LIJEČNICI su posvećeni cilju da svoje znanje, umješnost i iskustvo primijene u borbi protiv bolesti i smrti. Međutim, što ako pacijent odbije preporučeno liječenje? To će se vjerojatno dogoditi kod pacijenta koji je Jehovin svjedok a način liječenja je punom krvlju, crvenim krvnim tjelešcima, plazmom ili krvnim pločicama.

Kad dođe u pitanje primjena krvi, liječnik možda smatra da će pacijentov izbor liječenja bez krvi vezati ruke predanom medicinskom osoblju. Ipak, ne smijemo zaboraviti da i pacijenti koji nisu Jehovini svjedoci često izaberu ne slijediti liječnikove preporuke. Prema Appelbaumu i Rothu,¹ 19% pacijenata na klinikama odbija barem po jedan tretman ili postupak, iako je 15% takvih odbijanja “potencijalno opasno po život”.

Općenito gledište da “liječnik zna najbolje” uzrokom je što se većina pacijenata pokorava znanju i umješnosti svog liječnika. Ali, kolike li prikrivene opasnosti po liječnika ukoliko bi on postupao tako kao da je ta fraza znanstvena činjenica, te u skladu s tim liječio pacijenta. Istina, naše medicinsko obrazovanje, diploma i iskustvo pruža nam znatnu prednost u areni medicine. Naši pacijenti, međutim, imaju prava. I, kao što smo vjerojatno svjesni toga, zakon (pa čak i Ustav) tim pravima pridaje veću težinu.

Na zidovima većine bolnica može se vidjeti natpis: “Pacijentova prava”. Jedno od tih prava je svjestan pristanak, kojeg bi se točnije moglo nazvati svjestan izbor. Nakon što se pacijenta informira o potencijalnim rezultatima različitih načina liječenja (ili neliječenja), daje mu se na znanje da on izabire čemu će se podvrći. U bolnici Albert Einstein u Bronxu, u New Yorku, razrađena politika u vezi transfuzije krvi i Jehovinih svjedoka glasi: “Svaki odrasli pacijent koji nije onesposobljen ima pravo odbiti liječenje bez obzira koliko bi to odbijanje bilo štetno po njegovo zdravlje.”²

Iako liječnici možda glasno izriču zabrinutost u vezi etike i odgovornosti, sudovi naglašavaju nadmoć pacijentova izbora.³ Njujorški apelacioni sud izjavljuje da je “pacijentovo pravo da odredi način vlastitog liječenja najvažnije (...) Ne može se smatrati da je liječnik povrijedio svoju zakonsku i profesionalnu odgovornost ako poštuje pravo kompetentnog odraslog pacijenta koji odbija određeno medicinsko liječenje”.⁴ Taj je isti sud također primijetio da “etički integritet medicinske profesije, iako je važan, ne može ići iznad temeljnih individualnih prava o kakvima se ovdje govori. Na prvom mjestu su potrebe i želje pojedinca, a ne zahtjevi institucije”.⁵

Kad Svjedok odbije primiti krv, liječnici možda osjećaju pritisak savjesti obzirom na izgled da će morati učiniti nešto što je manje od maksimuma. Međutim, ono što Svjedok zahtijeva od savjesnog liječnika jest to da pruži najbolju moguću alternativu pod tim okolnostima. Mi često moramo izmijeniti terapiju da bismo se prilagodili okolnostima, kao naprimjer kod pretjerano visokog krvnog tlaka, jake alergije na antibiotike ili nedostupnost određene skupe opreme. Kod pacijenta koji je Svjedok liječnici su zamoljeni da medicinski i kirurški problem riješe u skladu sa pacijentovim izborom i savješću, njegovom moralnom/vjerskom odlukom da se uzdržava od krvi.

Brojni izvještaji o velikim kirurškim zahvatima na pacijentima koji su Svjedoci pokazuju da liječnici mogu, s dobrom savješću i uspješno, udovoljiti zahtjevu da ne primijene transfuziju krvi. Naprimjer, 1981. je Cooley izvijestio 1026 kardiovaskularnih operacija, od čega 22% na maloljetnicima. Zaključio je da “kirurški rizik kod skupine pacijenata Jehovinih svjedoka u osnovi nije bio viši nego kod drugih”.⁶ Kambouris⁷ je izvijestio o velikim operacijama na Svjedocima, od kojih su neki “odbili hitno potrebni kirurški zahvat zbog toga što odbijaju prihvatiti krv”. On je rekao: “Svim je pacijentima prije zahvata zajamčeno da će se poštivati njihova vjerska ubjeđenja, bez obzira na okolnosti u operacionoj dvorani. Nije bilo nepovoljnih posljedica ovakve politike.”

Kad je pacijent Jehovin svjedok, pored pitanja izbora, u pitanje dolazi i savjest. Ne može se  misliti samo na liječnikovu savjest. Što je sa pacijentovom savješću? Jehovini svjedoci na život gledaju kao na Božji dar koji je zastupljen krvlju. Vjeruju biblijskoj zapovijedi da se kršćani moraju uzdržavati od krvi (Djela apostolska 15:28, 29).⁸ Stoga, ako liječnik svojom “brigom” povrijedi duboka i dugotrajna vjerska uvjerenja takvog pacijenta, rezultat bi mogao biti tragičan. Papa Ivan Pavao II je primijetio da je prisiljavanje nekoga da povrijedi svoju savjest “najbolniji udarac nanesen ljudskom dostojanstvu. U određenom smislu je to gore nego nanijeti fizičku smrt, odnosno ubiti nekoga”.⁹

Iako Jehovini svjedoci iz religioznih razloga odbijaju primiti krv, sve je više pacijenata koji nisu Svjedoci i koji odlučuju izbjegavati krv zbog takvih rizika kao što su AIDS, non-A i non-B hepatitis, te imunološke reakcije. Mi im možemo predočiti naše gledište obzirom na to da li su takvi rizici neznatni u usporedbi sa korišću ali, kako ističe American Medical Association, pacijent “donosi konačnu odluku o tome da li će prihvatiti tretman ili operaciju koju preporučuje liječnik ili će preuzeti rizik da živi bez nje. To je prirodno pravo pojedinca koje zakon priznaje”.¹⁰

U vezi s tim, Macklin¹¹ je iznio sporno pitanje rizik/korist obzirom na Svjedoka “koji je riskirao iskrvarenje do smrti bez transfuzije”. Jedan student medicine je rekao: “Njegovi misaoni procesi bili su netaknuti. Što činite kad su vjerska uvjerenja protiv jedinog načina liječenja?” Macklin kaže: “Mi smo možda snažno uvjereni da taj čovjek čini pogrešku. Ali Jehovini svjedoci vjeruju da primanje transfuzije (...) može dovesti do vječnog prokletstva. Mi smo školovani da u medicini vršimo analize rizik/korist, ali ako odvagnete između vječnog prokletstva i ostanka na Zemlji, tada analiza poprima drugačiji kut gledanja.”¹¹

Vercillo i Duprey¹² se u ovom broju Journala osvrću na slučaj In re Osborne da bi istakli interes za osiguravanje skrbi za ovisne članove obitelji, no kako je taj slučaj riješen? U pitanju je bio jako ozlijeđeni otac dvoje maloljetne djece. Sud je odlučio da će, ukoliko on umre, rođaci materijalno i duhovno brinuti za njegovu djecu. Dakle, kao i u nedavnim slučajevima¹³, sud nije našao potrebu za prisilom da bi se opravdalo neobaziranje na pacijentov izbor liječenja; sudska intervencija da bi se ovlastilo pristupanje tretmanu na koji je on uložio jaki prigovor nije bila opravdana.¹⁴ Uz pomoć alternativnog tretmana pacijent se oporavio i nastavio brinuti za svoju obitelj.

Nije li istina da se u velikoj većini slučajeva gdje su liječnici bili protiv, ili će vjerojatno biti, može uspjeti i bez krvi? Ono što smo mi studirali i što najbolje znamo u vezi je s medicinskim problemima, no pacijenti su ljudska bića čije se individualne vrijednosti i ciljevi ne mogu zanemariti. Oni najbolje znaju o svojim prioritetima, svom moralu i savjesti, što njihovom životu pridaje smisao.

Poštivanje religiozne savjesti pacijenata Svjedoka može predstavljati izazov našoj umješnosti. No, dok se suočavamo s izazovom, podvlačimo dragocjene slobode koje svi mi njegujemo. Kako je prikladno rekao John Stuart Mill: “Nijedno društvo u kojem se te slobode u cijelosti ne poštuju nije slobodno, kakav god bio oblik vlasti (...) Svatko je čuvar vlastitog zdravlja, bilo tjelesnog, duševnog ili duhovnog. Čovječanstvo više dobija time da dopusti da drugi žive kako oni misle da je dobro, nego da prisiljava druge da žive kako ostali misle da je dobro.”¹⁵