IRSKI povjesničar William Lecky ovim je riječima ukratko opisao prevrtljivu ljudsku narav. Njegov se komentar može primijeniti i na običaje i tradicije kroz povijest. Doista, mnogi postupci koje se jednom smatralo neizostavnim dijelom svakodnevice kasnije su osuđivani. To nije čudo jer, kao što je primijetio kršćanski apostol Pavao, “mijenja se scena ovog svijeta” (1. Korinćanima 7:31).

Da, ljudsko je društvo u stalnom previranju. To je često vidljivo u velikim promjenama u stavovima i navikama u društvu. Kršćani ne smiju biti “dio svijeta” — odnosno odvojeni su od ljudskog društva koje je otuđeno od Boga. Ipak, Biblija priznaje da su kršćani “u svijetu” i ne zapovijeda im da budu samotnjaci. Stoga je jako važno imati uravnoteženo gledište o običajima (Ivan 17:11, 14-16; 2. Korinćanima 6:14-17; Efežanima 4:17-19; 2. Petrova 2:20).

Običaj je određeni način postupanja koji se tiče društvenog života i uobičajen je za određeno područje ili klasu ljudi. Neki običaji, kao naprimjer manire prilikom jela i bonton, možda su proizašli iz potrebe da se regulira ponašanje ljudi u grupi, što omogućuje da se jedni prema drugima odnose na pristojan način kojim se iskazuje poštovanje. Pristojnost u društvu u takvim se slučajevima može usporediti s uljem, budući da podmazuje kotačiće ljudskih odnosa.

Na običaje snažno utječe religija. Ustvari, mnogi običaji potječu od drevnog praznovjerja i nebiblijskih vjerskih učenja. Primjerice, davanje cvijeća onima koji su u žalosti zbog nečije smrti možda potječe iz vjerskog praznovjerja. * Osim toga, smatralo se da će plava boja — koja se često povezuje s muškom novorođenčadi — zastrašiti i otjerati demone. Maskara je služila kao zaštita od zlih očiju, a ruž se koristio kako demoni ne bi ušli u usta žene i opsjeli je. Čak i tako bezazlen  običaj kao što je stavljanje ruke na usta prilikom zijevanja možda potječe od mišljenja da bi duša osobe mogla pobjeći kroz širom otvorena usta. Međutim, ti su običaji tijekom godina izgubili povezanost s religijom, pa danas takav način postupanja i običaji nemaju religiozno značenje.

Kad neki kršćanin mora odlučiti hoće li se držati određenog običaja ili neće, najviše bi trebao paziti na pitanje: Kakvo je Božje gledište zapisano u Bibliji? Bog je u prošlosti osudio neke načine postupanja koji su se u nekim društvima tolerirali. To je, između ostalog, uključivalo žrtvovanje djece, zloupotrebu krvi i različite seksualne postupke (3. Mojsijeva 17:13, 14; 18:1-30; 5. Mojsijeva 18:10). Isto tako, jasno je da određeni običaji koji su danas uobičajeni nisu u skladu s biblijskim načelima. Među njima su nebiblijske tradicije povezane s vjerskim blagdanima, kao što su Božić i Uskrs, ili praznovjerje povezano sa spiritizmom.

No što ako je neki običaj možda prije bio povezan s postupcima čija bi se ispravnost mogla dovesti u pitanje, a u današnje se vrijeme prvenstveno smatra pristojnim ponašanjem? Naprimjer, mnogi uvriježeni običaji u vezi s vjenčanjem — među ostalima razmjenjivanje vjenčanih prstena i svadbena torta — možda su poganskog porijekla. Znači li to da je kršćanima zabranjeno držati se takvih običaja? Traži li se od kršćana da pomno ispituju svaki običaj u društvu ne bi li pronašli da je negdje i u neko vrijeme imao negativno značenje?

Pavao ističe da je ‘sloboda tamo gdje je Jehovin duh’ (2. Korinćanima 3:17; Jakov 1:25). Bog želi da tu slobodu ne koristimo kao poticaj za sebične želje, nego da školujemo svoju moć zapažanja kako bismo mogli razlikovati ispravno od neispravnog (Galaćanima 5:13; Hebrejima 5:14; 1. Petrova 2:16). Zato tamo gdje ne dolazi do očitog kršenja biblijskih načela Jehovini svjedoci ne stvaraju kruta pravila. Umjesto toga, svaki kršćanin mora odvagnuti situaciju s kojom se suočava i donijeti osobnu odluku.

Znači li to da je uvijek ispravno sudjelovati u nekom običaju dokle god se time izravno ne krše biblijska učenja? Ne znači (Galaćanima 5:13). Pavao je pokazao da kršćanin ne bi smio tražiti samo svoju korist, “nego korist mnogih”. Trebao bi ‘sve činiti na Božju slavu’ i ne spoticati druge (1. Korinćanima 10:31-33). Zato bi se osoba koja traži Božje odobravanje trebala pitati: ‘Što drugi misle o ovom običaju? Da li ljudi među kojima živim imaju što prigovoriti takvom postupanju? Da li bih sudjelovanjem pokazao da odobravam postupke ili razmišljanje koji nisu ugodni Bogu?’ (1. Korinćanima 9:19, 23; 10:23, 24).

Premda su neki običaji uglavnom bezazleni, na određenom se području mogu primjenjivati tako da se kose s biblijskim načelima. Naprimjer, davanje cvijeća u nekim prilikama može poprimiti posebno značenje koje se kosi s biblijskim učenjima. Dakle, o čemu bi kršćanin trebao prvenstveno voditi računa? Iako možda postoji razlog da se ispita porijeklo određenog običaja, u nekim je slučajevima važnije razmotriti što taj običaj znači ljudima u određenom razdoblju i na području gdje kršćanin živi. Ukoliko običaj ima nebiblijsku ili neku drugu negativnu konotaciju tijekom određenog razdoblja godine ili pod određenim okolnostima, kršćanin može donijeti mudru odluku da ga u to vrijeme izbjegava.

Pavao se molio da kršćani i dalje dozvoljavaju da njihova ljubav obiluje točnom spoznajom i punim razborom. Kršćani će se, ukoliko zadrže uravnoteženo gledište o uvriježenim običajima, ‘uvjeriti što su važnije stvari, kako bi bili neporočni i kako ne bi spoticali druge’ (Filipljanima 1:9, 10). U isto će vrijeme dozvoliti da njihova “razumnost bude poznata svim ljudima” (Filipljanima 4:5).