“OSJEĆAO sam se nedostojnim služiti Bogu”, rekao je jedan čovjek koji neko vrijeme nije živio po Božjim moralnim mjerilima kojima su ga od malih nogu poučavali roditelji. Kad se pokajao za svoje grijehe i počeo mijenjati svoj život, bojao se da mu Bog neće oprostiti. No utješio ga je biblijski izvještaj o kralju Manašeu, zapisan u 2. Ljetopisa 33:1-17. Ako i vi ponekad imate osjećaj da niste dostojni služiti Bogu zbog grijeha koje ste učinili u prošlosti, izvještaj o Manašeu može i vama pružiti utjehu.

Manaše je odrastao u bogobojaznoj obitelji. Njegov otac Ezekija bio je jedan od najboljih kraljeva koji su vladali Judom. Manaše se rodio otprilike tri godine nakon što je Bog čudom produžio život njegovom ocu (2. Kraljevima 20:1-11). Nema sumnje u to da je Ezekija na svog sina gledao kao na dragocjen dar koji je dobio zahvaljujući Božjoj milosti te da je nastojao u njega usaditi ljubav prema pravome Bogu. No djeca čiji roditelji vjerno služe Bogu ponekad ne krenu njihovim stopama. Tako je bilo i s Manašeom.

On je imao samo 12 godina kad mu je otac umro. Nažalost, Manaše je “činio što je zlo u očima Jehovinim” (reci 1 i 2). Jesu li na mladog kralja utjecali njegovi savjetnici koji nisu osobito držali do svete službe pravome Bogu? Biblija o tome ništa ne govori. No otkriva nam da se Manaše upustio u teško idolopoklonstvo i da je postao veoma okrutan. Podignuo je žrtvenike lažnim bogovima, prinosio je svoje vlastite sinove na žrtvu, bavio se vračanjem te je postavio rezani lik u Jehovinom hramu u Jeruzalemu. Bio je tvrdoglav i odbio je poslušati Jehovina upozorenja koja mu je on opetovano slao, iako je život dugovao tome što je Jehova na čudesan način produžio život njegovom ocu (reci 3-10).

Na koncu je Jehova dopustio da Asirci pokore Judu te su oni Manašea okovanog odveli u Babilon. Kad se našao u izgnanstvu, imao je vremena razmišljati o svom životu. Je li tada uvidio da mu njegovi nemoćni, beživotni idoli ne mogu pružiti zaštitu? Je li razmišljao o onome čemu ga je njegov bogobojazni otac učio dok je bio dijete? Bilo kako bilo, Manaše je promijenio svoj stav. U Bibliji piše: “Trudio se umilostiviti [ili smekšati] lice Jehove, Boga svojega, i veoma se ponizio (...). Molio mu se” (reci 12 i 13, bilješka). No je li čovjek koji je učinio tako teške grijehe doista mogao dobiti oproštenje od Boga?

Jehovu je dirnulo to što se Manaše iskreno pokajao za svoje grijehe. Uslišio je njegove molbe za milost i “doveo ga je natrag u Jeruzalem te mu vratio kraljevsku vlast” (redak 13). Kako bi dokazao da se pokajao, Manaše je uradio sve što je mogao da ispravi zla koja je učinio — očistio je zemlju od idolopoklonstva i poticao narod da “služi Jehovi” (reci 15-17).

Ako i vi imate osjećaj da ne zaslužujete Božje oproštenje zbog grijeha iz prošlosti, Manašeovo iskustvo doista vas može ohrabriti. Taj je izvještaj dio Božje nadahnute Riječi (Rimljanima 15:4). Jehova očigledno želi da znamo da je on “spreman oprostiti” (Psalam 86:5). On ne gleda na grijeh koji je netko učinio, nego na srce onoga tko mu je zgriješio. Grešnik koji mu se u molitvi obrati skrušena i ponizna srca, promijeni svoj neispravan način života i daje sve od sebe kako bi postupao ispravno može “umilostiviti lice Jehovino” kao što je to učinio Manaše (Izaija 1:18; 55:6, 7).