U POSLJEDNJIH nekoliko desetljeća filmovi su prepuni seksa, nasilja i prostota, što kod gledatelja izaziva različite reakcije. Jedni kažu da je neka scena seksa vrlo nemoralna, a drugi tvrde da ima umjetničku vrijednost. Jedni smatraju da nasilje koje je prikazano u filmu nema nikakvog smisla, a drugi kažu da je opravdano. Jedni tvrde da je razgovor u kojem ima puno prostota krajnje nepristojan, no drugi kažu da je to životna stvarnost. Ono što jedan gledatelj smatra sramotnim, drugi naziva slobodom izražavanja. Dok slušate obje strane kako iznose svoje mišljenje, možda vam se čini da je razlika samo u tome kojim riječima ljudi opisuju ono što su vidjeli u filmu.

No takve rasprave nisu baš tako beznačajne. Sadržaj nekih filmova s pravom zabrinjava ne samo roditelje nego i sve druge koji zastupaju visoka moralna mjerila. “Svaki put kad protivno svom osjećaju za ispravno i neispravno odem u kino pogledati neki film, osjećam se jako loše kad izađem iz kina”, požalila se jedna žena. “Sramim se ljudi koji su napravili takav grozan film i sramim se sebe što sam ga gledala. Imam osjećaj da me to degradiralo kao osobu.”

Negodovanja zbog sadržaja nekog filma nisu ništa novo. Dok je kinematografija još bila u povojima, neki su se žestoko protivili tome da se na filmskom platnu prikazuju scene koje imaju veze sa seksom i kriminalom. Stoga je u 1930-ima u Sjedinjenim Državama uveden jedan cenzorski kodeks, odnosno skup pravila koja su strogo ograničavala što se smije prikazivati u filmovima.

The New Encyclopædia Britannica piše da je taj novi kodeks “bio izuzetno strog jer je zabranjivao prikazivanje gotovo svega što ljudi doživljavaju u stvarnom životu. Prema tom kodeksu bilo je zabranjeno prikazivati strastvene ljubavne scene. Preljub, nedozvoljeni spolni odnosi, zavođenje i silovanje nisu se smjeli ni neizravno spomenuti ukoliko to nije bilo od presudne važnosti za radnju filma i ukoliko likovi koji su počinili takva djela nisu bili strogo kažnjeni na kraju filma.”

Što se tiče nasilja, u filmovima je bilo “zabranjeno prikazivati ili spominjati suvremeno oružje, detaljno prikazivati zločin, prikazati kako zločinci ubijaju policajce, aludirati na prekomjernu  okrutnost ili krvoproliće te prikazati ubojstvo ili samoubojstvo, osim ako to nije bilo od presudne važnosti za radnju filma. (...) Ni u kom slučaju nije se smjelo opravdavati zločin.” Kratko rečeno, kodeks je zabranio “snimanje filmova koji bi snižavali moralna mjerila gledatelja”.

Do 1950-ih mnogi su holivudski producenti prestali poštivati spomenuti kodeks jer su smatrali da su njegove odredbe zastarjele. Stoga je 1968. kodeks ukinut, a umjesto njega uveden je sustav klasifikacije filmova po njihovoj preporučljivosti za publiku raznih uzrasta. * Tako se u filmu moglo otvoreno prikazati dotad zabranjene teme, ali bi film dobio oznaku koja bi upozoravala publiku da je po svom sadržaju primjereniji za odrasle. Prema riječima Jacka Valentija, koji je gotovo 40 godina bio predsjednik udruženja Motion Picture Association of America, cilj je bio “pružiti roditeljima pravovremeno upozorenje na temelju kojeg bi sami mogli odlučiti koji su filmovi primjereni za njihovu djecu”.

Nakon što je uveden takav klasifikacijski sustav, više ništa nije bilo zabranjeno. U Hollywoodu su se počeli snimati filmovi namijenjeni najširoj publici koji su bili prepuni seksa, nasilja i prostačkog govora. Ova novostečena sloboda pokrenula je bujicu koju nitko nije mogao zaustaviti. Smatralo se da klasifikacijske oznake mogu na vrijeme upozoriti publiku na sadržaj filma. No mogu li vam te oznake reći sve što biste trebali znati o filmu?

Neki smatraju da kriteriji za klasificiranje filmova po dobnim skupinama više nisu tako strogi kao prije. To potvrđuje i jedno istraživanje koje je proveo Medicinski fakultet Sveučilišta Harvard. Istraživanje je pokazalo da današnji filmovi koji su ocijenjeni kao pogodni za tinejdžere sadrže više nasilja i scena u kojima se otvoreno prikazuju spolni odnosi nego filmovi koji su prije desetak godina dobili istu ocjenu. Na temelju istraživanja zaključeno je da “među filmovima koji nose istu klasifikacijsku oznaku mogu postojati znatne razlike s obzirom na količinu i vrstu sadržaja koje bi netko mogao smatrati nepristojnima” te da “cenzorske oznake koje ukazuju na preporučljivost za publiku određenog uzrasta ne daju dovoljno informacija o tome koliko u filmu ima nasilja, seksa, prostačkog govora i drugih spornih sadržaja”. *

Roditelji koji bez puno razmišljanja puštaju djecu da sama idu u kino možda uopće ne znaju kakvi se filmovi danas smatraju prikladnima za djecu i mlade. Naprimjer, jedan je filmski kritičar u osvrtu na film koji je u Sjedinjenim Državama ocijenjen primjerenim za tinejdžere opisao glavnu junakinju kao “17-godišnjakinju vrlo slobodnih pogleda na život koja uživa u svakodnevnom opijanju, drogiranju, razuzdanim zabavama i agresivnom seksu s mladićem kojeg je tek upoznala”. Filmovi takvog sadržaja nisu nikakva rijetkost. Naprotiv, The Washington Post Magazine piše da su aluzije na oralni seks postale “uobičajene i prihvatljive” u filmovima koje se smatra primjerenima za tinejdžere. Stoga je očito da cenzorska oznaka ne bi smjela biti jedino mjerilo po kojem se procjenjuje je li neki film prihvatljiv ili nije. Postoji li neki bolji kriterij?

Klasifikacija filmova po preporučljivosti za razne uzraste ne može biti zamjena za savjest koja je oblikovana u skladu s biblijskim načelima. Kršćani u svim svojim odlukama — pa tako i onima koje se tiču razonode — nastoje primjenjivati biblijski savjet iz Psalma 97:10, koji kaže: ‘Mrzite zlo.’ Onaj tko mrzi zlo smatra da nije u redu uživati u onom što Bog mrzi.

Roditelji bi naročito trebali voditi računa o tome kakve filmove gledaju njihova djeca. Ne bi bilo mudro da o filmu  ne znaju ništa više osim njegove cenzorske oznake koju su samo usput pogledali. Lako je moguće da film koji je ocijenjen prikladnim za uzrast vašeg djeteta promiče mjerila vrijednosti koja vi ne odobravate. To kršćane nimalo ne čudi jer oni znaju da svijet prihvaća način razmišljanja i ponašanja koji nije u skladu s Božjim moralnim mjerilima * (Efežanima 4:17, 18; 1. Ivanova 2:15-17).

Naravno, to ne znači da su svi filmovi loši. Ipak, mudro je biti na oprezu. U izdanju časopisa Probudite se! od 22. svibnja 1997. pisalo je: “Svaki bi pojedinac trebao pažljivo odvagnuti stvari i donijeti odluke koje će mu omogućiti da ima čistu savjest pred Bogom i ljudima” (1. Korinćanima 10:31-33).

Na što roditelji trebaju obratiti pažnju kad odlučuju o tome koje će filmove gledati sa svojom djecom? Pogledajte što su o tome rekli roditelji iz raznih dijelova svijeta. Možda će vam njihovi savjeti pomoći da pronađete prikladnu zabavu za svoju obitelj. (Vidi i okvir “Druge vrste razonode” na 14. stranici.)

“Dok su naša djeca bila manja, uvijek smo ih supruga ili ja vodili u kino”, kaže Juan iz Španjolske. “Nikad nisu išla sama ili samo s drugom djecom. Danas su već tinejdžeri, no ne idu gledati filmove koji su se tek počeli prikazivati u kinima. Radije pričekamo dok ne pročitamo ocjene kritičara ili čujemo što o filmu misle osobe u čiju prosudbu imamo povjerenja. Tada zajedno kao obitelj odlučimo hoćemo li ga pogledati.”

Mark iz Južnoafričke Republike ima sina tinejdžera i uvijek nastoji s njim otvoreno razgovarati o filmovima koji se prikazuju u kinima. “Moja supruga i ja započnemo razgovor tako da ga pitamo što misli o određenom filmu”, kaže Mark. “To nam pomaže da saznamo kako on razmišlja te mu objasnimo svoje stavove. Zahvaljujući tome možemo izabrati filmove koje bismo mogli zajedno gledati.”

 Rogerio iz Brazila također ima običaj popričati sa svojom djecom o filmovima koje bi ona htjela gledati i analizirati njihov sadržaj. “Čitam im ocjene filmskih kritičara”, kaže Rogerio. “Idem s njima u videoteku da bih im pokazao kako po omotu mogu zaključiti koji bi film mogao biti neprikladan.”

Matthew iz Velike Britanije smatra da je preporučljivo razgovarati s djecom o filmovima koji ih zanimaju. “Dok su djeca bila još vrlo mala, razgovarali smo s njima o filmovima koje smo željeli zajedno pogledati”, kaže on. “Kad bismo odlučili da nećemo gledati neki film, supruga i ja nismo djeci samo zabranili da gledaju film nego smo im i objasnili zašto ga nećemo gledati.”

Neki roditelji također kažu da je korisno na Internetu potražiti informacije o filmovima. Postoje mnoge web stranice na kojima se detaljno opisuje sadržaj pojedinih filmova. Na temelju tih informacija može se steći jasnija slika o tome koje vrijednosti promiče određeni film.

Biblija kaže da ima ljudi kojima je “moć zapažanja upotrebom uvježbana da razlikuju i ispravno i neispravno” (Hebrejima 5:14). Stoga roditelji trebaju usaditi u svoju djecu mjerila vrijednosti koja će im pomoći da donose mudre odluke kad budu dovoljno stara da sama biraju što će gledati i kako će se zabavljati.

Mnogi mladi Jehovini svjedoci naučili su donositi mudre odluke zahvaljujući dobroj roditeljskoj pouci. Naprimjer, Bill i Cherie iz Sjedinjenih Država rado odlaze u kino sa svoja dva sina tinejdžerske dobi. “Nakon što pogledamo film”, kaže Bill, “često zajednički razgovaramo o njemu, o tome kakvu poruku prenosi i slažemo li se s njom.” Naravno, Bill i Cherie uviđaju da moraju biti izbirljivi. Bill kaže: “Prije nego odlučimo otići u kino, potražimo informacije o filmu. Osim toga, nije nas sram ustati i otići iz kina ako se pojavi neka neumjesna scena kakvu nismo očekivali.” Njihovi sinovi sudjeluju u donošenju odluka o gledanju filma, a to im po mišljenju Billa i Cherie pomaže da  razviju istančan osjećaj za ispravno i pogrešno. “Sada mudrije biraju filmove koje žele gledati”, kaže Bill.

Poput Billa i Cherie, mnogi su roditelji pomogli svojoj djeci da razvijaju svoju moć zapažanja u pogledu izbora zabave. Mnogi današnji filmovi nisu prikladni za kršćane. S druge strane, ukoliko se vode biblijskim načelima, kršćani se mogu opustiti uz razne vrste zabave koje su primjerene i ugodne.