RODIO sam se 1932. u Laskivu, selu u kojem je u to vrijeme živjelo deset obitelji Istraživača Biblije, kako se tada nazivalo Jehovine svjedoke. Među njima su bili i moji roditelji, koji su mi sve do svoje smrti sredinom ‘70-ih pružali divan primjer lojalnosti Jehovi. Ja sam jednako kao i oni čitavog svog života prvenstveno želio biti lojalan Bogu (Psalam 18:25, NS).

Godine 1939, u vrijeme kad je započeo drugi svjetski rat, oblast u istočnoj Poljskoj u kojoj smo živjeli pripojena je Sovjetskom Savezu. Pod sovjetskom smo upravom bili do lipnja 1941, kad je Njemačka napala to područje i okupirala ga.

Tijekom drugog svjetskog rata proživljavao sam teške trenutke u školi. Učili su nas pjevati nacionalističke pjesme te smo morali sudjelovati u vojnim vježbama. U sklopu te vojne obuke čak su nas učili bacati granate. No ja sam odbio pjevati domoljubne pjesme i sudjelovati u bilo kojem obliku vojne obuke. Tako sam od malih nogu naučio zauzeti čvrst stav za svoja biblijska uvjerenja, što mi je u godinama koje su slijedile pomoglo da ostanem lojalan Bogu.

Na području naše skupštine mnogo je ljudi pokazivalo interes za biblijsku istinu, pa su nam braća poslala dva pionira, kako se nazivaju punovremeni propovjednici Jehovinih svjedoka, da nam pomognu poučavati te ljude. Jedan od tih pionira, Ilja Fedorovič, ujedno je proučavao Bibliju sa mnom te me poučavao u službi propovijedanja. Za vrijeme  njemačke okupacije Ilja je odveden i deportiran u jedan nacistički koncentracioni logor, gdje je i umro.

Sovjetske su vlasti 1941. pokušavale prisiliti oca da potpiše dokument u kojem obećava da će novčano podupirati rat. On im je rekao da ne može podupirati niti jednu zaraćenu stranu i da će, kao sluga pravoga Boga, ostati neutralan. Otac je okarakteriziran kao neprijatelj i osuđen na četiri godine zatvora. No odslužio je svega četiri dana. Zašto? Zato što je već prve nedjelje po njegovom zatočenju njemačka vojska okupirala područje u kojem smo živjeli.

Kad su zatvorski čuvari čuli da su Nijemci blizu, otvorili su vrata zatvorskih ćelija i pobjegli. Većinu zatvorenika vani su pobili sovjetski vojnici. Otac nije odmah izašao iz ćelije, već je kasnije pobjegao kod nekih prijatelja. Otamo se javio majci i poručio joj da mu donese dokumente, koji su poslužili kao dokaz da je zatvoren zbog toga što je odbio podupirati sovjetsku stranu u ratu. Te je dokumente pokazao njemačkim vlastima, a one su mu zbog toga poštedjele život.

Nijemci su htjeli saznati imena svih ljudi koji su surađivali sa Sovjetima. Vršili su pritisak na oca da im potkaže te ljude, no on je to odbio učiniti. Objasnio im je svoj stav neutralnosti. Da je nekoga imenovao, taj bi bio strijeljan. Tako je očeva neutralnost spasila i druge ljude, koji su mu zbog toga bili veoma zahvalni.

Sovjeti su se vratili u Ukrajinu u kolovozu 1944, a u svibnju 1945. okončana je evropska faza drugog svjetskog rata. Nakon toga je takozvana željezna zavjesa nas u Sovjetskom Savezu držala odsječene od ostalog dijela svijeta. Čak je i održavanje kontakta s Jehovinim svjedocima preko granice, u Poljskoj, predstavljalo teškoću. Hrabri Svjedoci potajno bi prelazili granicu i vraćali se s nekoliko dragocjenih časopisa Kula stražara. Kako je naš dom u Laskivu bio svega osam kilometara udaljen od granice, slušao sam o tome kakvim su se opasnostima izlagali ovi kuriri.

Naprimjer, Svjedok po imenu Silvester dvaput je prešao granicu i vratio se bez ikakvih problema. No, prilikom trećeg prelaska opazila ga je pogranična patrola sa psima čuvarima. Vojnici su mu vikali da stane, no Silvester se dao u bijeg kako bi izvukao živu glavu. Jedina šansa da umakne psima bila je da uđe u obližnje jezero. Čitavu je noć proveo u vodi koja mu je sezala do grla, krijući se u visokoj travi. Konačno je, kad je patrola odustala od potrage, iscrpljen doteturao kući.

Kao što sam već ranije spomenuo, Silvesterov nećak Stepan ubijen je pri pokušaju prelaska granice. Usprkos tome, bilo je važno ostati u vezi s Jehovinim narodom. Zahvaljujući naporima hrabrih kurira uspijevali smo dobivati duhovnu hranu i korisna uputstva.

Naredne godine, 1948, krstio sam se jedne noći u jezercetu nedaleko od naše kuće. Osobe koje su se trebale podroniti pod vodu okupile su se u našoj kući, no ja nisam znao tko su one jer je bilo mračno i sve se odvijalo u tišini i tajnosti. Mi, kandidati za krštenje, nismo međusobno pričali. Ne znam tko je održao govor za krštenje, tko mi je postavio pitanja za krštenje dok smo stajali pored jezera ni tko me je podronio. Godinama kasnije, kad smo jedan moj dobri prijatelj i ja razgovarali, shvatili smo da smo obojica bili među onima koji su se krstili te noći!

Godine 1949. Svjedoci u Ukrajini dobili su poruku od braće u Brooklynu u kojoj ih se ohrabrilo da upute Moskvi molbu za legaliziranje djela propovijedanja u Sovjetskom Savezu. Postupivši u skladu s tim uputstvima, braća su preko ministra unutarnjih poslova uputila molbu Prezidiju Vrhovnog sovjeta SSSR-a. Mikola Pjatoha i Ilja Babijčuk zamoljeni su da odu u Moskvu i zatraže vladin odgovor na našu molbu. Pristali su i tog ljeta su otputovali u Moskvu.

Službenik koji je primio tu delegaciju saslušao je braću dok su iznosila biblijske razloge  zbog kojih izvršavamo naše djelo. Braća su objasnila da time ispunjavamo Isusovo proročanstvo koje kaže da će se ‘ova dobra vijest o kraljevstvu propovijedati po cijeloj nastanjenoj zemlji za svjedočanstvo svim narodima’ (Matej 24:14). Službenik je unatoč tome rekao da nas država nikada neće zakonski priznati.

Dvojica Svjedoka vratila su se kući i otputovala u Kijev, glavni grad Ukrajine, kako bi zatražila zakonsko priznanje našeg djela u Ukrajini. Vlasti su ponovo odbile naš zahtjev. Braći je rečeno da se Jehovine svjedoke neće uznemiravati samo onda kad budu podupirali državu. Svjedoci, rečeno im je, moraju služiti vojni rok i glasati na izborima. Braća su ponovo objasnila naš stav neutralnosti, naime da kao oponašatelji našeg Gospodara, Isusa Krista, ne smijemo biti dio svijeta (Ivan 17:14-16).

Nedugo nakon toga braća Pjatoha i Babijčuk uhapšeni su, protiv njih je podignuta optužba te im je dosuđena zatvorska kazna u trajanju od 25 godina. Nekako u to vrijeme, 1950. godine, vlasti su privele mnoge Svjedoke, među kojima i mog oca. I njemu je izrečena kazna od 25 godina zatvora te je poslan u Habarovsk, na krajnji istok Sovjetskog Saveza, gotovo 7 000 kilometara daleko!

Potom je u travnju 1951. sovjetska država zadala organizirani udarac Svjedocima u njenim zapadnim republikama, danas poznatim kao Latvija, Estonija, Litva, Moldavija, Bjelorusija i Ukrajina. Tog je mjeseca otprilike 7 000 nas, uključujući i majku i mene, izgnano u Sibir. Vojnici su jednostavno u toku noći došli u naš dom i odveli nas na željezničku stanicu. Tamo su nas zaključali u vagone za stoku — otprilike 50 u svaki vagon — i nakon više od dva tjedna vožnje pustili nas van u Calariju, mjestu u Irkutskoj oblasti, nedaleko od Bajkalskog jezera.

Stojeći tako u snijegu, na ledenom vjetru i okružen naoružanim vojnicima, pitao sam se što nas čeka. Kako ću ovdje uspjeti sačuvati lojalnost prema Jehovi? Da ne bismo mislili na zimu, počeli smo pjevati pjesme Kraljevstva. Uto su stigli rukovodioci tamošnjih državnih poduzeća. Neki su trebali muškarce za teške fizičke poslove, dok su drugi trebali žene koje bi se, primjerice, brinule o životinjama. Majka i ja odvedeni smo na gradilište, gdje se gradila hidroelektrana Tagninskaja.

Po dolasku na gradilište ugledali smo nizove drvenih baraka u kojima su bili smješteni izgnanici. Meni je dodijeljen posao traktorista i električara, a majka je radila na jednom poljoprivrednom imanju. Službeno smo kategorizirani kao izgnanici, a ne kao zatvorenici. Zbog toga smo se mogli slobodno udaljavati od elektrane, mada ne previše, no nismo smjeli odlaziti u susjedno naselje koje je od nas bilo udaljeno oko 50 kilometara. Vlasti su vršile pritisak na nas da potpišemo izjavu u kojoj je stajalo da ćemo tu ostati zauvijek. Meni, devetnaestogodišnjaku, to je izgledalo kao čitava vječnost, pa sam je odbio potpisati. Unatoč tome, tu smo ostali 15 godina.

Tamo u Sibiru granica s Poljskom više nije bila udaljena od nas samo osam već preko 6 000 kilometara! Mi Svjedoci učinili smo sve što smo mogli kako bismo se ponovo organizirali u skupštine i imenovali muškarce koji bi u njima preuzeli vodstvo. U početku nismo imali nikakve biblijske literature izuzev nekoliko publikacija koje su neki Svjedoci uspjeli ponijeti sa sobom iz Ukrajine. Njih smo ručno umnožavali i prosljeđivali od jednog do drugog.

Ubrzo smo počeli održavati sastanke. Kako su mnogi od nas živjeli u barakama, sastajali smo se gotovo svake večeri. Naša je skupština brojila otprilike 50 osoba, a ja sam dobio zadatak da vodim Teokratsku školu propovijedanja. Kako je u našoj skupštini bilo svega par muškaraca, žene su također dobivale učeničke govore, a ta je praksa 1958. uvedena i u druge skupštine Jehovinih svjedoka širom svijeta. Svi su svoje zadatke shvaćali ozbiljno, gledajući na školu kao na  mogućnost hvaljenja Jehove i hrabrenja drugih u skupštini.

Kako su s nama u barakama stanovali i oni koji nisu Svjedoci, teško da bi prošao ijedan dan, a da nismo s drugima pričali o svojoj vjeri, iako nam je to bilo strogo zabranjeno. Nakon što je 1953. umro sovjetski premijer Josif Staljin, životni su nam se uvjeti poboljšali. Dopušteno nam je da slobodnije razgovaramo s drugima o svojim biblijskim uvjerenjima. Preko prijatelja u Ukrajini s kojima smo se dopisivali saznali smo gdje su smješteni ostali Svjedoci na ovom području te smo stupili u vezu s njima. To nam je omogućilo da skupštine organiziramo u pokrajine.

Godine 1954. oženio sam se Olgom, koja je također protjerana iz Ukrajine. Godinama mi je pružala veliku podršku u mojoj službi Jehovi. Stepan, koji je 1947. ubijen na granici između Ukrajine i Poljske, bio je Olgin brat. Kasnije smo dobili kćerkicu Valentinu.

Kršćanska služba u Sibiru donijela je Olgi i meni mnoge blagoslove. Naprimjer, upoznali smo Georgija, koji je vodio jednu skupinu baptista. Redovito smo ga posjećivali i proučavali s njim svaki broj Kule stražare do kojeg bismo uspjeli doći. Georgij je ubrzo shvatio da je ono što Jehovini sluge propovijedaju iz Biblije istina. Ujedno smo počeli proučavati s nekoliko njegovih prijatelja baptista. Kakve li radosti za nas kad su se Georgij i neki od njegovih prijatelja krstili i postali naša duhovna braća!

Godine 1956. imenovan sam za putujućeg nadglednika, pa sam svakog tjedna trebao posjetiti jednu skupštinu na našem području. Radio bih cijeli dan, a zatim uvečer sjeo na svoj motocikl i sastao se sa skupštinom. Vratio bih se rano sljedećeg jutra i otišao na posao. Mihailo Serdinskij, koji je imenovan za mog pomoćnika u putujućoj službi, stradao je u prometnoj nesreći 1958. Umro je u srijedu, no pogreb smo odgodili do nedjelje kako bismo omogućili što većem broju Svjedoka da dođe na pogreb.

Kada je velika grupa nas krenula prema groblju, za nama su krenuli članovi Službe državne sigurnosti. Održati govor o našoj biblijskoj nadi u uskrsnuće značilo je izložiti se riziku da budeš uhapšen. No nešto me tjeralo da govorim o Mihailu i divnim izgledima koji ga čekaju u budućnosti. Mada sam se služio Biblijom, članovi Službe državne sigurnosti nisu me uhapsili. Očito su mislili da time ne bi ništa postigli, a ja sam im ionako bio jako dobro poznat budući da sam bio čest “gost” u njihovim glavnim uredima, gdje sam dolazio na saslušanja.

Služba državne sigurnosti 1959. uhapsila je 12 Svjedoka koji su predvodili propovjedničko djelo. Još je nekolicina braće privedena na saslušanje, a  među njima sam bio i ja. Kad sam došao na red za saslušanje, skamenio sam se čuvši službenike kako u razgovoru spominju povjerljive podatke vezane uz naše djelo. Kako su uspjeli doći do tih podataka? Očito je među nama bio doušnik, netko tko je znao puno o nama i tko je već neko vrijeme radio za državu.

Dvanaestorica uhapšene braće nalazila su se u susjednim ćelijama, pa su se dogovorili da državnim službenicima neće više reći ni riječi. Tako će se doušnik morati osobno pojaviti na suđenju i svjedočiti protiv njih. Mada protiv mene nije podignuta optužnica, otišao sam na suđenje kako bih vidio što će se dogoditi. Sudac je postavljao pitanja, no nitko od dvanaestorice nije odgovarao. Zatim je Svjedok po imenu Konstantin Poliščuk, kojeg sam godinama poznavao, svjedočio protiv njih 12. Suđenje je okončano tako da je nekima od Svjedoka dosuđena kazna zatvora. Na ulici ispred zgrade suda naletio sam na Poliščuka.

“Zašto nas izdaješ?” pitao sam ga.

“Zato što više ne vjerujem”, odgovorio je.

“U što više ne vjeruješ?” pitao sam.

“Naprosto više ne mogu vjerovati u Bibliju”, odgovorio je.

Poliščuk je isto tako mogao izdati i mene, no u svom svjedočenju nije spomenuo moje ime. Pitao sam ga zašto to nije učinio.

“Ne želim da ideš u zatvor”, objasnio je. “Još uvijek osjećam krivnju zbog brata tvoje žene, Stepana. Ja sam ga one noći kad je ubijen poslao preko granice. Iskreno mi je žao zbog toga.”

Njegove su me riječi prenerazile. Kako li mu se savjest iskvarila! Savjest ga je mučila zbog Stepanove smrti, a sada mu nije bio problem izdati Jehovine sluge. Više nisam vidio Poliščuka. Umro je par mjeseci nakon toga. To što sam doživio da osoba kojoj sam godinama vjerovao izda našu braću ostavilo je u meni duboke emocionalne ožiljke. No iz tog sam iskustva izvukao vrijednu pouku: Poliščuk je bio nelojalan jer je prestao čitati Bibliju i vjerovati u nju.

Nema sumnje da i mi trebamo u svojim mislima zadržati ovu pouku: Da bismo ostali lojalni Jehovi, trebamo redovito proučavati Sveto pismo. Biblija kaže: “Čuvaj srce svoje, jer iz njega izlazi život.” Povrh toga, apostol Pavao rekao je kršćanima da paze. Na što? “Da se u kome od vas ne razvije zlo srce koje nema vjere, tako što bi zastranio od živog Boga” (Priče Salamunove 4:23; Hebrejima 3:12).

Kad je 1966. okončano naše izgnanstvo u Sibir, Olga i ja vratili smo se u Ukrajinu, u grad Sokal, udaljen 80-ak kilometara od Lvova. Kako su u Sokalu te obližnjim gradovima Červonogradu i Sosnivki bila svega 34 Svjedoka, imali smo pune ruke posla. Danas u ovom području djeluje 11 skupština!

Olga je umrla 1993, ostavši vjerna Jehovi. Tri godine kasnije oženio sam se Lidijom, koja mi otada pruža veliku podršku. Pored toga, moja kćerka Valentina i njena obitelj revno služe Jehovi, pa su mi i oni pravi izvor ohrabrenja. Međutim, i dalje me najviše raduje to što sam ostao lojalan Jehovi, Bogu koji postupa lojalno (2. Samuelova 22:26, NS).

Lojalno služeći Jehovi, Aleksej Davidjuk umro je 18. veljače 2000, dok je ovaj članak bio u pripremi za izdavanje.