Indijske željeznice — divovska mreža
Prije više od 4 000 godina na sjeveru Indije živjeli su ljudi koji su proizvodili opeke. No oni nisu ni sanjali da će se te opeke koristiti za izgradnju divovske željezničke mreže koja danas pokriva Indijski potkontinent.
INDIJSKA željeznička mreža uistinu je ogromna! U Indiji, zemlji koja ima preko milijardu stanovnika, vlakovi su glavno prijevozno sredstvo. Osim uobičajenog, svakodnevnog putovanja vlakom, indijska tradicionalna kultura nalaže da milijuni ljudi koji žive daleko od svojih rođaka često putuju kako bi se vidjeli s obitelji povodom rođenja djeteta, smrtnog slučaja, raznih svečanosti, vjenčanja ili kad se netko u obitelji razboli.
Preko 8 350 putničkih vlakova u prosjeku svakodnevno prevali oko 80 000 kilometara i preveze više od 12,5 milijuna putnika. Teretni vlakovi prevezu više od 1,3 milijuna tona robe. Svi ti vlakovi zajedno svakodnevno prevale udaljenost koja je tri i po puta veća od udaljenosti između Zemlje i Mjeseca!
Ako se uzme u obzir 6 867 željezničkih stanica, 7 500 lokomotiva, preko 280 000 putničkih i teretnih vagona te željezničke pruge čija ukupna dužina iznosi gotovo 108 000 kilometara, razumljivo je zašto Indijske željeznice zapošljavaju otprilike 1,6 milijuna ljudi, više nego bilo koja druga kompanija na svijetu. Ta je kompanija pravi pravcati div!
Kako se rodio div?
Što je dovelo do gradnje željezničkih pruga u Indiji? Kada je taj veliki projekt započeo i kako su u njemu upotrijebljene one opeke stare 4 000 godina? (Vidi okvir na 14. stranici.)
Sredinom 19. stoljeća Indija je proizvodila velike količine sirovog pamuka, koji se cestama prevozio do luka i odatle slao u inozemstvo. No Indija nije bila glavni izvor pamuka koji se obrađivao u britanskim predionicama. Najviše pamuka stizalo je s jugoistoka SAD-a. Međutim, zbog tamošnjeg slabog uroda pamuka 1846. te građanskog rata koji je trajao od 1861. do 1865. Britanci su hitno trebali početi uvoziti pamuk iz neke druge zemlje. Odlučeno je da to bude Indija. No trebalo je ubrzati prijevoz sirovina kako bi se na vrijeme zadovoljilo potrebe predionica u Lancashireu. Tako su osnovane Istočnoindijska željeznička kompanija (1845) i Velika željeznica Indijskog poluotoka (1849). Osim toga, potpisano je nekoliko ugovora s engleskom Istočnoindijskom kompanijom, glavnim trgovcem na Indijskom potkontinentu. Radovi su brzo napredovali, tako da je 16. travnja 1853. prvi vlak u Indiji počeo voziti prugom dugom 34 kilometra koja je vodila od dokova Bori Bundera u Bombayu (danas Mumbai) do grada Thānea.
Da bi se iz Bombaya došlo do krajeva u unutrašnjosti zemlje u kojima se uzgajalo pamuk, trebalo je prijeći teško prohodan planinski lanac Zapadne Gate. Britanski projektanti i fizički radnici te tisuće indijskih radnika — ponekad ih je ukupno znalo biti i 30 000 — mukotrpno su radili na izgradnji željeznice, i to bez pomoći suvremene tehnologije. Tada je prvi put u svijetu sagrađena pruga sa zavojnicama. Uspon od 555 metara svladan je sa samo 24 kilometra pruge. Iskopano je 25 tunela ukupne dužine preko tri i po kilometra. Kad je pruga došla do visoravni Dekan, najteži dio posla već je bio obavljen. Izgradnja željezničkih pruga brzo je napredovala u svim dijelovima zemlje, a tome je osim trgovine doprinijela i potreba za brzim prijevozom vojnih jedinica i službenog osoblja, budući da su Britanci sada imali više trgovačkih i političkih interesa na Indijskom potkontinentu.
U 19. stoljeću malo si je tko mogao priuštiti putovanje prvom klasom, no oni koji su to mogli bili su uvelike pošteđeni vrućine i prašine. Privatni kupei imali su udobne krevete, toalet i kadu te ventilator ispod kojeg je bila kanta s ledom za rashlađivanje zraka. Posluga je od jutra do večeri posluživala hranu i piće. Putnicima je na usluzi stajao i brijač, a osim toga mogli su čitati knjige iz Wheelerove biblioteke, među ostalim i najnovije romane književnika Rudyarda Kiplinga, rođenog u Indiji. Louis Rousselet, čovjek koji je 60-ih godina 19. stoljeća često putovao Indijom, rekao je da može “putovati na tim dugim relacijama, a da se vrlo malo umara”.
Divovska mreža i dalje raste
Do početka 20. stoljeća indijska željeznička mreža toliko je narasla da se našla među pet najvećih na svijetu. U Indiji se počelo proizvoditi sve ono što se prije uvozilo: razne vrste lokomotiva — parne, dizelske i električne — te sve vrste željezničkih vagona, uključujući i putničke. Neke su lokomotive bile pravi orijaši — teški i do 230 tona, s elektromotorom jačine 6 000 konjskih snaga. Jedna je lokomotiva imala dizelski motor jačine 3 100 konjskih snaga koji je bio težak 123 tone. Godine 1862. u promet
je pušten prvi vlak na svijetu koji je imao vagone na kat. Indija se može pohvaliti najdužim peronom na svijetu, dugim 833 metra, koji se nalazi u gradu Kharagpuru u Zapadnom Bengalu, te najdužim natkrivenim peronima, dugim po tristotinjak metara, koji su izgrađeni u sklopu kolodvora Sealdah u Calcutti.Prvi vlakovi vozili su po prugama širokog kolosijeka. Kasnije se zbog uštede novca počelo graditi kolosijeke širine jednog metra, a u brdima još i uže. Godine 1992. pokrenut je projekt pod nazivom Unigauge čiji je cilj postizanje jedinstvenosti širine svih kolosijeka. Do danas je oko 7 800 kilometara željezničkih pruga širine jednog metra i nekih još užih pretvoreno u pruge širokog kolosijeka.
Vlakovi koji prometuju na širem gradskom području Mumbaija prevoze milijune ljudi i čini se da uvijek voze više putnika nego što ih mogu primiti. Podzemna željeznica u Calcutti dnevno zna prevesti 1,7 milijuna putnika. U Chennaiju (bivši Madras) izgrađena je prva indijska ulična željeznica na stupovima. U novije vrijeme uvedena je kompjuterizirana prodaja karata, a otvoreni su i multimedijalni punktovi na kojima se može dobiti razne informacije. Indijski željeznički sustav uistinu je veoma prometan i napredan div.
Zanimljivi mali vlakovi
Britanski naseljenici voljeli su otići u planine kako bi pobjegli od vrućine. Da bi se ubrzalo putovanje do planinskog područja, počelo se graditi brdske željezničke pruge na kojima su vozili “vlakovi igračke”. Tako su putnici mogli brže stići do odredišta — bolje rečeno, stigli bi brže nego kad bi jahali na konju ili putovali u palankinu, tipičnoj istočnjačkoj nosiljci. Na jugu Indije jedan mali vlak vozi putnike na planinu Nilgiri. To je vjerojatno najsporiji vlak u Indiji — vozi prosječnom brzinom od 10,4 kilometra na sat. No uistinu je divno putovati uz plantaže čaja i kave u brdima i dalje sve do vrha Coonoor, koji se nalazi na nadmorskoj visini od 1 712 metara! Pruga je sagrađena u drugoj polovici 19. stoljeća, ima nagib od 83,3‰ te 208 zavojnica i 13 tunela. To je zupčana željeznica. Zupčaste šipke služe kao ljestve po kojima se penje lokomotiva koja odostraga gura vagone. To je jedna od najstarijih i najstrmijih željeznica na svijetu koje imaju adhezijsku i zupčanu prugu.
Himalajska željeznička pruga koja vodi do Darjeelinga ima kolosijek širine svega 60
centimetara i nagib od 44,4‰. Na putu do Darjeelinga vlakovi se zaustavljaju u mjestu Ghoom, čija se željeznička stanica nalazi na nadmorskoj visini od čak 2 258 metara, većoj od nadmorske visine bilo koje druge željezničke stanice u Indiji. Pruga ima tri spiralne petlje i zavojnicu sa šest izmjeničnih lukova. Najpoznatiji dio pruge je petlja Batasia, gdje putnici dobiju želju da iskoče iz vlaka, popnu se po travnatim obroncima brda i potom se ponovo ukrcaju nakon što vlak svlada tu petlju. Na najuzbudljivijoj dionici pruge vidi se Kanchenjunga, po visini treća planina svijeta. Godine 1999. UNESCO je ovoj pruzi dao status svjetske kulturne baštine, tako da sada ipak postoje bolji izgledi za njeno očuvanje.Jedna druga pruga vodi do Simle, grada koji se nalazi na 2 200 metara nadmorske visine i koji je u kolonijalno doba bio ljetna rezidencija britanske vlade. Na pruzi dugoj svega 95 kilometara vlak vozi kroz 102 tunela, prelazi 869 mostova i 919 zavojnica. Kroz velike prozore i krov od prozirnog fiberglasa putnici mogu gledati prekrasni krajolik. Zaista je pravi užitak putovati u tim “vlakovima igračkama”. Međutim, budući da su cijene karata prilično niske, brdske željeznice nažalost posluju s gubicima. Entuzijasti se nadaju da će se ipak pronaći rješenje i spasiti te zanimljive male vlakove.
Daleki put
Jednom je prilikom rečeno da je izgradnja željeznice u Indiji obilježila “kraj jedne i početak druge ere” te da “do današnjeg dana nijedan drugi integracijski program nije uspio u toj mjeri ujediniti Indiju kao što je to uspjela željeznica”. Kako su samo istinite te riječi! Danas se možete ukrcati na vlak u Jammuu, u podnožju Himalaje, i sići u Kanyakumariju, na krajnjem jugu Indije, na razmeđi Arapskog mora, Indijskog oceana i Bengalskog zaljeva. Za otprilike 66 sati prevalit ćete 3 751 kilometar i proputovati 12 saveznih država. Čak i ako odlučite putovati spavaćim kolima, karta bi vas mogla koštati manje od 17 eura. Imat ćete priliku upoznati simpatične, pričljive ljude koji potječu iz mnogo različitih kultura te vidjeti velik dio ove prekrasne zemlje. Stoga rezervirajte kartu i sretan vam put!
[Karta/slike na stranici 13]
(Vidi publikaciju)
NEW DELHI
[Slike]
Neke od glavnih željezničkih pruga
Parna, Zawar
Parna, himalajska pruga koja vodi do Darjeelinga
Električna, Agra
Električna, Mumbai
Dizelska, Hyderabad
Dizelska, Simla
[Zahvala]
Karta: © www.MapsofIndia.com
[Karta/slika na stranici 15]
(Vidi publikaciju)
MUMBAI
[Slika]
Kolodvor Churchgate, Mumbai
[Zahvala]
Sandeep Ruparel/STSimages.com
[Karta/slika na stranici 15]
(Vidi publikaciju)
planina Nilgiri
[Slika]
Parna lokomotiva pokreće vlak na strmim obroncima planine Nilgiri
[Karta/slike na stranici 18]
(Vidi publikaciju)
Darjeeling
[Slike]
Dva nivoa željezničke pruge na petlji Batasiji
Pogled na planinu Kanchenjunga s petlje Batasie
[Zahvala na stranici 14]
Slike vlakova i lokomotiva na stranicama 2, 13, 15. u sredini te 16-18. upotrijebljene uz dopuštenje Richarda Wallacea