TAKO je jedan pisac opisao brazilsku vještinu koja se naziva capoeira. Prema riječima jednog drugog pisca, capoeira je “osvojila čitav svijet”.

Koreograf i istraživač Edward Lunda opisuje capoeiru kao “jedinstveni spoj plesa, borilačke vještine, igre i vjerskog obreda”. The New Encyclopædia Britannica kaže da je capoeira “pučki ples”. Kako se taj ples izvodi? Izvođači i promatrači stanu u krug, a u sredini kruga “dva muškarca stanu jedan nasuprot drugome te počnu izvoditi pokrete kojima oponašaju napad i obranu u ‘tučnjavi’ koja se odvija u ritmu berimbaua, ili muzičkog luka”.

Premda postoje različite teorije o tome kako je nastala capoeira, većina stručnjaka smatra da ona vuče korijene iz plesova i obreda afričkih plemena. Capoeira je najvjerojatnije došla u Brazil u vrijeme trgovine robljem. Robovi su desetljećima izvodili taj ples, unatoč tome što su robovlasnici htjeli zatrti njihovo afričko kulturno nasljeđe.

Kad je 1888. u Brazilu ukinuto ropstvo, “oslobođeni robovi nisu se mogli uklopiti u tadašnji društveno-ekonomski poredak”, napisao je jedan brazilski pisac. Stoga su se mnogi bivši robovi priključili razbojničkim bandama. Tako se capoeira pretvorila u grube ulične tučnjave. Ljudi su se silno bojali razbojnika naoružanih noževima i štapovima.

Časopis Planet Capoeira priznaje da je ulična varijanta tog plesa bila “prožeta grubošću” te objašnjava: “Učitelji plesa odbacili su sve lijepe pokrete koji su bili beskorisni u pravim tučnjavama. Tako su počeli zadavati niske udarce, ciljajući tijelo, a ne glavu protivnika. Raznim pokretima ruku nastojali su nadmudriti protivnika, zadati udarac u tijelo ili prstima ozlijediti oči. Nije bilo glazbene pratnje, nitko nije pravio zvijezde ni bilo kakve druge akrobacije, osim onih koje se moglo iskoristiti u tučnjavi.” Stoga ne čudi da je 1890. capoeira zabranjena u cijelom Brazilu. Onoga tko bi izvodio capoeiru moglo se poslati u zatvor, kazniti s čak 300 udaraca bičem, a u nekim slučajevima i prognati iz zemlje.

Tridesetih godina 20. stoljeća Manuel dos Reis Machado, među ljubiteljima capoeire poznat kao Mestre Bimba, otvorio je školu capoeire. No, budući da je capoeira još uvijek bila zakonom zabranjena, nikad nije javno govorio kako daje pouku iz capoeire. Godine 1937. capoeira je stekla priznanje brazilskog predsjednika Getúlia Vargasa te je proglašena autentičnim brazilskim sportom. Procjenjuje se da danas 2 500 000 Brazilaca trenira capoeiru. Ona se trenira u školama, na fakultetima, vojnim akademijama i u mnogim drugim javnim ustanovama.

Premda u capoeiri postoje pokreti koji nalikuju na ples, mnogi ipak smatraju da je to borilačka vještina. Augusto je trenirao capoeiru sa svojim ocem. On smatra da “capoeira, unatoč tome što se može nazvati nekom vrstom plesa, potiče na nasilje te krši načelo mira i ljubavi”. Augusto kaže: “U trenutku bijesa lako biste mogli izvesti određene pokrete iz capoeire s ciljem da nekoga ozlijedite.” Čak i kad izvođači izbjegavaju fizički kontakt, mogli bi teško ozlijediti jedan drugoga ako izvedu neki pokret u krivom trenutku.

Mnogi smatraju da neki elementi capoeire ukazuju na izrazitu vezu s religijom. Pedro Moraes Trindade, majstor capoeire iz brazilske države Bahije, kaže da je capoeira “spoj tijela i uma”. On dodaje: “Ako na capoeiru gledate kao na običan sport, umanjujete vrijednost njene povijesti i filozofije.” Edmilson je osam godina trenirao capoeiru u gradu Niteróiju, u brazilskoj državi Rio de Janeiro. On kaže: “Neke chulas [uvodne pjesme] i obredi koji su povezani s capoeirom nedvojbeno imaju veze sa spiritizmom.”

Nakon što su temeljito ispitali biblijska načela, ranije spomenuti Augusto i Edmilson prestali su trenirati capoeiru. Oni smatraju da im je duhovno i fizičko zdravlje suviše dragocjeno da bi ga na takav način ugrožavali. Premda su prije uživali u ugodnom ritmu i privlačnim pokretima capoeire, zaključili su da ona nije u skladu s Biblijom, koja potiče ljude da se prestanu ‘učiti ratu’ (Izaija 2:4, St).