DOK je svom snagom veslao prema obali, Petar se zagledao u daljinu. Činilo mu se da daleko na istočnom horizontu vidi blijedu svjetlost. Pitao se je li to prvi znak svitanja. Strašno su ga boljela ramena i leđa jer je već satima neumorno veslao. Snažan vjetar koji mu je mrsio kosu podignuo je velike valove na Galilejskom moru. Ti su valovi svom žestinom udarali u pramac ribarske lađe. Petra je zapljuskivala hladna voda, no on je nastavio veslati.

Prije toga Petar i ostali učenici ostavili su Isusa samog na obali. Tog dana Isus je nahranio tisuće gladnih ljudi s nekoliko kruhova i malo ribe. Ljudi su ga zbog toga htjeli postaviti za kralja, no on se nije želio miješati u politiku. Nije htio ni da njegovi učenici gaje takve želje. Ostavljajući mnoštvo za sobom, rekao je svojim učenicima da se ukrcaju na lađu i krenu na drugu obalu, a on se popeo na goru da se moli (Marko 6:35-45; Ivan 6:14, 15).

Kad su se učenici otisnuli od obale, gotovo pun mjesec bio je visoko na nebu, a sada se polako spuštao prema zapadu. No učenici su za to vrijeme uspjeli prijeći tek nekoliko kilometara. Nisu mogli razgovarati jer su morali naporno veslati, a vjerojatno im je smetala i huka vjetra i valova. Stoga je Petar, po svoj prilici, bio zaokupljen svojim mislima.

Bilo je mnogo toga o čemu je mogao razmišljati. Već je više od dvije godine bio učenik Isusa iz Nazareta. To je razdoblje bilo prepuno uzbudljivih događaja. Mnogo je toga naučio, no još uvijek je trebao puno učiti i mijenjati se. Bio je spreman boriti se s vlastitim slabostima kao što su strah i sumnje. Time nam je pružio divan primjer. Pogledajmo što možemo naučiti od njega.

Petar vjerojatno nikad nije zaboravio dan kad je upoznao Isusa iz Nazareta. Njegov brat, Andrija, prvi mu je javio uzbudljivu vijest: “Našli smo Mesiju!” Te su riječi potaknule Petra da se počne mijenjati. Događaji koji su uslijedili zauvijek su promijenili njegov život (Ivan 1:41).

Petar je živio u Kafarnaumu, gradu smještenom na obalama slatkovodnog jezera koje se zove Galilejsko more. On i Andrija bavili su se ribolovom i radili su zajedno s Jakovom i Ivanom, Zebedejevim sinovima. S Petrom i njegovom ženom živjela je i njegova punica te njegov brat Andrija. Da bi mogao uzdržavati svoju obitelj baveći se ribarenjem, morao je naporno raditi i biti veoma snalažljiv. Ribari su sigurno noćima teško radili — bacali mreže u more između dvije lađe, a zatim ih izvlačili zajedno s ribom koju bi uspjeli uloviti. Zamislimo i koliko su se znali naraditi dok bi preko dana razvrstavali i prodavali ribu, a zatim krpali i čistili mreže.

Biblija kaže da je Andrija bio učenik Ivana Krstitelja. Petar je sasvim sigurno s velikim zanimanjem slušao kad bi njegov brat pričao o poruci koju je Ivan propovijedao. Jednom prilikom Andrija je vidio kako je Ivan pokazao na Isusa iz Nazareta i rekao: “Evo Janjeta Božjeg!” Odmah je počeo slijediti Isusa,  a Petru je oduševljeno javio važnu vijest da je došao Mesija (Ivan 1:35-41). Nakon pobune u Edenu, koja se dogodila 4 000 godina prije toga, Jehova Bog obećao je da će doći Spasitelj koji će ljudima pružiti istinsku nadu u bolju budućnost (1. Mojsijeva 3:15). A Andrija je upravo upoznao tog Spasitelja — Mesiju! Stoga je i Petar pohitao da upozna Isusa.

Petra su dotad zvali Šimun. No kad ga je Andrija odveo k Isusu, on ga je pogledao i rekao: “‘Ti si Šimun, sin Ivanov. Zvat ćeš se Kefa.’ (“Kefa” je na grčkom “Petar”)” (Ivan 1:42). “Kefa” je opća imenica koja znači “kamen”, odnosno “stijena”. Isusove su riječi očigledno imale proročansko značenje. On je prorekao da će Petar postati poput stijene — da će svojom postojanošću, izdržljivošću i pouzdanošću pozitivno utjecati na druge Kristove sljedbenike. Je li Petar tako gledao na sebe? Najvjerojatnije nije. Čak ni u današnje vrijeme neki ljudi koji čitaju izvještaje iz evanđelja ne gledaju na Petra kao na postojanog i pouzdanog čovjeka. Neki kažu da je bio nepostojan, nedosljedan i neodlučan.

Istina, Petar je imao svojih slabosti. Isus je to dobro znao. No on je uvijek tražio dobro u ljudima, oponašajući tako svog Oca, Jehovu. Vidio je da Petar ima mnoge dobre osobine i htio mu je pomoći da ih još više razvije. Jehova i njegov Sin i u nama traže dobre osobine. Možda smatramo da nema baš puno toga dobrog što bi mogli vidjeti u nama. Međutim moramo imati povjerenja u njihovu prosudbu i trebamo poput Petra biti spremni učiti i mijenjati se (1. Ivanova 3:19, 20).

Petar je nakon toga vjerojatno neko vrijeme pratio Isusa na njegovom propovjedničkom putovanju. Možda je vidio prvo čudo koje je Isus učinio kad je na jednoj svadbi u Kani pretvorio vodu u vino. Što je još važnije, čuo je predivnu vijest o Božjem Kraljevstvu koja je ljudima ulijevala nadu u bolju budućnost. No unatoč svemu što je vidio i čuo, otišao je od Isusa i vratio se ribarenju. Nekoliko mjeseci kasnije Petar je ponovno sreo Isusa — ovaj put Isus ga je pozvao da ga slijedi i da svoj život posveti propovijedanju dobre vijesti.

Petar je cijelu noć proveo na moru, a ništa nije ulovio. Zbog toga je vjerojatno bio jako obeshrabren. Koliko su samo puta on i ostali ribari bacili mreže u more i izvadili ih prazne! Petar je kao vješt i iskusan ribar sigurno bacao mreže na različita mjesta na jezeru, pokušavajući otkriti gdje se ribe hrane. Kao i mnogi ribari, nesumnjivo je i on s vremena na vrijeme poželio da može zaviriti u mutnu vodu i pronaći jata riba ili ih nekako natjerati da uđu u njegove mreže. Naravno, takvo razmišljanje moglo ga je samo još više obeshrabriti. On nije lovio ribu radi zabave, nego da bi zaradio za život. Mnogi su ovisili o njemu. Na koncu se na obalu vratio praznih ruku. No svejedno je morao očistiti mreže. Tako je imao pune ruke posla kad mu je Isus prišao.

Mnoštvo ljudi guralo se oko Isusa, upijajući svaku njegovu riječ. Budući da su ga okružili sa svih strana, Isus je ušao u Petrovu lađu i zamolio ga da je malo otisne od obale. Zatim je počeo poučavati mnoštvo, a glas mu se prenosio preko vode tako da su ga svi mogli dobro čuti. Ljudi koji su bili na obali upijali su svaku njegovu riječ. I Petar ga je pažljivo slušao. Nikad mu nije dosadilo slušati Isusa kako govori o Božjem Kraljevstvu, glavnoj temi poruke  koju je objavljivao. Kako bi bilo lijepo zajedno s Isusom javljati tu divnu vijest po cijeloj zemlji! No bi li Petar to doista mogao? Od čega bi živio? Možda se opet sjetio kako se mučio cijelu noć, a nije ništa ulovio (Luka 5:1-3).

Kad je Isus prestao govoriti, rekao je Petru: “Otplovi gdje je duboko, bacite mreže svoje i lovite!” Petar je sumnjao da se to isplati. Rekao je: “Učitelju, cijelu smo se noć mučili i ništa nismo ulovili, ali kad ti tako kažeš, spustit ću mreže.” Petar sigurno nije imao volje ponovno baciti mreže u more, pogotovo ne u doba dana kad se ribe uopće ne hrane. No ipak je poslušao Isusa, a vjerojatno je i ribarima u drugoj lađi dao znak da pođu za njima (Luka 5:4, 5).

Kad je počeo povlačiti mreže, iznenadio se vidjevši koliko su teške. U nevjerici je počeo jače vući mreže i ubrzo je vidio da se u njima praćaka mnoštvo riba. Uzbuđeno je mahnuo ribarima iz druge lađe da dođu i pomognu im. Kad su došli, postalo im je jasno da sva ta riba ne može stati u jednu lađu. Napunili su obje lađe i još je uvijek bilo previše ribe. Lađe su počele tonuti pod silnim teretom. Petar nije mogao vjerovati svojim očima! Već je prije vidio kako Krist čini čuda, no ovaj put učinio je čudo koje se ticalo njega osobno. Pred njim je stajao čovjek koji je čak mogao natjerati ribe da uđu u mreže! Petra je obuzeo strah. Pao je Isusu pred noge i rekao mu: “Idi od mene, Gospodine, jer sam grešan čovjek!” Sigurno je mislio da nije dostojan biti u društvu onoga kome je sam Bog dao moć da čini takva čuda (Luka 5:6-9).

Isus ga je ohrabrio rekavši: “Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude” (Luka 5:10, 11). Nije bilo vrijeme da se Petar prepusti strahu i sumnjama. Nije imao razloga brinuti se hoće li ribarenjem ili na neki drugi način moći zbrinuti svoje materijalne potrebe. Isto tako nije se trebao bojati da zbog svojih mana nije dorastao zadatku koji je dobio. Isus ga je pozvao da sudjeluje u izvršavanju važnog djela koje je trebalo utjecati na budućnost čovječanstva. Osim toga Petar je trebao imati na umu da služi Bogu koji “velikodušno oprašta” (Izaija 55:7). Trebao se uzdati u Jehovu i vjerovati da će se on pobrinuti za njihove tjelesne i duhovne potrebe (Matej 6:33).

Petar je odmah poslušao Isusa, a to su učinili i Jakov i Ivan. Biblija kaže: “Izvukli su lađe na kopno, ostavili sve i pošli za njim” (Luka 5:11). Petra je vjera potaknula da se uzda u Isusa i u onoga koji ga je poslao. To što je odlučio poći za Isusom bila je najbolja odluka  koju je mogao donijeti. I danas oni koji nadvladaju svoje sumnje i strah kako bi mogli služiti Bogu pokazuju da imaju veliku vjeru. Ako se uzdamo u Jehovu, on nas nikad neće iznevjeriti (Psalam 22:4, 5).

Vratimo se ponovno na događaj opisan na početku ovog članka. Te vjetrovite noći Petar je veslao Galilejskim morem, probijajući se kroz velike valove. Naravno, ne možemo znati čega se sve tom prilikom prisjetio. Prošle su dvije godine otkako je upoznao Isusa. Doživio je mnogo toga o čemu je mogao razmišljati. Isus je izliječio njegovu punicu. Održao je Propovijed na gori. Onim što je naučavao i čudima koja je činio dokazao je da je Jehovin Izabranik, Mesija. A kako je sve to utjecalo na Petra? Kako je vrijeme prolazilo, on se sve više mijenjao. Njegove mane, kao što je sklonost da se prepusti sumnjama i strahu, s vremenom su sigurno sve manje dolazile do izražaja. Isus ga je čak odabrao za jednog od svojih 12 apostola! No Petar još nije bio potpuno nadvladao svoje sumnje i strah, u što se nedugo zatim i sam uvjerio.

Za vrijeme četvrte noćne straže, koja traje od oko 3 sata do izlaska sunca, Petar je odjednom prestao veslati i naglo se uspravio. Vidio je da se u daljini među valovima nešto miče. Je li to bio visoki val obasjan mjesečinom? Nije, jer se obris koji je vidio nije mijenjao kako su se valovi dizali i spuštali. Bio je to čovjek! I taj je čovjek hodao po vodi! Kako se približavao, izgledalo je kao da će proći tik uz njihovu lađu. Prestravljeni učenici pomislili su da je to nekakva utvara. No tada su začuli glas: “Budite hrabri, ja sam! Ne bojte se.” Bio je to Isus! (Matej 14:25-28).

Petar mu je nato rekao: “Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!” Isprva je reagirao hrabro. Bio je veoma uzbuđen kad je vidio to jedinstveno čudo i želio je još više učvrstiti svoju vjeru. Želio se i sam uvjeriti da je moguće hodati po vodi. Isus ga je pozvao da dođe k njemu. Petar se popeo preko ruba lađe i stao na uzburkanu površinu vode. Zamislite kako se osjećao kad je vidio da ne tone, nego da čvrsto stoji na površini vode. Nesumnjivo ga je obuzeo osjećaj strahopoštovanja dok je polako koračao prema Isusu. No uskoro se u njemu pojavio jedan sasvim drugačiji osjećaj (Matej 14:29).

Petar je trebao usmjeriti svoju pažnju na Isusa. On mu je, služeći se moći koju je dobio od Jehove, pomogao da hoda po vodi. Učinio je  to zato što je vidio da Petar vjeruje u njega. No Petru je nešto odvratilo pažnju. U izvještaju stoji: “Kad je vidio olujni vjetar, uplašio se.” Počeo je gledati velike valove koji su zapljuskivali lađu, podižući u zrak pjenu i kapljice vode. Uplašio se. Vjerojatno je počeo razmišljati o tome da će potonuti i utopiti se. Obuzimao ga je sve veći strah, a njegova je vjera sve više slabila. Taj čovjek kojeg je Isus nazvao “Stijena” jer je smatrao da može postati čvrst i nepokolebljiv počeo je tonuti kao kamen zato što mu je oslabila vjera. Petar je bio vješt plivač, no sada se nije uzdao u svoje plivačke sposobnosti. Povikao je: “Gospodine, spasi me!” Isus ga je uhvatio za ruku i povukao na površinu. Dok su tako stajali na vodi, Isus mu je pružio važnu pouku. Rekao mu je: “Malovjerni, zašto si posumnjao?” (Matej 14:30, 31).

Petar je dopustio da ga obuzme sumnja. Sumnja može razorno djelovati na nas. Ako joj se prepustimo, može nam uništiti vjeru i dovesti do toga da naša duhovnost polako potone. Moramo se svom snagom boriti protiv sumnji. Kako to možemo? Tako da ostanemo usredotočeni na ono što je istinski važno. Ako stalno razmišljamo o onome što nas plaši, obeshrabruje i odvlači nam pažnju od Jehove i njegovog Sina, sumnje u nama postaju još snažnije. No ako se usredotočimo na Jehovu i njegovog Sina, na ono što su učinili, što još uvijek čine i što će u budućnosti učiniti za one koje ih ljube, to nam pomaže da se obranimo od sumnji koje nagrizaju našu vjeru.

Kad se Petar s Isusom vratio u lađu, vidio je da je oluja utihnula. Na Galilejskom moru zavladala je tišina. Tada su Petar i ostali učenici rekli Isusu: “Ti si uistinu Sin Božji!” (Matej 14:33). Dok je svitao novi dan, Petrovo srce zacijelo je bilo ispunjeno radošću. Othrvao se strahu i sumnjama. Istina, morao je još mnogo toga promijeniti u svojoj osobnosti da bi postao nepokolebljiv kršćanin, kao što je Isus to i prorekao. No on je čvrsto odlučio da neće odustati, nego da će napredovati do zrelosti. Želite li i vi to isto? Petrov primjer može vam uvelike pomoći u tome.