RAJESH živi u Paliyadu, selu u Indiji. Budući da pripada kasti nedodirljivih, mora pješačiti 15 minuta da bi donio vodu za obitelj. “Ne smijemo koristiti vodu u selu koju koriste pripadnici viših kasti”, kaže on. Dok je išao u školu, Rajesh i njegovi prijatelji nisu smjeli ni dotaknuti nogometnu loptu kojom su se igrala druga djeca. “Mi smo se igrali kamenjem”, kaže on.

“Osjećam da me ljudi mrze, no ne znam zašto”, kaže Christina, tinejdžerka iz Azije koja živi u Europi. “To me jako frustrira”, dodaje ona. “Zbog toga se obično držim po strani, ali ni to ništa ne mijenja.”

“Prvi sam put osjetio što su predrasude kad mi je bilo 16 godina”, kaže Stanley, koji živi u zapadnoj Africi. “Ljudi koje uopće nisam poznavao rekli su da se gubim iz grada. Nekim pripadnicima mog plemena spaljene su kuće. Banka je zamrznula račun mog oca. Zbog toga sam počeo mrziti pleme koje nas je diskriminiralo.”

Rajesh, Christina i Stanley samo su neke od mnogobrojnih žrtava predrasuda. “Stotine milijuna ljudi i dalje pati uslijed rasizma, raznih oblika diskriminacije, ksenofobije i prisilne marginalizacije u društvu”, objašnjava Koichiro Matsuura, generalni direktor Organizacije Ujedinjenih naroda za prosvjetu, znanost i kulturu (UNESCO). “Takvo ponašanje kojim se ponižava druge, a koje potiču neznanje i predrasude, u mnogim je zemljama izazvalo unutarnje sukobe i neizmjerne ljudske patnje.”

Ako nikada niste sami iskusili predrasude, možda vam je teško razumjeti koliko traumatično to može biti. “Neki pate u tišini, dok drugi uzvraćaju istom mjerom”, stoji u knjizi Face to Face Against Prejudice. Kako predrasude razaraju živote ljudi?

Ukoliko pripadate nekoj manjinskoj skupini, drugi bi vas mogli izbjegavati, neprijateljski pogledavati ili vam dobacivati uvredljive primjedbe u vezi s vašom kulturom. Možda vam je teško pronaći bilo kakav posao osim fizičkog, koji nitko drugi ne želi raditi. Možda vam je teško pronaći i prikladan dom za stanovanje. A vašu bi djecu u školi drugi  učenici mogli izbjegavati, zbog čega bi se ona mogla osjećati odbačeno.

No što je još gore, predrasude bi one koji ih gaje mogle potaknuti na nasilje ili čak na ubojstvo. Stranice povijesti prepune su užasnih izvještaja o masakrima, genocidu, etničkom čišćenju i drugim zločinima počinjenim zbog predrasuda.

U jednom periodu kršćani su bili skupina koja je osjetila svu silinu predrasuda društva. Naprimjer, nedugo nakon Isusove smrti kršćani su postali žrtve okrutnog progonstva (Djela apostolska 8:3; 9:1, 2; 26:10, 11). Dva stoljeća kasnije prema onima koji su se izjašnjavali kao kršćani postupalo se vrlo okrutno. “Ako zavlada bilo kakva pošast”, napisao je Tertulijan, pisac iz trećeg stoljeća, “odmah se čuje povik: ‘Bacite kršćane lavovima.’”

No s početkom križarskih ratova u 11. stoljeću Židovi su postali neomiljena manjina u Europi. Kada se Europom proširila bubonska kuga i za samo nekoliko godina ubila četvrtinu njenog stanovništva, najlakše je za to bilo optužiti Židove, koji su ionako već bili uvelike omraženi. “Kuga je ljudima pružila opravdanje za mržnju, a mržnja, pomiješana sa strahom, razlog da se okome na ‘krivca’”, piše Jeanette Farrell u svojoj knjizi Invisible Enemies.

Nakon nekog vremena jedan je Židov na jugu Francuske pod mukama “priznao” da su Židovi proširili kugu tako što su zatrovali izvore vode. Dakako, to nije bila istina, ali javnosti je prezentirano kao istina. Ubrzo nakon toga u Španjolskoj, Francuskoj i Njemačkoj izvršen je strahovit pokolj u kojem su pobijene čitave židovske zajednice. Čini se da štakorima, glavnim uzročnicima bolesti, nitko nije obraćao pažnju. A malo tko je primjećivao i to da su Židovi, jednako kao i svi drugi, umirali od kuge!

Kad se jednom predrasude pojave, one mogu opstati stoljećima. Tako je sredinom  20. stoljeća Adolf Hitler potaknuo naglo širenje antisemitizma optuživši Židove za poraz Njemačke u Prvom svjetskom ratu. Na kraju Drugog svjetskog rata Rudolf Höss, nacistički zapovjednik koncentracionog logora u Auschwitzu, priznao je: “Mi smo prihvatili zdravo za gotovo ideologiju da je naš zadatak zaštititi Njemačku od Židova.” U cilju ‘zaštite Njemačke’ pod Hössovim je zapovjedništvom ubijeno oko 2 000 000 ljudi, većinom Židova.

Nažalost, takva zvjerstva nisu prestala ni u narednim desetljećima. Naprimjer, 1994. u istočnoj Africi došlo je do prave provale mržnje između pripadnika plemena Tutsi i Hutu. U sukobima koji su izbili poginulo je najmanje pola milijuna ljudi. “Utočišta nije bilo”, izvijestio je časopis Time. “Krv je tekla u potocima iz crkava u kojima su mnogi potražili sklonište. (...) Bila je to borba prsa o prsa, vrlo osobne prirode, užasna i krvoločna, koja je one koji su uspjeli preživjeti potpuno emocionalno uništila.” Čak ni djeca nisu bila pošteđena užasnog nasilja. “Ruanda je mala zemlja”, rekao je jedan njen stanovnik. “No čini se da se sva mržnja svijeta skupila u njoj.”

U sukobima koji su popratili raspad bivše Jugoslavije živote je izgubilo preko 200 000 ljudi. Susjedi koji su godinama živjeli u miru ubijali su jedni druge. Tisuće je žena silovano, a zbog etničkog su čišćenja milijuni ljudi protjerani iz svojih domova.

Mada većina predrasuda ne vodi do krvoprolića, one uvijek uzrokuju podjele među ljudima te potiču ogorčenost. Unatoč tome što se svijet sve više povezuje, rasizam i rasna netrpeljivost “po svemu sudeći u porastu su u gotovo svim dijelovima svijeta”, stajalo je u jednom izvještaju UNESCO-a.

Je li predrasude moguće iskorijeniti? Da bismo dobili odgovor na to pitanje, najprije moramo saznati kako se predrasude ukorjenjuju u mislima i srcu.