NAVODNO su deset puta duže od Kineskog zida. Neki kažu da bi bile duge 20 000 kilometara — odnosno kao pola opsega Zemlje kad bi ih se spojilo u jednu dugu liniju! Ima i onih koji ih čak nazivaju osmim svjetskim čudom. Usprkos tome, mnogi ljudi nikada nisu čuli za tu zadivljujuću znamenitost Filipina. O čemu je riječ? O stepenicama koje vode do neba, rižinim terasama na Cordillera Centralu. Smještene na vrhovima otoka Luzona, terase tvore zapanjujući prizor ljepote i dosjetljivosti.

Zašto su sagrađene? Cordilleri su toliko strmi da se pod normalnim okolnostima ne bi mogli koristiti u poljoprivredne svrhe. Nagib nekih strmina iznosi više od 50 posto. No to nije zastrašilo drevne poljoprivrednike. Na visini od 1 200 metara, pa i više, po obroncima zelenih planina iskopali su tisuće terasa. Ponekad je 25, 30 ili više njih poredano jedna za drugom poput stepenica koje vode put neba. A svaka je terasa obradivo navodnjeno polje, odijeljeno zemljanim nasipima i poduprto kamenim zidovima. Na većini njih zasađena je riža, a napravljene su tako da prate obrise planine; neki su obronci udubljeni, a drugi izbočeni.

Dakako, Filipinci nisu jedini koji imaju poljoprivredne terase. Terasasta polja može se vidjeti i u drugim zemljama, naročito u jugoistočnoj Aziji, Južnoj Americi i nekim dijelovima Afrike. No rižine terase na Filipinima jedinstvene su na mnogo načina. Mario Movillon, iz Međunarodnog instituta za istraživanje riže, za Probudite se! je izjavio: “Filipinske rižine terase obuhvaćaju puno veću površinu nego u drugim zemljama. One pokrivaju veliki dio Cordillera.” Velik broj njih smješten je u pokrajini Ifugao. Već i sam broj terasa ostavlja dubok dojam na onoga tko ih vidi. Umjetno izrađene terase pridonose prirodnoj ljepoti obronaka planine.

Pretjerujemo li ako ih nazovemo osmim svjetskim čudom? Pa, razmislite o sljedećem: One su možda najveći poljoprivredni projekt u ljudskoj povijesti. U prosincu 1995. Ured organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu odlučio je rižine terase Ifugaoa uvrstiti u svoj Popis svjetske baštine. Zbog toga su terase sada u istom rangu s drugim mjestima velike povijesne i kulturne vrijednosti, kao što su Taj Mahal u Indiji, otočje Galapagos koje pripada Ekvadoru, Kineski zid u Kini i Angkor Wat u Kambodži. No, za razliku od ostalih drevnih građevinskih pothvata, kao što su egipatske piramide, terase su očito nastale radom mještana — a ne robova. Isto tako, one nisu neko napušteno mjesto, već ih stanovnici Ifugaoa i dalje obrađuju.

Ako posjetite terase, osobno ćete se uvjeriti u njihovu ljepotu od koje zastaje dah. Vidjet ćete ljude koji obrađuju terase, čije površine variraju od tek nekoliko do 10 000 kvadratnih metara. Neki radnici uz pjesmu štapovima prave rupe u zemlji da bi u nju mogla prodirati voda. Drugi sade rižu, presađuju sadnice ili žanju urod. Ako dođete u vrijeme kad niče nova riža, terase stvaraju divan mozaik sastavljen od različitih nijansi zelene boje.

Močvarne vrste riže ne mogu preživjeti bez ogromnih količina vode. Zbog toga postoji jedan zamršen sistem navodnjavanja. U planinske se rijeke uvodi složeni sustav kanala i cijevi od bambusa kroz koje voda teče do terasa. Odgovarajuća količina vode prirodno se spušta s jedne terase na drugu. Terase ni u kom slučaju nisu mrtvi spomenici, nego pravo živo čudo!

Suvišno je i govoriti da se te tisuće terasa nije moglo sagraditi preko noći, pa čak ni za nekoliko godina. Ne zaboravite da ih se gradilo bez ikakvih modernih alata ili strojeva. Zbog toga se smatra da je gradnja terasa počela barem prije nekoliko stotina godina.

Neki arheolozi čak vjeruju da se s radom započelo još prije 2 000 godina. Antropolozi tvrde da su graditelji migrirali iz sjeverne Indokine ili Indonezije i smjestili se na Luzonu, donoseći sa sobom vještinu terasastog uzgajanja močvarne riže. Kad se terase jednom sagradilo, postepeno su se nadograđivali noviji nivoi.

Zamislimo sada da krećemo u obilazak terasa. Prvo, klimatiziranim autobusom iz Manile krećemo prema gradu Banaueu (Ifugao). Put traje oko devet sati. Sad možemo birati. Hoćemo li pješačiti, uzeti tricikl (motocikl s prikolicom) ili se voziti jeepneyem (malim autobusom) do nekog odredišta, ovisno o tome što želimo. A ako imamo volje i snage, možemo krenuti jednom od staza koje vode u planine na koje se može stići jedino pješice. S tih staza pruža se jedan od najljepših pogleda na terase i dobiva se bolji osjećaj prostranosti tog čuda napravljenog čovjekovom rukom.

Odlučili smo jeepneyem krenuti do sela Batad. Treba nam više od sat vremena vožnje neravnom planinskom cestom da bismo prešli 12 kilometara. Otuda idemo pješice jednom stazom. Prolazimo pored različite planinske vegetacije dok se malo-pomalo penjemo na brežuljak koji se nalazi između dva viša vrha. (Postoji jedna kraća ruta, ali veoma je strma i ne preporuča se onima koji nisu navikli na naporno penjanje.) S tog se brežuljka polako spuštamo u Batad jednom uskom stazom.

Nakon nekoliko sati hodanja, uživajući u svježem planinskom zraku čitavim putem, napokon stižemo na svoje odredište. S tog mjesta terase su pravi praznik za oči. Budući da je Batad smješten iznad udubljenog obronka planine, terase izgledaju kao ogromni amfiteatar. One tvore zanimljivi uzorak linija, nivo iznad nivoa, poput stepenica koje vode do neba. Kako se približavamo selu, vidimo starinske kuće naroda Ifugao, s kojima selo izgleda kao da je obasuto gigantskim gljivama čiji su vrhovi prekriveni travom.

Narod je prijateljski raspoložen i pozdravlja nas dok prolazimo pored terasa na kojima rade. Možda ćete se zadiviti kad vidite kako mještani spretno hodaju po rubu kamenog zida terase, koristeći ga kao stazu kojom idu s jednog kraja na drugi. Drugi se penju s nivoa na nivo poput spretnih kozoroga, koristeći planski smješteno kamenje koje služi kao stepenice. Kad ih pogledamo malo bolje, vidimo da su bosi. A svuda oko njih pruža se taj spektakularan pogled na planinske terase — rijedak slučaj da se čovjekovo građevinsko djelo uklapa u okoliš i upotpunjuje ga.

Zvuči li zanimljivo? Ako da, onda ukoliko odete na Filipine, pod svaku cijenu pogledajte stepenice koje vode do neba, živo čudo koje se ne zaboravlja lako.