Posjet “najstarijem ruskom gradu”
MOJA supruga Linda i ja stigli smo u srpnju 1998. u Moskvu, gdje smo trebali obaviti neki posao. Kako nikad dotad nismo bili u Rusiji, jedva smo čekali da saznamo nešto o toj zemlji, njenom jeziku i narodu.
Nedugo po dolasku zapazio sam zanimljivu gravuru na poleđini zelene novčanice od pet rubalja. Prikazivala je nešto poput ciglene utvrde iz 14. ili 15. stoljeća podignute iznad rijeke te otok i jezero u pozadini. U kutu je bilo ugravirano ime mjesta: Novgorod.
Pitao sam Moskovljane za to mjesto. Svi su znali za Novgorod, no od svih koje sam pitao samo je jedna osoba bila tamo. Rekli su mi da je od Moskve udaljen manje od 550 kilometara i da se do njega putuje cijelu noć vlakom koji vozi za Sankt Peterburg. Supruga i ja odlučili smo krenuti na put.
Izlet u Novgorod
Kako sam već ranije kupio karte za Sankt Peterburg, znao sam gdje moram otići po karte za Novgorod. Broj naših kola i kupea bio je otisnut na kartama. Na kolodvor smo došli jedne večeri u rujnu nešto malo nakon devet sati i smjestili se u privatni kupe u kolima broj pet.
Uz škripu i nagli trzaj, kola su se pokrenula. Kako smo putovali lokalnim vlakom, ovo se ponavljalo tijekom čitave noći. Zaustavili bismo se, a nekoliko minuta nakon toga pored nas bi protutnjao drugi vlak. Vlak bi sačekao još nekoliko minuta u tišini noći na sporednom kolosijeku. Zatim bi otpustio kočnice, naša bi se kola pobunila, zaječala, zastenjala i na kraju krenula za vlakom. Ja bih tada ponovo zaspao.
Stjuardesa u vagonu pokucala nam je na vrata kratko pred ulazak u Novgorod. Na kolodvoru je bilo veoma živo, čak i u sedam sati ujutro. Na štandu s novinama pronašli smo kartu grada i pitali prodavača koliko bi nas stajala vožnja taksijem do hotela u kojem ćemo odsjesti. Taksist nas je za 20 rubalja (oko 70 centi) prevezao svojom ruskom Ladom do hotela na drugoj strani Volhova — rijeke na gravuri novčanice.
Vozač nam je rekao da nije Rus, no žena mu je Ruskinja, pa zbog toga živi u Rusiji. U hotelu nas je dočekala recepcionarka i čak nam dozvolila da se prijavimo, iako je bilo tek 7.30. Predložila nam je koja mjesta da posjetimo. Prošetali smo uz rijeku, a zatim doručkovali.
Vidjeli smo park s uredno podšišanom travom i okresanim stablima. Ukrašeno gredicama cvijeća, šetalište uz rijeku blistalo je punim sjajem. Mada smo naišli na neke turiste — tu i tamo neki je autobus korejske proizvodnje dovozio grupu turista — Novgorod nije turistički grad. Većina ljudi koje smo sreli bili su Rusi.
Mnogi su nam stanovnici tog grada rekli da je Novgorod najstariji ruski grad. Navodno je star preko 1 100 godina. O religijskom nasljeđu tog grada svjedoči na desetke starih crkava koje se nalaze po čitavom gradu. Linda je na planu grada samo u bližoj okolici našeg hotela izbrojila 25 crkava.
Unutar kremlja — ne Kremlja u Moskvi; “kremlj” je ruska riječ za “gradsku tvrđavu” — pronašli smo jednu kulu na koju smo se mogli popeti. Za 5 rubalja (manje od 20 centi) pustili su nas da se spiralnim stepenicama popnemo na sam vrh. Vidik koji se pruža s kule usporedio sam sa slikom na novčanici od pet rubalja. Stabla su u međuvremenu porasla, a staza na gradskim zidinama je natkrivena. No tu je bio Volhov — ona ista rijeka, a u pozadini onaj isti otok i jezero. Jedino dizalice koja je vadila mulj iz rijeke nije bilo na gravuri.
Drugog dana boravka u Novgorodu zapazili smo nešto izuzetno. Mada ovaj grad broji
250 000 stanovnika (Rusi ga smatraju malim), ljudi u njemu zapamtili su i nas i pojedinosti vezane uz nas! Konobarica u hotelu sjećala nas se od prethodnog dana. Zapamtila je da volimo kavu i stalno nam ju je donosila. Isto je tako zapamtila da ne pijemo sok, pa nas sljedećeg dana nije ni pitala da li ga želimo. Kad sam zatražio račun, Olga — zapamtio sam njeno ime — nasmiješila se i rekla gledajući me pravo u oči: “Soba 356, zar ne?”U nedjelju su tisuće ljudi ispunile kremlj, most preko Volhova, ulice i šetalište. Linda je otišla kupiti kokice kod uličnog prodavača u blizini mosta, koji je se — već pogađate — sjećao od prethodnog dana!
Kad smo ponovo otišli do tvrđave u namjeri da se popnemo na kulu i još jednom uživamo u pogledu koji se pruža s nje, djevojka koja naplaćuje ulaz nasmiješila nam se i rekla: “Vi ste jučer bili ovdje, zar ne? Budući da ste platili jučer, ne morate danas.”
Našli smo se s Davidom, prijateljem kojeg smo upoznali prije mnogo godina u New Yorku. On se vjenčao s Aljonom, djevojkom iz Rusije, i oni sada žive u Novgorodu, gdje služe kao propovjednici u jednoj skupštini Jehovinih svjedoka. Sastali smo se ispred restorana Detinets, koji je sagrađen na samim zidinama na vrhu kremlja. Tamo su nam poslužili najbolju rusku hranu koju smo ikada jeli. Puni obrok (salata, juha, glavno jelo, kava i desert) činio nam se prilično jeftin.
Novgorod se pokazao kao grad prijateljski raspoloženih ljudi koji su nas se sjećali, grad izvrsne hrane te grad s dovoljno starina i raznolikosti da bi bio zanimljiv. Ponovo ćemo doći. (Prilog suradnika.)
[Slike na stranicama 22 i 23]
Ruska novčanica od pet rubalja i fotografija istog prizora u Novgorodu
[Slika na stranici 23]
Pogled na kremlj s rijeke Volhova
[Slika na stranici 24]
Prijelaz preko mosta na rijeci Volhovu
[Slika na stranici 24]
Religija je stoljećima zauzimala istaknuto mjesto u Novgorodu