ČETRDESETIH godina 19. stoljeća Irska je premašila brojku od osam milijuna stanovnika i postala najgušće naseljena zemlja u Evropi. Glavna hrana Iraca bio je krumpir, a njegov uzgoj gotovo da je bio ograničen na samo jednu sortu.

Godine 1845. poljoprivrednici su kao i obično zasadili krumpir, no te ga je godine zahvatila plamenjača i uništila gotovo sav urod. “Veći dio Irske preživio je tu tešku godinu”, napisao je Paul Raeburn u svojoj knjizi The Last Harvest—The Genetic Gamble That Threatens to Destroy American Agriculture. “Katastrofa je nastupila naredne godine. Poljoprivrednici nisu imali drugog izbora nego zasaditi istu sortu krumpira. To je bila jedina koju su imali. Plamenjača se ponovo pojavila, no ovaj put spasa nije bilo. Patnje ljudi nije se dalo opisati riječima.” Povjesničari procjenjuju da je do milijun ljudi umrlo od gladi, dok je daljnjih 1,5 milijuna emigriralo, većinom u Sjedinjene Države. Oni koji su ostali živjeli su u krajnjem siromaštvu.

U južnoameričkim Andama poljoprivrednici su uzgajali mnogo sorti krumpira i plamenjača je zahvatila samo neke od njih. Zbog toga bolest nije poprimila veće razmjere. Ovo jasno pokazuje da raznolikost vrsta i raznolikost unutar samih vrsta predstavljaju svojevrsnu zaštitu. Uzgoj samo jedne sorte neke  poljoprivredne kulture suproti se ovoj temeljnoj strategiji preživljavanja i ostavlja biljke bez ikakve zaštite od bolesti ili štetočina koje mogu uništiti gotovo čitavi urod na nekom većem području. Zbog toga mnogi poljoprivrednici jednostavno ne mogu izbjeći čestu upotrebu pesticida, herbicida i fungicida unatoč tome što su ta kemijska sredstva nerijetko opasna po okoliš.

Zbog čega onda mnoštvo domaćih sorti neke poljoprivredne kulture poljoprivrednici zamjenjuju samo jednom? Obično je to zbog ekonomskih pritisaka. Sadnja samo jedne sorte uvelike olakšava ubiranje ljetine, plodovi su ljepši, ne trunu, a i prinos je veći. Ova tendencija naročito je počela uzimati maha 1960-ih, s pojavom takozvane zelene revolucije.

Ogromne kampanje koje su pokrenule države i velike korporacije primorale su poljoprivrednike u zemljama koje često pogađa glad da raznovrsne ratarske kulture zamijene samo jednom sortom žitarica s visokim prinosom, što se naročito odnosilo na rižu i pšenicu. Ove “čudotvorne” žitarice proglasilo se rješenjem za glad u svijetu. No one nisu bile jeftine — njihovo sjeme koštalo je i trostruko više od običnog. Isto tako, urod je uvelike ovisio o upotrebi kemijskih sredstava, pa tako i umjetnog gnojiva, a da ne spominjemo i neophodne skupe strojeve kao što su traktori. Pa ipak, zahvaljujući novčanoj potpori države zelena revolucija uzela je maha. “Mada je [zelena revolucija] milijune ljudi spasila od gladi”, kaže Raeburn, “sada se strahuje da će dovesti do nestašice hrane u čitavom svijetu.”

U biti, zelena revolucija vjerojatno je omogućila ostvarenje kratkoročnih ciljeva, no dugoročno gledano, pojavili su se rizici. Jednoličnost biljnih kultura ubrzo je postala uobičajena slika na svim kontinentima — dok je istovremeno zbog obilne upotrebe umjetnih gnojiva korov bujao, a pesticidi uništavali korisne insekte i druge životinjice. Na rižinim poljima otrovne kemikalije uništavale su ribe, rakove, žabe te jestivo i drugo samoniklo bilje — uglavnom vrijednu dopunu svakodnevnoj ishrani. Zbog izloženosti kemijskim sredstvima zabilježeni su i slučajevi trovanja među poljoprivrednicima.

Dr. Mae-Wan Ho, predavač na Odsjeku za biologiju na Otvorenom sveučilištu u Velikoj Britaniji, napisala je: “Danas nitko ne može pobiti činjenicu da monokultura uvedena u vrijeme ‘zelene revolucije’ negativno utječe na biološku raznolikost i proizvodnju hrane u čitavom svijetu.” Prema podacima UN-ove Organizacije za prehranu i poljoprivredu, 75 posto genetičke raznolikosti među ratarskim kulturama koja je bila prisutna prije stotinu godina sada je nestalo i to mahom kao posljedica industrijskih metoda uzgoja.

U biltenu koji je objavio Worldwatch Institute upozorava se da su “ekološki rizici kojima se izlažemo prihvaćanjem genetičke jednoličnosti izuzetno veliki”. Kako se može ublažiti te rizike? Za to su potrebni agronomski stručnjaci, jaka kemijska sredstva i financijska sredstva za subvencioniranje poljoprivrednika. No pravog jamstva nema. Genetička jednoličnost jednim je dijelom odgovorna za pošast snijeti koja je poharala usjeve kukuruza u Sjedinjenim Državama i za izostanak  uroda s 200 000 hektara rižinih polja u Indoneziji. Međutim, posljednjih je godina u ratarstvu započela jedna nova revolucija, revolucija koja uključuje manipulaciju životom na njegovoj temeljnoj razini — na razini gena.

Genetika je utrla put jednoj unosnoj novoj industriji po imenu biotehnologija. Kako samo ime govori, radi se o sjedinjenoj primjeni biologije i suvremene tehnologije putem takvih tehnika kao što je genetičko inženjerstvo. Neki od novih proizvođača biotehnoloških proizvoda koji su se specijalizirali za poljoprivredu grozničavo rade na dobivanju sjemena koje daje visok prinos, otporno je na bolesti, sušu i mraz te ne ovisi u tolikoj mjeri o štetnim kemijskim sredstvima. Takvo što bilo bi od itekako velike koristi. Pa ipak, biljke koje su dobivene genetičkim inženjerstvom izazivaju bojazan kod nekih ljudi.

“U prirodi se genetička raznolikost zadržava unutar određenih granica”, stoji u knjizi Genetic Engineering, Food, and Our Environment. “Ružu se može križati s različitim vrstama ruža, no nikad je se ne može križati s krumpirom. (...) S druge strane, genetičko inženjerstvo obično podrazumijeva uzimanje gena jedne vrste i unošenje istih u drugu radi prenošenja njenih poželjnih osobina ili karakteristika. To bi primjerice značilo da bi se uz pomoć gena koji je izoliran iz neke arktičke ribe (recimo iverka) moglo proizvesti neko kemijsko sredstvo protiv smrzavanja, koje bi se potom ubrizgalo u krumpir ili jagode kako bi postali otporni na mraz. Biljke je sada moguće modificirati genima izoliranim iz bakterija, virusa, insekata, životinja, pa čak i ljudi.” * U biti, biotehnologija omogućava ljudima da sruše genetičke zidove koji razdvajaju vrste.

Poput zelene revolucije i ono što neki nazivaju genska revolucija otežava problem genetičke jednoličnosti — neki kažu još i više, jer primjenom metoda kao što su kloniranje i tehnika kulture biljnog tkiva genetičari mogu proizvesti savršeno identične kopije, odnosno klonove. Tako je zabrinutost zbog smanjenja biološke raznolikosti i dalje prisutna. Međutim, genetički izmijenjene biljke nameću neka nova pitanja, primjerice: Kako bi se njihovo pojavljivanje moglo odraziti na nas i na okoliš? “Mi slijepo, s velikim očekivanjima i bez gotovo ikakvih ograničenja ulazimo u novu eru poljoprivredne biotehnologije, ne shvaćajući kamo bi nas to moglo dovesti”, rekao je znanstveni spisatelj Jeremy Rifkin. *

S druge strane, moć manipuliranja životom na razini gena potencijalna je zlatna žila, pa se utrka u stvaranju nove vrste sjemenja i organizama dobivenih genetičkim inženjerstvom i dalje nastavlja. U međuvremenu se izumiranje biljaka nastavlja nesmanjenom brzinom. Kako smo već ranije spomenuli, u namjeri da izbjegnu katastrofu neke vlade i privatne institucije osnivaju banke sjemenja. Hoće li te banke sačuvati za buduće generacije široku paletu sjemenja potrebnog za uzgoj biljaka?

Royal Botanic Gardens u Kewu (Engleska) upustio se u nešto što smatra “jednim od najvećih međunarodnih projekata za zaštitu koji su ikada poduzeti” — Projekt Milenijske banke sjemenja. Projekt ima dva glavna cilja: (1) do 2010. sakupiti i pohraniti 10 posto sjemena — preko 24 000 vrsta — svih biljaka sjemenjača na Zemlji i (2) u još kraćem roku sakupiti i pohraniti sjeme svih autohtonih biljaka sjemenjača u Velikoj Britaniji. Banke sjemenja odnosno genske banke, kako ih se ponekad naziva, osnovane su u još nekim zemljama.

Biolog John Tuxill navodi kako najmanje 90 posto od milijunâ sjemenja, koliko je  pohranjeno u tim bankama otpada na biljke koje predstavljaju koristan izvor hrane i drugih proizvoda — pšenicu, rižu, kukuruz, sirak, krumpir, luk, češnjak, šećernu trsku, pamuk, soju i druge mahunarke — da spomenemo samo neke. No sjeme je živi organizam koji može živjeti samo onoliko koliko traju njegove unutrašnje zalihe energije. Koliko su onda banke sjemenja pouzdane?

Da bi banke sjemenja mogle funkcionirati, potreban je novac — oko 300 milijuna dolara godišnje, navodi Tuxill. Međutim, moguće je da čak i taj iznos nije dovoljan, primjećuje on, budući da se “samo 13 posto sjemenja u genskim bankama čuva u odgovarajuće opremljenim objektima koji imaju mogućnost dugoročnog pohranjivanja”. Sjeme koje nije odgovarajuće pohranjeno ne traje dugo, pa ga treba brzo posijati kako bi se dobilo drugu generaciju sjemena i izbjeglo da se banke sjemenja pretvore u mrtvačnice sjemenja. Naravno, za takav posao potreban je velik broj radnika, što samo dodatno otežava situaciju ovih institucija koje već ionako teško iznalaze sredstva za svoj rad.

Knjiga Seeds of Change—The Living Treasure navodi kako se National Seed Storage Laboratory u Coloradu (SAD) “suočava s mnogostrukim teškoćama, od nestanka struje, neispravnih rashladnih uređaja do pomanjkanja radnika zbog čega svuda naokolo stoje hrpe nekatalogiziranog sjemenja”. Banke sjemenja nisu imune ni na politička previranja, ekonomske krize i prirodne katastrofe.

Za dugoročno pohranjivanje vezani su još neki problemi. U svom prirodnom okruženju biljke imaju ograničenu, no prijeko potrebnu sposobnost prilagođavanja koja im omogućava da se odupru bolestima i nekim drugim napadima. No u nadziranim uvjetima kakvi vladaju u bankama sjemenja biljke bi nakon nekoliko generacija mogle izgubiti nešto od te otpornosti. Osim toga, sjeme mnogih biljaka može biti pohranjeno stotine godina prije nego ga se upotrijebi. No bez obzira na takva ograničenja i neizvjesnosti, već samo postojanje banaka sjemenja govori nam kako se zabrinutost zbog nesigurne budućnosti prehrambenih kultura povećava.

Naravno, zaštita prirodnih staništa i obnavljanje raznolikosti biljnog svijeta najbolje su metode kojima bi se spriječilo daljnje izumiranje. No da bi se postiglo takvo što, kaže Tuxill, potrebno je “uspostaviti novu ravnotežu između ljudskih potreba i potreba prirode”. Koliko je onda realno očekivati da će ljudi “uspostaviti novu ravnotežu” s prirodom kad gotovo s vjerskim zanosom nastavljaju s industrijskim i ekonomskim razvojem? Čak je i poljoprivreda, kako smo vidjeli, uvučena u svijet vrhunske tehnologije, tržišta i profita. Mora postojati neko drugo rješenje.