VEĆ desetljećima razgovori o kontroli naoružanja usredotočeni su na kontrolu nuklearnog oružja. To nimalo ne iznenađuje kad se uzme u obzir da samo jedna nuklearna bomba može razoriti čitav grad. Pa ipak, za razliku od manje opasnog oružja, ovo neizmjerno moćno oružje već preko 50 godina nije korišteno u ratne svrhe.

Ugledni vojni povjesničar John Keegan piše: “Nuklearno oružje još od 9. kolovoza 1945. nije usmrtilo nikoga. Onih 50 000 000 ljudi koji su nakon tog datuma stradali u ratu uglavnom je ubijeno jeftinim oružjem masovne proizvodnje i malokalibarskom municijom, koji koštaju nešto više od radioaparata s tranzistorima i suhih baterijskih članaka koji su u isto vrijeme preplavili svijet. Kako jeftino oružje sasvim neznatno remeti život u razvijenom svijetu, izuzev u pojedinim zonama u kojima cvjetaju trgovina drogom i politički terorizam, stanovništvo bogatih država jedva da je svjesno užasa koji širi ova pošast.”

Nitko točno ne zna koliko je ručnog i lakog oružja trenutno u opticaju, no pretpostavke stručnjaka kreću se oko 500 milijuna komada vatrenog oružja proizvedenog u ratne svrhe. Tom broju treba dodati još desetke milijuna pušaka i pištolja namijenjenih slobodnoj prodaji, koji su privatno vlasništvo građana. A povrh svega toga, svake se godine proizvodi novo oružje, koje potom dospijeva na tržište.

Zbog čega je ručno vatreno oružje postalo omiljeno oružje u ratovima novijeg vremena? Jedan od razloga je veza između sukoba i siromaštva. Većina ratova koji su vođeni 90-ih godina 20. stoljeća izbila je u zemljama koje su siromašne — presiromašne da bi kupile suvremeno oružje. Ručno i lako oružje prilično je jeftino. Primjerice, za 50 milijuna dolara, koliko približno košta jedan suvremeni lovački avion, vojsku se može opremiti s 200 000 jurišnih pušaka.

Ponekad se ručno i lako oružje može nabaviti i puno jeftinije. Na desetke milijuna komada ovog oružja može se dobiti od država koje ga uslijed smanjenja broja svojih oružanih snaga jednostavno dijele ili kao polovno oružje koje kruži iz jednog sukoba u drugi. U nekim zemljama ima već toliko pušaka da ih se prodaje za svega šest dolara ili ih se može dobiti u zamjenu za kozu, kokoš ili vreću stare odjeće.

No pored toga što je jeftino i što ga se gotovo posvuda može nabaviti, postoje još neki razlozi zbog kojih je ručno oružje toliko omiljeno. Ono je ubojito. Samo jedna brzometna puška može ispaliti stotine hitaca u minuti. Rukovanje tom puškom i njeno održavanje također je prilično jednostavno. Već dijete u dobi od deset godina može naučiti rastaviti i sastaviti klasičnu jurišnu pušku. Isto tako, dijete može brzo naučiti uperiti tu pušku u mnoštvo ljudi i otvoriti vatru.

Još jedan razlog zbog kojeg su puške omiljeno oružje njihova je trajnost i dugogodišnja funkcionalnost. Neke puške, primjerice AK-47 i M16, kojima su bili naoružani vojnici u vijetnamskom ratu, još uvijek se koriste u današnjim ratovima. Neke puške koje koriste borci u Africi potječu još iz prvog svjetskog rata. Povrh toga, puške se daju lako transportirati i sakriti. Jednim teglećim konjem može se prenijeti desetak pušaka do neke paravojne skupine koja je stacionirana duboko u džungli ili na nekoj udaljenoj planini. Kolona takvih konja može prenijeti dovoljno pušaka da se njima naoruža čitava jedna mala vojska.

Globalna trgovina oružjem veoma je složen problem. Ogromne količine oružja na legalan način prelaze iz jedne države u drugu. Po okončanju hladnog rata istočni i zapadni blok reducirali su svoje oružane snage, a višak vojne opreme vlade su ustupile ili prodale prijateljskim i savezničkim državama. Jedna spisateljica koja radi u Institutu za istraživanje mira u Oslu (Norveška) navodi kako su  od 1995. samo Sjedinjene Države razdijelile preko 300 000 pušaka, pištolja, automatskih pušaka i minobacača. Pojedine države na taj se način rješavaju oružja jer računaju da je to jeftinije od demontiranja ili skladištenja i čuvanja tog istog oružja. Vrijednost ručnog i lakog oružja koje svake godine na legalan način prijeđe državne granice neki analitičari procjenjuju na tri milijarde dolara.

Međutim, moguće je da je kod ilegalne trgovine oružjem ta brojka još puno veća. Oružje koje se nabavlja na crnom tržištu obično se mora platiti. Paravojne skupine u nekim ratom zahvaćenim afričkim zemljama kupuju ručno i lako oružje u vrijednosti od nekoliko stotina milijuna dolara, ali ne novcem, nego dijamantima kojih su se domogli u područjima s bogatim nalazištima dijamanata. U listu The New York Times stajalo je: “Tamo gdje je vlada korumpirana, pobunjenici nemaju milosti, a granice su lako prohodne. (...) Svjetlucavo kamenje utrlo je put ropskom radu, ubojstvima, sakaćenju te dovelo do ogromnog broja beskućnika i općeg ekonomskog sloma.” Kako li je ironično da se dragulj dobiven u zamjenu za puške možda kasnije prodaje u nekoj otmjenoj draguljarnici kao skupi simbol vječne ljubavi!

Oružje je povezano i s ilegalnom trgovinom droge. Nije neuobičajeno da kriminalne organizacije koriste iste puteve za krijumčarenje droge i krijumčarenje oružja, samo u suprotnom pravcu. Oružje je tako praktički postalo valuta kojom se nabavlja droga.

Kad ratovi završe, oružje kojim se ratovalo često padne u ruke kriminalcima. Pogledajmo što se dogodilo u jednoj zemlji na jugu Afrike u kojoj je političko nasilje zamijenjeno nasilnim kriminalom. Za samo tri godine političko nasilje uzelo je 10 000 života. Po završetku tog sukoba razbuktao se nasilni kriminal. Konkurencija među taksistima dovela je do “ratova taksija”, u kojima su taksisti unajmljivali ubojice kako bi ubijali putnike i suparničke vozače. Puške proizvedene u vojne svrhe sve su češće korištene u pljačkama i nekim drugim kriminalnim radnjama. U jednoj od proteklih godina u toj je zemlji broj ubojstava počinjenih vatrenim oružjem dosegao 11 000, što je tu zemlju dovelo na drugo mjesto u svijetu po stopi ubojstava počinjenih u zemljama u kojima nema rata.

Spoznaja da su kriminalci naoružani i opasni budi u ljudima osjećaj straha i nesigurnosti.  U mnogim zemljama u razvoju bogataši žive u pravim tvrđavama, okruženi zidinama i ogradama pod naponom koje se danonoćno nadzire. Stanovnici razvijenih zemalja također poduzimaju mjere opreza. To je slučaj čak i u zemljama u kojima nije bilo građanskih sukoba.

Dakle, kako u ratom zahvaćenim zemljama tako i u zemljama u kojima vlada “mir”, vatreno oružje stvara osjećaj nesigurnosti. Nitko na svijetu ne može točno procijeniti koliko je štete uzrokovalo oružje niti je moguće voditi točnu evidenciju o broju mrtvih, ranjenih, onih koji su ostali bez svojih voljenih te upropaštenih života. No znamo da je svijet preplavljen oružjem i da ga ima sve više. Sve je više i onih koji vape za time da se nešto poduzme. Što se može poduzeti? No što će se uistinu poduzeti? To su pitanja koja ćemo razmotriti u sljedećem članku.