastojanjima da se poveća proizvodnja sapuna, izgleda da su ga Europljani još uvijek slabo koristili. Kad je 1672. jedan njemački plemić poklonio nekoj plemkinji talijanski sapun, našao je za shodno da uz dar pošalje i poduži opis načina upotrebe tog čudnovatog proizvoda.

Jedan od prvih opširnih recepata za izradu sapuna pronađen je u jednoj zbirci strogo čuvanih obrtničkih tajni koja potječe iz 12. stoljeća. Kemijski proces proizvodnje sapuna nije se puno promijenio. Kuhanjem prirodnih masti ili ulja s jakom lužinom dobiva se sirovi sapun. Taj se proces naziva saponifikacija.

Dakako, kvaliteta sapuna ovisi o kvaliteti sirovina koje se koristi za njegovu izradu. U početku se sapun pravio od životinjske masti i pepela dobivenog sagorijevanjem drva. Od tih su sastojaka prvi europski doseljenici koji su se nastanili u Sjevernoj Americi proizvodili smeđi, želatinasti sapun koji su koristili u svakodnevnom životu. Topljeni goveđi ili ovčji loj bio je glavna sirovina od koje su se u to vrijeme pravili sapuni i svijeće, pa su se neki ljudi bavili proizvodnjom i prodajom oba proizvoda. Kad bi  pri kraju kuhanja smjesi dodali sol, dobili bi tvrde, lako prenosive komade sapuna kojima su potom dodavali miris lavande, gaulterije ili kima.

Na jugu Europe sapun se obično pravio od maslinovog ulja. U hladnijim podnebljima proizvođači sapuna i dalje su koristili loj. Neki su čak upotrebljavali riblje ulje. Premda su se ti sapuni mogli koristiti za pranje rublja, nisu bili dobri za pranje tijela. No masti i ulja samo su neki od sastojaka koji se koriste za proizvodnju sapuna.

Lužina koja je potrebna za proizvodnju sapuna stoljećima se pravila od pepela određenih biljaka, među ostalim i morskih trava. U Španjolskoj se spaljivanjem biljke slanice dobivao pepeo koji se miješao s domaćim maslinovim uljem. Tako se dobivao vrlo kvalitetan bijeli sapun koji je nazvan kastiljski sapun.

U 18. stoljeću u mnogim je zemljama porasla potražnja za potašom, koja se koristila u proizvodnji sapuna, stakla i baruta. * Oko 1790. francuski kirurg i kemičar Nicolas Leblanc otkrio je kako se od obične kuhinjske soli može dobiti lužina. Kasnije su kemičari otkrili kako se od jake slane otopine može dobiti kaustična soda (natrijev hidroksid). Ta su otkrića utrla put industrijskoj proizvodnji sapuna.

Kraj 19. stoljeća bilo je vrijeme velikih promjena u kojem se počelo učiti ljude da vode brigu o svom zdravlju i osobnoj higijeni. No u to vrijeme uglavnom se koristio ružan smeđi sapun u kojem je bilo ostataka lužine koja je iritirala kožu. Sapun se još uvijek pravio na primitivan način, kuhanjem u velikim kotlovima. U trgovine su stizali veliki komadi sapuna na kojima nije pisalo ni ime proizvođača. Trgovac bi svakom kupcu odrezao manji komad sapuna, stavio ga na vagu i potom izračunao cijenu.

Neki su se sapuni dobro pjenili, ali su u vodu ispuštali i kapljice ulja od kojih bi se zamastili prsti. Osim toga, ti su se sapuni znali užegnuti. Budući da su proizvođači sapuna sve više obraćali pažnju na želje kupaca, počeli su koristiti razna eterična ulja, kao što je ulje citronele, kako bi neugodan miris sapuna ublažili ugodnim mirisom koji podsjeća na limun.

Slijedila su i neka druga poboljšanja. Porasla je popularnost finijih sapuna koji su se pravili od biljnog ulja. Intenzivni razvoj prometa omogućio je proizvođačima sapuna da lakše dođu do područja u kojima su mogli nabaviti velike količine vrlo kvalitetnih sirovina. U zapadnoj Africi rasla je palma uljarica. Od njenih sočnih plodova dobivala se svijetla kremasta tvar koja je postala jedan od glavnih sastojaka u proizvodnji sapuna i raznih kozmetičkih sredstava. S otoka Tihog oceana dopremala  se kopra, sušena jezgra kokosovih oraha od koje se dobivalo kokosovo ulje. Zahvaljujući tim egzotičnim sastojcima iz udaljenih dijelova svijeta ljudi su počeli mijenjati mišljenje o sapunu.

Proizvođači su dobro znali da ljudi vole čistoću. Potrošače je trebalo uvjeriti da im je sapun nužno potreban. Reklamni stručnjaci počeli su povezivati sapun i njegovo djelovanje s pojmovima kao što su med, Sunčeva svjetlost i snijeg. Neki su iskoristili poznata umjetnička djela kako bi svojim reklamama — a i sapunima — dali obilježje civiliziranosti i profinjenosti. Do početka 20. stoljeća sapun je postao tražen u cijelom svijetu. To je doprinijelo razvoju reklamne industrije. Godine 1894. slogani kojima se reklamiralo sapun čak su se našli na poleđini poštanskih marka koje su se koristile na Novom Zelandu. Sapun je postao omiljeni proizvod.

Na početku industrijske proizvodnje sapun se kuhao u velikim otvorenim kotlovima. Vješt radnik nadgledao je proces miješajući smjesu lopatom. Po tome kako je smjesa klizila niz zagrijanu lopatu mogao je procijeniti treba li joj što dodati ili učiniti neke druge prilagodbe.

Danas se proizvodnja sapuna dijeli na tri osnovne faze. Prva faza je saponifikacija. U toj se fazi razne vrste ulja ili masti kuhaju s lužinom kako bi se dobila smjesa jezgrenog sapuna i glicerola koja sadrži oko 30 posto vode. U nekim tvornicama ova se faza još uvijek odvija na klasičan način, kuhanjem u velikim kotlovima, no u većini suvremenih pogona primjenjuje se kompjuterizirani proizvodni proces. Druga faza je sušenje. To je proces u kojem se zagrijavanjem, vakumiranjem i suhim raspršivanjem jezgrenog sapuna dobivaju sitne granule koje sadrže svega oko 12 posto vode. Treća, a ujedno i posljednja faza naziva se završna dorada. Granule se miješaju s mirisnim uljima, bojama i drugim dodacima koji daju sapunu specifičan izgled i miris. Od dobivene smjese pravi se sapunska traka koja se reže i utiskuje u kalupe sapunske preše kako bi se dobili sapuni karakterističnog oblika. U današnje vrijeme ljudi sve više kupuju sapune s voćnim mirisima i biljnim ekstraktima, jer takvi sapuni svojim ugodnim mirisom unose u dom dašak prirode.

Premda su s vremenom otkrivene nove vrste deterdženata te je usavršena njihova proizvodnja, klasični sapun i dalje je ostao vrlo popularan. Danas većina ljudi smatra da je sapun neophodan za održavanje osobne higijene i očuvanje zdravlja. No paradoksalno je to što u vremenu koje je uvelike obilježeno moralnom i duhovnom nečistoćom ljudi mogu fizičku čistoću održavati lakše nego ikad prije. No, takva je čistoća najvrednija kad je odraz čovjekove unutarnje čistoće.